In memoriam: preč. Atilije Krajcar

Preč. Atilije Krajcar, umirovljeni svećenik Porečke i Pulske biskupije, kanonik pulskog Stolnog kaptola sv. Tome apostola, osnažen sakramentima, blago je u Gospodinu  preminuo, 19. rujna  2022. godine, u Svećeničkom domu u Puli, u  88. godini života i 62. godini svećeništva.

Preč. Atilije Krajcar rođen je u župi Žminj, u selu Pamići, 26. rujna 1934. godine od oca Ivana i majke Katarine r. Pamić. Osnovnu školu pohađao je u Žminju, a gimnaziju u Pazinskom sjemeništu. Prva dva semestra Visoke teološke škole završio je u Rijeci, a preostale na Visokoj teološkoj školi u Pazinu, gdje je apsolvirao 28. veljače 1967. godine. Vojni rok odslužio je u Prizrenu, a tijekom vojnog roka osuđen je na tri godine strogog zatvora.

Montirani proces i tri godine komunističkog zatvora

Preč. Krajcar je prije svećeničkog ređenja, nakon kratkog vremena u bogosloviji, te nakon odsluženja vojnog roka, bio u zatvoru slijedom montiranog procesa od strane komunističkog režima. Svoje zatvorske dane provodio je s još dvojicom istarskih svećenika, Antom Žufićem i Draganom Domšićem. Vlč. Krajcar tri je godine odslužio u komunističkim zatvorima, u Nišu i Staroj Gradiški od 21. studenog 1955. do 21. studenog 1958.

U službi od južne do središnje Istre

Zaređen je za svećenika 21. kolovoza 1960. godine u Puli.  Prve župe u kojima je služio bile su Ližnjan i Šišan, od 1962. do 1982. godine. Tada preuzima župe Karojba, Rakotule i Kaldir. Od 1994. Do 2005. vršio je službu pazinskog dekana. Godine 2009. razriješen je službe župnika u Karojbi, a 2012. je umirovljen te seli u Svećenički dom Betanija. Ondje je provodio dane u molitvi i druženju s kolegama, a rado se odazivao na župna slavlja u svoje bivše župe, napose u Ližnjan gdje je s posebnim žarom častio Majku Božju od Kuj.

Kanonik pulskog Stolnog kaptola sv. Tome apostola

Preč. Krajcar je kao novi kanonik uveden u službu, zajedno sa svojim  kolegom su uznikom, preč. Antom Žufićem, te još jednim kanonikom pulskoga Stolnog kaptola sv. Tome apostola i tri kanonika porečkog Stolnog kaptola sv. Maura biskupa, na večernjem misnom slavlju u svetkovini sv. Maura, 21. studenog 2019., pod predsjedanjem tadašnjeg porečkog i pulskog ordinarija mons. Dražena Kutleše.

Iz obitelji bogate duhovnim zvanjima

Preč. Atilije bio je drugo od sveukupno tri duhovna zvanja u obitelji Krajcar, najstariji brat Ivan bio je svećenik te jedina sestra Marija odabrala je redovnički poziv u Redu sestara Presvetog Srca Isusova. Na obiteljskom imanju u selu Pamići, sada u vjasništvu jednog od nećaka, nekoliko je desetljeća bila kapelica posvećena sv. Leopoldu Mandiću, sa svečvim relikvijama, koje su nedavno darovane pulskoj crkvi sv. Antuna Padovanskog.

Dobtinik Zlatnog grba Općine Ližnjan

Preč. Atilije Krajcar  primio je 16. travnja 2021., Zlatni grb Općine Ližnjan – Lisignano za izuzetne zasluge i doprinos razvoju i promicanju ugleda te općine. Nagradu su mu u Svećeničkom domu Betanija u Puli, u nazočnosti pulskog dekana preč. Milana Mužine, predali načelnik Marko Ravnić i predsjednik Općinskog vijeća Saša Škrinjar.

Punih 20 godina i 5 mjeseci vodio je župe Ližnjan i Šišan. U tom je vremenu, svakako treba istaknuti, napravio puno dobroga za naš narod.“, istaknuto je u prijedlogu za dodjelu nagrade. Laureat je, izražavajući zahvalu za primljenu nagradu, rekao: „Ja sam zahvalan, jer ne živimo samo za sebe, nego i za druge.“ Istaknuo je da iz Ližnjana nosi lijepe uspomene te se prisjetio svog dolaska u Ližnjan, u kolovozu 1962. godine, „Nisam poznavao ljude, ali sam odmah osjetio da su to dobri ljudi, koji osjećaju što znači biti čovjek. Bio sam oduševljen, pomislio sam ‘tu će se moći raditi i živjeti, tu su ljudi iskreni’. Prisjetio se i prvog posjeta crkvi Majke Božje od Kuj, kada je uvidio veliku pobožnost koju vjernici te župe osjećaju prema toj drevnoj crkvici. Kroz razgovor s predstavnicima Općine prisjetio se tih minulih vremena, ali i recentnijih proslava na koje se uvijek rado odazivao.

Dokumentarni film o životu preč. Krajcara

O preč. Krajcaru su prije nekoliko godina njegovi pranećaci snimili dokumentarni film.

Film je priča o generaciji devetero braće i sestara obitelji Krajcar, a središnji lik je preč. Atilije Krajcar koji priča o djetinjstvu i odrastanju, o svojem svećeničkom pozivu te o teškom vremenu za Crkvu sredinom prošlog stoljeća kada je i sam robijao u Kazneno popravnom zavodu Niš i u zloglasnom zatvoru Stara Gradiška. U 45 minuta, koliko film traje, autori su kroz razgovor sa vlč. Krajcarom prikazali povijest te obitelji koja je dala 2 svećenika i jednu časnu sestru. Prisjećanja preč. Krajcara popraćena su kadrovima starih obiteljskih fotografija i dokumenta. Preč. Krajcar je robijao od 1955. do 1958. godine. U filmu govori o svome djetinjstvu, odabiru svećeničkog poziva, kratkom vremenu u bogosloviji, odsluženju vojnog roka te uhićenju odmah potom, sa optužbom da je „širio neprijateljsku propagandu protiv državnog i društvenog uređenja“. Iz svojih uzničkih dana jedino čega se rado sjeća su 2 posjete brata svećenika, vlč. Ivana Krajcara, te braće Josipa i Maria, koji su ga došli posjetiti svaki sa svojom suprugom odmah po vjenčanju, posjet bratu svećeniku u zatvoru bilo im je svadbeno putovanje.

Film stavlja naglasak na njegove uzničke dane i patnje podnesene iz vjernosti Kristu, donosi svjedočanstva članova obitelji, ali isto tako pokazuje da vjernička duša mora biti radosna – upravo je to uvijek svojom pojavom svjedočio preč. Atilije. Naime, često je, na obiteljskim slavljima, ali i na druženjima nakon crkvenih slavlja, sa braćom i sestrom rado zapjevao, napose napjeve tradicijskog istarskog melosa „na tanko i debelo“.

 (G. Krizman)