Četvrta korizmena nedjelja (c)

Komentar evanđelja četvrte korizmene nedjelje napisao je vlč. Bernard Jurjević.

Ovaj tvoj brat bijaše mrtav i oživje. Lk 15, 1-3.11-32

Čitanje svetog Evanđelja po Luki.

U ono vrijeme: Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.« Nato im Isus kaza ovu prispodobu:

»Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ’Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno. Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.

Došavši k sebi, reče: ’Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ’Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’

Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ’Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ’Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.

A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ’Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ’Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ Nato će mu otac: ’Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’«

Riječ Gospodnja.

Homilija

Povratak izgubljenog sina

Zaplet ove prispodobe započinje mlađi sin. Zamomčio se, izrastao, tijesno mu je u očevoj kući, ne da mu se više biti s njime, želi malo vidjeti kako izgleda život u slobodi bez ikakvih obveza. A da bi mogao tako živjeti, treba mu novac. On ga nema, ali ima baštinu koja će mu ostati nakon očeve smrti. Ali tko će dotle čekati? Zato nestrpljivo pristupa ocu: – Oče, daj ti to meni odmah, pa da idem. Otac, dvostruko ražalošćen: prvo zato što ga sin napušta i što mu ne valja s njime, a ne nedostaje mu ni «ptičjeg mlijeka», a drugo zato što on jedva čeka očevu smrt kako bi se dokopao baštine u koju ništa nije ni uložio, ipak pristaje. Neće ljubavi svoga djeteta nazor, poštuje njegovu slobodu. I ostavi on oca žalosna, ostavi starijeg brata srdita, a pomalo i zavidna i krenu u svijet. Započe avantura. Započe obijesno, a završi neslavno. Dobro kaže njemačka poslovica da oholost dolazi prije pada. Ponio se i uzoholio mlađi sin, provodi se, časti i gosti, razbacuje se s blagom, kao da ga nikada nestati neće. Oko njega prijatelja koliko hoćeš, kliču mu, hvale ga, slave ga. Tako se živi! Pusti stare neka žive i umiru sami! Sve dok jednom ruka ne upade u prazan džep. Nestade vajnih prijatelja, nema više visokoga društva, ne daju mu više ni ući u kockarnice, igraonice i mjesta zabave. Oni koje je do jučer častio, izbjegavaju ga, više ga ne poznaju, čak ga i ne pozdravljaju. Valja se spašavati od gladi kakvim bilo bijednim poslom. Umjesto «finog» društva, sada se druži sa svinjama. A želudac zavija. Tek sada se sjeti da još uvijek ima oca, i to dobrog. Starijem sinu Isus ne posvećuje puno mjesta u svojoj priči. Vidi se samo da je ostao s ocem, nastavio raditi uobičajene poslove i živjeti svoj izvana korektan život, ali niti je volio taj svoj život, ni svoga oca – sve je to bilo rutinski -, a pogotovo ne svoga brata kojega je brzo izbrisao iz sjećanja. Tek ponekada misao: – Što nisam i ja tako učinio, a otac neka se snalazi kako zna! Ako slučajno taj moj brat navrati poslije očeve smrti kad ja ovdje budem gazda, otjerat ću ga s vrata. Ovako uvrijediti i oca i mene! Zaslužio je najgoru kaznu! Nije on ništa od toga izgovorio u Isusovoj prispodobi, ali se vidi iz njegove izjave nakon što mu se brat vratio. Nije ga čak više htio ni bratom nazvati, jer ocu prigovara, kako se vratio «ovaj sin tvoj», a ne reče čak ni «moj brat»! Bratu prigovara da je s bludnicama spiskao očevo imanje, a ocu da je nepravedan prema njemu, te da mu nikad ni jareta nije dao da se proveseli s društvom. Samo se hvali kako je uvijek bio poslušan ocu (usp. r. 29-30). Njemu je njegova «krepost» bila i iznad očeve i iznad bratske ljubavi. Tko zna nije li takav njegov stav i otjerao mlađega iz kuće? A otac, dobar, blag, strpljiv, između dvije vatre. Mlađi brat nije nepravde učinio starijemu, braća se i tako dijele i idu svaki svojim putom, nego oca. A otac mu ne predbacuje ni riječi! Nije se žalio na njega, nego ga je duboko u srcu žalio. Žalio i nadao se. Kad bi ostao sam, misli bi mu odlutale za mlađim sinom: «Bože, gdje li je on sada? Kako se snašao? Nije li upao u loše društvo i nastradao?» I kanula bi topla roditeljska suza u krilo očevo. Bogu je sigurno upućivao žarku molitvu: «Čuvaj mi ga i vrati, Bože!» A tužan bi mu pogled pobjegao u daljinu, na stranu kuda je otišao mlađi sin. I neprestana nada: možda se ipak vrati?
I dozva ga žarka želja i dobrota očeva. Kad je shvatio što je napravio, mlađi se sin odluči vratiti. Ne kao sin, nego kao sluga – tako je korektno – on je svoje sinovstvo proigrao. To je njemu jasno. Rečeno – učinjeno! Vraća se. Otac mu trči ususret, grli ga. Ne da mu ni govoriti riječi isprike. Priređuj svečanu gozbu u čast povratka sina koji «bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se» (r. 32b). Ali sada stariji napravi scenu! Neće ni u kuću, bijesan na oca što tako prima propalicu, a brata ni pogledati ne će. Otac se ponižava i moli starijeg sina da shvati kako se treba radovati. Zaprijetila je opasnost da otac jednog sina ponovno dobije, a drugoga izgubi. Ne reče, a mogao je: «Još je ovo moje, još sam ja gazda, ja činim sa svojim što hoću!». On se raduje povratku izgubljenog, ali želi da se braća izmire, da svima bude lijepo. Širina Očeve ljubavi i nama je poziv na ne budemo uskogrudni i spori na opraštanju.