Pazin: Duhovna obnova za vjeroučitelje

U subotu, 7. studenoga 2015. u Pazinskom kolegiju održana je duhovna obnova za vjeroučitelje Porečke i Pulske biskupije. Voditelj, vlč. Anton Depikolozvane, razradio je temu “Otajstveni Bog”.

Nakon početka zazivom Duha Svetoga, razmatranja u tri dijela te pokorničkog bogoslužja sudionici su imali prigodu pristupiti sakramentu pomirenja. Duhovna obnova je završena u popodnevnim satima svetom misom. Sudjelovalo je pedesetak vjeroučitelja.

U nastavku razmatranje koje objavljujemo uz dopuštenje autora, vlč. Depikolozvane.

DUHOVNA OBNOVA ZA VJEROUČITELJE

(Pazin, 7. studenog 2015.)

OBJAVA I OTAJSTVO

a) Znanje kao potreba

            Znanje i znanost, informacije, danas više no ikad, opća su potreba. Znanje na gotovo svim područjima života omogućava nam da možemo puno. Ne kaže se bez razloga: ‘možeš onoliko koliko znaš’ i ‘znanje je moć’. Velika važnost daje se školovanju  i permanentnom, životnom obrazovanju. Područja raznih znanosti sve je šire pa tako i  potreba za znanjem postaje sve veća. Područje vjere, tj. teološka znanja,  nisu iznimka.

Pozvani smo prenositi znanje, doduše, kad je vjera u pitanjune samo znanje već i iskustvo, ali svakako, u  školskom predmetu vjeronauku, usvojenost znanja kod djece se ocjenjuje, dakle naglasak je na znanju. Uočavamo i svjesni smo potrebe znanja i o vjerskim stvarima. Papa Benedikt je svojevremeno upozorio da je u današnje vrijeme vjersko neznanje poprimilo  dramatične razmjere“.

Nedostatak potrebnog  znanja o vjeri  može dovesti,  i najčešće dovodi, do stranputica. Npr. manjak znanja  o Bibliji, koji bi se trebao temeljiti na suvremenim biblijskim znanostima i učenju Crkve, može dovesti, često i dovodi, do nepotpunog i proizvoljnog tumačenja Božje riječi, selektivnog tumačenja pojedinihcitata izvađenih iz konteksta i doslovnog tumačenja biblije što može dovesti i do fundamentalizma. Nedovoljno, pak, znanje o Isusu, kao središnjoj figuri kršćanstva, dovodi do banaliziranja i površnog shvaćanja Krista, što u praksi može dovesti do postupnog negiranja Krista  i  grubog pojednostavljivanja vjere. Bog je u središtu, ne više Krist pri čemu se Boga doživljava preopćenito, poput neke više sile, energije. Kod takvog poimanja kršćanstvo nestaje gubi svoj identitet i  stvaraju se uvjeti za New age. Ljudi tako lako odlaze raznim vračarima, vidiocima, gatarima, vračarima… čitaju se  duhovne knjige koje izobličuju sliku biblijskog Krista… ne zna se razlikovati katoličko od protestantskog.

Neznanje u odnosu na sakramente dovodi do formalizma kod primanja, gubi se svetost sakramenata (npr. krizma, pričest, bol. pomazanje). Nerazumijevanje ispravnog štovanja svetaca može dovesti do zbrkanosti u redoslijedu važnosti vjerskih Istina. Nije sve jednako važno. Neznanja i nerazumijevanje kršćanske simbolike (kao što su svijeće, blagoslovljena voda, svete  sličice, medaljice … može dovesti do pravog praznovjerja ili čak magijskog shvaćanja ( „katoličkog New agea“.)

Nedostatak potrebnog znanja dovodi ljude u dvostruku opasnost: ili do postupnog odbacivanja vjerskih sadržaja ili pak do zarobljenosti strahom. U prvom slučaju ono što ne znamo ili nismo svladali postaje nevažno i kao takvo polako napuštamo i odbacujemo. Tome nasuprot stoji druga krajnost: zbog nedovoljnog znanja javlja se strah pred Bogom i potreba da se određenim činima (tehnikama molitve) zadovolji „božanstvo“. Vjeruje se u Boga iz straha pred nečastivim. Zatim tu je strah od uroka, prokletstava, nesreća i bolesti koje su kazna za grijeh… sve do devetog koljena. Ljudi se ne snalaze.

Kršćanin često ne poznaje čak ni osnove svoje katoličke vjere, Vjerovanja, tako da ostavlja prostor određenom sinkretizmu i religijskom relativizmu, bez jasnog poznavanja istina u koje treba vjerovati i spasenjske jedincatosti kršćanstva. Nije danas tako daleka opasnost da se gradi, tako reći, jedna “uradi sam” vjera. Moramo, se naprotiv, vratiti Bogu, Bogu Isusa Krista, moramo otkriti poruku evanđelja, pustiti da ono uđe duboko u naše svijesti i u svakodnevni život. Benedikt XVI

            Od presudne je važnosti znati kakav je Bog koji nam se po Isusu objavljuje. Jer, kakav je Bog takva će biti i vjera, tako će biti izgrađen i čovjek. Biblija nam daje određena znanja o tome kakav je Bog. Stari zavjet polako slaže mozaik Božjega lica koje je u početku poprilično nejasno, a kasnije sve jasnije. Osobito zaslugom proroka,  Boga se razumije na sve jasniji način. Koriste se slike iz života da bi Bog, koji dobiva i ime – Jahve, bio lakše shvatljiv, kao na primjer: lik pastira u psalmu Gospodin je pastir moj, lik zaručnika kojemu je zaručnica  izabrani narod u knjizi Pjesma nad pjesmama ili čak  slika majke: Kao što mati tješi sina … (Iz 66,13).  Starozavjetna objava polako otkriva Boga, daje ljudima određenu spoznaju tj. Znanje, ali ne potpuno. Tek u Novom zavjetu Isus daje cjelovitu objavu Boga: Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. (Heb 1, 1-2) Međutim, Objava koju daje Isus nije samo znanje, informacija, on sam jest  Objava,  sakramenat Nevidljivoga, više od znaka. Isus jest otajstvo: Među vama stoji onaj koga vi ne poznajete. (Iv 1,27)

To znanje o svom Ocu Isus naviješta, propovijeda i daje svojim učenicima kao dar: “Nitko ne pozna Sina doli Otac, niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti” (Mt 11,27). Biblija nam ne daje znanje kakav je Bog u sebi već kakav je u odnosu prema čovjeku.

Kasnije, Crkva kroz svoju povijest od prvih vremena produbljuje osnovnu spoznaju danu u Kristu i po Kristu. Crkveno učiteljstvo, mnogi crkveni naučitelji poput Sv. Augustina, Sv. Tome Akvinskog ili u novije vrijeme, pape Benedikta XVI.,  dodatno pojašnjavaju  i aktualiziraju  Objavu. Ne dodaje se ništa novo Objavi, ali teološkim promišljanjima daju se tumačenja, a time i nova ili dodatna znanja.

Iz dosad navedenog vidi se neupitna potreba vjerskog, teološkog znanja koje Crkva baštini i razvija i ima potrebu dati drugima i prenositi. Kod Crkve kao zajednice Božjeg naroda i kod pojedinca to znanje ne ostaje u zraku kao znanje radi znanja, plod znatiželje, već ima nakanu pretočiti se u molitvu, da pomogne razvijanju odnosa prema Bogu, što zapravo jest cilj.

Ovdje govorimo o temeljnom znanju u normalnoj, razumnoj  mjeri, ne nužno na  onu stečenu na teološkim učilištima, jer bi inače vjera bila privilegija malobrojnih.

 b) „Znanje“ kao problem

            Međutim, kao što neznanje sputava hod za Kristom, tako i preveliki naglasak na znanju može biti problem. Pitanja koja počinju sa  kako, mogu biti problem kao npr. kod Nikodema: Kako se može čovjek roditi kad je star? Ne znamo odgovoriti na mnoga pitanja kao na primjer:  kako se događa pretvorba kruha i vina u Tijelo i Krv, kako razumjeti uskrsnuće tijela, općinstvo svetih, kako je Bog u isto vrijeme na svakom mjestu, kako djeluje milost, i mnoga druga pitanja koja tako često i odrasli a i djeca postavljaju. U nemogućnosti zadovoljavajućih odgovora u opasnosti smo reći: pa to je nemoguće, inače bismo znali. Znanost  danas prihvaća samo ono što je eksperimentalno dokazivo. Nemogućnost objašnjenja tj. neznanje može dovesti do odbacivanja. Pavao kad je spomenuo Grcima Uskrsnuće od mrtvih, odmahnuli su rukom i rekli: drugi put ćemo te o tome slušati. Mislili su da dovoljno znaju kako je to što Pavao govori nemoguće. Po istom principu koliki ljudi odbacuju bibliju samo zato jer ne mogu shvatiti npr. stvaranje, Adama, Evu … (Pitanje evolucije i kreacionizma.) Sve je više agnostika. S druge strane, iritantno je slušati ljude koji sve „znaju“: Božju volju, način Božjeg djelovanja, znaju što Bog hoće ili neće, znaju sa sigurnošću koji su plodovi Duha i karizme, a koje nisu, „znaju“ što je od Boga, a što od vraga. Postoje čak i knjige o uputama za korištenje karizmi … Govori se i o kršćanskoj znanosti. U evanđeljima je vidljivo da znanjem dobro manipulira i sam đavao. A u njihovoj se sinagogi upravo zatekao čovjek opsjednut nečistim duhom. On povika:  “Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji!” (Mk 1, 23-24). Nitko drugi u sinagogi to ne zna. Isus: umukni! Više je vrijedilo neznanje učenika koji su otvoreni milosnom djelovanju i bili fascinirani Isusom,  nego znanje sotone. Opasnost od preuzetnog  znanja dolazi zbog  lažnog uvjerenja da smo određeno područje vjere svladali, daje nam se lažna sigurnost pa pristupamo selektivno: ‘ovo hoću ono neću, ovo je potrebno ono nije’. Sami određujemo što je važno jer to znamo „argumentirano“ sebi obrazložiti. Dolazi do manipulacije vjerskim istinama, ne nužno  u lošoj namjeri. Samo znanje, bez djelovanja milosti, postaje manipulativno, sotonsko.

c) „Neznanje“ kao potreba

Ipak, iako vjersko znanje ima neupitnu vrijednost, kad je u pitanju osobni odnos prema Bogu, ono nije presudno. Valja nam vidjeti i uočiti i vrijednost „neznanja“. Neznanje također ima svoje bitno mjesto u životu vjere, a valja ga promatrati u kontekstu otajstva. Riječ ”otajstvo” dolazi od starog slavenskog glagola ”otajivati se”, a znači: biti prikriven, biti tajanstven.

Prihvaćanje vlastitog neznanja i zbunjenosti u ovom smislu vodi  i pripravlja za Otajstvo, na Tajnu. Naš Bog je u isto vrijeme i skriveni i otkriveni Bog, znani i neznani,  u isto vrijeme bliski  i dalek, shvatljiv i neshvatljiv, spoznatljiv i nespoznatljiv. On je u nama, ali nije dio nas. U središtu našeg odnosa prema Bogu je upravo otajstvo. Ono pretpostavlja nepotpuno znanje, inače ne bi bilo Otajstvo, tajna. Tajna vjere nije potpuna nedostupnost. Ta „ igra“ događa nam se pred očima i ulazi u naše iskustvo. Postaje nam Misterij, tajna, otajstvo koje traži predanje, povjerenje, unatoč svemu. Marija je tražila odgovor na pitanje kako će to biti, ali kasnije je uslijedilo predanje: Neka mi bude…

Uvid u tajnu, tj. nutarnje znanje nije plod našeg intelekta već dar. To vidimo u  Petrovom slučaju: „Blago tebi, Šimune, sine Jonin,  jer ti to ne objavi put i krv već otac moj“, zatim kod slijepca Bartimeja: „on progleda i uputi se za njim“,  kod satnika pod križem: Zbilja, ovaj čovjek bijaše Sin Božji.

Sigurno da Božji misterij ostaje uvijek iznad naših poimanja i našega shvaćanja, naših obreda i naših molitava. Ipak, objavom Bog samoga sebe očituje, govori o samom sebi, postaje dohvatljiv. A mi smo postali kadri slušati njegovu riječ i primiti njegovu istinu. Eto dakle čuda vjere: Bog, u svojoj ljubavi, stvara u nama – po djelovanju Duha Svetoga – prikladne uvjete da možemo spoznati njegovu Riječ. Sam Bog, u svojem htijenju da očituje samoga sebe, da stupi u doticaj s nama, da se uprisutni u ljudskoj povijesti, osposobljava nas da ga slušamo i prihvatimo. Sveti Pavao izražava to s radošću i zahvalnošću: “Zato, eto, i mi bez prestanka zahvaljujemo Bogu što ste, kad od nas primiste riječ poruke Božje, primili ne riječ ljudsku, nego kakva uistinu jest, riječ Božju koja i djeluje u vama, vjernicima” (1 Sol 2, 13). Benedikt XVI.

Crkva danas i uvijek nosi u sebi Otajstvo Boga, kroz objavu i u sakramentima. U tom smislu Crkva, kao Mistično tijelo Kristovo, sama postaje znakom, sakramentom Boga nevidljivoga. Otajstvo nam je izazov, ne ostavlja nas mirnima. Možda se previše trudimo objasniti Tajnovitog Boga,  a premalo dozvoljavamo da ostane tajna, tajna ljubavi. Svatko od nas stoji pred izazovom Tajanstvenog Boga, Otajstvenog, neizrecivog, znanog i neznanog,  u duhu usklika u misi: Tajna vjere! Znanje, objava nas dovodi pred Boga kao svojevrsni preduvjet : A kako da povjeruju u onoga koga nisu čuli? Kako pak da čuju bez propovjednika?(Rim 10,5)  Moramo sebi i drugima objasniti da ne znamo potpuno objasniti. To je trenutak odluke: ostajemo ili odlazimo. Tek ulaženje u taj oblak neznanja, oslobađa od naših „moram“, daje sigurnost i  čovjeka diže, omogućava da Bog ima inicijativu, omogućava potpuno predanje (Ne boj se, samo vjeruj…) Zato nam valja dozvoliti da ne znamo sve, valja nam dozvoliti da nas nosi Tajna vjere.

Sv. Franjo pokušao izreći svoju fasciniranost Otajstvenim Bogom molitvom koju je napisao nakon što je na tijelo primio sv. rane, pa je ona najviše plod njegova mističnog iskustva.

Pohvala Bogu

Ti si svet Gospodin, Bog jedini, koji čudesa stvaraš.

Ti si jak, Ti si velik, Ti si svevišnji.

Ti si svemoguć kralj.

Ti si, Oče Sveti, Kralj neba i zemlje.

Ti si trojstven i jedini Gospodin, Bog nad bogovima.

Ti si dobro, svako dobro, najveće dobro, Gospodin Bog živi i istiniti.

Ti si ljubav, sveta ljubav.

Ti si mudrost, Ti si poniznost, Ti si ufanje, Ti si ljepota,

Ti si blagost, Ti si sigurnost, Ti si mi spokojstvo, Ti si radost, Ti si nada naša i veselje.

Ti si pravednost, Ti si umjerenost, Ti si sve naše bogatstvo od zasićenosti.

Ti si ljepota i blagost, Ti si moje utočište.

Ti si mi čuvar i branitelj, Ti si zaklon moj.

Ti si rashlada.

Ti si naša nada, Ti si vjera naša.

Ti si naša ljubav.

Ti si sva naša naslada, Ti si naš vječni život:

veliki i divni Gospodine, svemogući Bože, milosrdni Spasitelju.

BITI  U OTAJSTVU – konteplacija

Kad  nas je potrebno vjersko znanje  dovelo pred Otajstvo, tražimo način kako ući u nj.  Odgovor je: molitvom. Pojam molitve danas najčešće razumijemo kroz izgovorenu riječ. Molitva se govori, izričemo je, govorimo glasno ili pak tiho, ili u  mislima. Slavimo, zahvaljujemo ili tražimo. Molimo puno ili malo. Gotovo cjelokupna liturgija temelji se na lijepim, probranim, izgovorenim riječima. Molitva, tako shvaćena, postaje mjerljiva. Međutim, može se dogoditi da se iza puno riječi skrivamo. Često puta šutnja i tišina u molitvi  opterećuje. Lakše je „odmoliti“ i time izvršiti dužnost. Nije namjera obezvrijediti usmenu molitvu jer nemoguće je moliti ako ona nije, barem jednim djelom, izražena kroz riječ. Znamo da je molitva nešto puno više i dublje od samog izgovaranja, koliko god bilo dobro i pozitivno tako činiti. Molitva razvija odnos s Bogom, a svaki odnos je  onoliko jak i istinit koliko je u ljubavi. Prema tome, molitva jest ljubav i bez ljubavi nije moguća.  Samo u ljubavi dobivamo pravu spoznaju, znanje. Tako npr. majka najbolje poznaje svoje dijete jer ga voli. Ljubav čini i lijepim. Neljubav (mržnja, ignoriranje, ravnodušnost) stvara predrasude i izobličuje.  U ljubavi spoznajemo Boga kakav jest, možemo ga iskustveno doživjeti. Samo ljubljeni može ljubiti. Rastemo u ljubavi kroz slušanje i promatranje. To je jedini put. Često puta  molimo (govorimo) a da prethodno ne slušamo. Odnos učenika prema Isusu svodio se na učenje, slušanje i promatranje: oni su učenici, on je učitelj, on naučava i govori – oni uče i slušaju.  U našoj molitvi događa se da mi govorimo, on sluša.

Ono što su učenici slušali, iako nisu sve razumjeli, bilo je pohranjeno u njima: „Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.“ (Iv 14,26)

Marija je pohranjivala sve te događaje i prebirala ih u svome srcu. Ove riječi svjedoče o Marijinom slušanju i promatranju iz čega se rađa nastojanje da razumije i da može odgovoriti. Jer velika mi djela učini svevišnji  izgovara osoba koja je ušla u Otajstvo i  dano joj je prepoznati djelovanje Svevišnjeg. Primjer slušanja je Martina sestra Marija koja sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. Ljudi koji su slušali Isusa ostali su zaneseni njegovim riječima…Uočavamo važnost slušanja i promatranja.

I danas nam je potreban stav slušanja, promatranja, učenja i divljenja. To je temelj molitve. Otajstvo traži ono nutarnje promatranje tajanstvenog Boga u ljubavi.

Slušanje i gledanje obuhvaćeno je u Lectio divina, Božanskom čitanju, koje  u posljednje vrijeme ponovno dobiva na  važnosti  budući da čovjek današnjice ima sve veću  potrebu produbiti svoj odnos prema Bogu. Lectio divina  se odvija, kroz: lectio, meditacio, oratio, konteplatio.

O konteplaciji , nutarnjem gledanju Boga, citirat ćemo tri autora:

1.)  Oblak neznanja, nepoznati autor iz 14. stoljeća

Autor Oblaka neznanja  na početku potiče na  čeznutljivu ljubav za Bogom.

            „Jer ako sada želiš rasti, moraš  hraniti u svom srcu čeznutljivu ljubav za Bogom.            Iako je ta želja za ljubavlju Božjom dar, do tebe stoji da je njeguješ. On djeluje u       tvojoj duši i neće podnositi nikakve spletkare. Jedini koga on treba jesi ti. I sve što traži od tebe jest da usmjeriš svoju ljubav na njega i ostavi ga da čini.“ (str 19.)

Ljubav prema Bogu treba biti bezuvjetna, tj. ne ljubimo Boga zbog neke potrebe. O tome govori kad odgovara kako ući u konteplaciju:

            „Uzdigni svoje srce Gospodinu s nježnim poticajima ljubavi, iz želje za njim i zbog           njega samoga a ne zbog njegovih darova.“

Konteplacija se ne postiže znanjem ili maštom:

            „On, koga ni ljudi ni anđeli ne mogu dokučiti znanjem, može biti obuhvaćen ljubavlju.     Jer je razum i ljudi i anđela previše malen da bi pojmio Boga kakav je u sebi. …            Razumna stvorenja kao ljudi i anđeli posjeduju dvije glavne moći: moć znanja i moć             ljubavi. Nitko ne može potpuno razumjeti Boga s njegovim znanjem ali ga svaki           pojedinac može različito i potpuno dosegnuti ljubavlju. Zaista, ovo je beskrajno čudo       ljubavi: da osoba koja ljubi može obujmiti Boga čije biće ispunja i nadmašuje sve       stvoreno.“

U drugom poglavlju razvija ovu temu pa kako znanjem ne možemo obuhvatiti Boga, tako ni mislima:

            „Misao ne može pojmiti Boga. I stoga više volim napustiti sve što mogu znati izabirući     radije da ljubim onoga koga ne mogu pojmiti. Iako ga ne možemo pojmiti, mi ga    možemo ljubiti. Ljubavlju on može biti dirnut, a mišlju nikada voljen.“

Izraz koji objedinjava nastojanje da se uđe u  Boga, autor koristi  izraz „oblak neznanja“:

            „Isprva obično ne osjećaš ništa, jer je neka tama oko tvoje duše ili kao neki oblak            neznanja. Činit će ti se da ne znaš ništa i ne osjećaš ništa, osim same težnje prema         Bogu u dubini svoga bića.“

2.) Nauk o duhovnom životu, Luis Lallemant (1587. – 1635.)

            Autor nabraja i objašnjava sedam načela duhovnog života. U petom načelu govori o nutarnjem životu. U sedmom, posljednjem načelu govori o razmatranju. Kad govori o nutarnjem duhovnom životu kaže da se sastoji od Božjeg djelovanja u čovjeku, u rasvjetljenju uma i poticajima volje s jedne strane i sudjelovanju čovjeka s ovim rasvjetljenjima i poticajima milosti. Naš glavni posao mora biti nutarnji život.

            „Uvijek ostani svoj, veli sv. Bernard papi Eugenu. Budi školjka a ne kanal. Ne predaj      se tako bližnjemu da ne budeš više svoj. Imaj uvijek sama sebe, ispuni se uvijek   milošću kao kakav bazen ili spremnik za vodu. Tek tada ćeš moći drugima dijeliti. Ne budi kanal kroz koji voda teče, a u njemu ne ostaje.“

Koliko puta se svi mi osjećamo prazni. Nakon napora, vjeronauka, blagdana, propovijedi, pouka, ostajemo s osjećajem praznine. Ispuhani. Zato ćemo s složiti s ovim: Budi školjka a ne kanal. Bog nam neće dati milost za druge a da u nama ne ostane. Mi nismo za njega samo sredstvo već i cilj. U istom načelu o duhovnom životu u govori i o potrebi molitve:

            „Bez prave pobožnosti i tijesne komunikacije s Bogom nije nam moguće ustrajati u          dobrom i savjesnom vršenju svoje službe. (…) Uzalud nam je raditi i stvarati velike        planoveza slavu Božju i spas duša, bez molitve se ne možemo nadati plodovima            svojega truda i poduzimanja.No s darom molitve možemo činiti čudesa i u             poteškoćama gdje potreban oprez i snalažljivost. Neka naš rad za bližnjega prati duh       molitve, sabranosti i poniznosti pa će Bog preko nas učiniti velika djela pa makar mi i   nemali velikih talenata. Nemojmo započinjeti nijedan posao ne pripravivši se prije na        njega molitvom. Sav uspjeh svoga rada trebamo očekivati od Boga. Mi smo njegovo    oruđe i radimo pod njegovim vodstvom kao pod rukom graditelja koji sam pravi nacrt     i svakom određuje posao prema svome cilju i zamisli.“

            „Prekomjerna vanjska aktivnost bez sabrane molitve, uništava duh molitve. Međutim       ima i takvih koji godine i godine potroše na znanost i vanjske poslove, a teško im je             naći četvrt sata za duhovno štivo. Jer joj manjka Duh Božji naša je djelatnost neplodna. Bez ovoga ne možemo postići svoj cilj i ništa nismo nego mjed što ječi i           cimbal što zveči.“

Razmatranje zauzima središnje mjesto u nutarnjem životu. Lallmenat  razlikuje obično razmatranje, osjećajno razmatranje i razmatranje gledanjem ili konteplaciju.

U običnom razmatranju

            „razmatra se o predočenom predmetu, stvaramo odluke, razmišljamo o prošlosti,             ispitujemo svoje sadašnje stanje, i stvaramo zaključke za budućnost. Čovjek se         oduševi, ohrabri, i moli za pomoć s neba. Katkada Bog nadahne koju istinu, koja nam    ukaže na druge i sat razmatranja prolazi u sabranosti.“

Osjećajno razmatranje sastoji se u razmatranju jedne tajne ili izreke iz Svetog pisma. „    „Čovjek, primjerice, razmatra jednu tajnu ili izreku Svetog pisma, recimo riječi: Riječ    tijelom posta. Tako pobuđujemo čine vjere, ufanja, ljubavi, udivljenja itd.“

O razmatranju gledanjem ili konteplaciji piše:

            „Razmatranje gledanjem jednostavan je, slobodan, prodirući pogled na Boga ili božanske stvari. Taj pogled dolazi iz ljubavi i vodi ljubavi. To je vježba u najčistijoj i      najsavršenijoj ljubavi. Iz ljubavi dolazi i s ljubavlju završava.“ (…)

            „Razmatranje gledanjem potiče duše na herojske čine ljubavi prema bližnjemu, u            požrtvovnosti za spas duša, u pokori i drugim krepostima. Razmatranje gledanjem          pobuđuje u njima čežnju za velikim patnjama, primjerice za mučeničkom smrću. Sveci        koji su primili od Boga ovaj dar željeli su uvijek više trpjeti. U takvim željama obično           ne bi osjećali protivnosti ni poteškoće koje mi obično osjećamo u svojim dobrim   odlukama. Oni su u tome osjećali samo utjehu. (…) Kad Bog jednu dušu dovede do   razmatranja gledanjem, tada ona u sebi otkriva mane i nesavršenosti  koje prije nije nikad prijećivala.“

            „ Bez razmatranja gledanjem (konteplacije) čovjek neće nikada puno napredovati u         kreposti i neće nikad biti sposoban u tome koristiti drugima. Neće nikada potpuno          izaći iz svojih slabosti i nesavršenosti. Uvijek će ostati privezan za zemlju i nikada se neće uzdići iznad  čisto zemaljskog shvaćanja. Nikada neće Boga savršeno slaviti. A          po razmatranju gledanjem postići ćemo više za sebe i za druge u jednom mjesecu nego    bismo inače postigli u deset godina.“

3.) 3 temelja duhovnog života, Moritz Meschler (1830.– 1912.)

            Meschler na jednostavan način razlaže 3 temelja duhovnog života: molitvu, samozataju i ljubav prema Božanskom spasitelju.

U prvom temelju, govoreći o molitvi razlikuje usmenu molitvu i razmatranje ili nutarnju molitvu. Prednost daje molitvi razmatranja pred usmenom molitvom, ali upozorava da se ne smije prezreti usmena molitva nego da je valja veoma cijeniti. Zanimljivo primjećuje kako usmena molitva  „odgovara i našoj naravi koja se sastoji od tijela i duše. Svim sposobnostima koja nam je dao, tijelom i dušom, moramo ga hvaliti.“

O razmatranju ili nutarnjoj molitvi piše:

            „ zove se nutarnja molitva, jer za razmatranje ne trebamo nikakav određeni molitveni      obrazac i ne izgovaramo riječi, a razmatranjem je nazivamo zato što ozbiljno    razmišljamo o  vjerskim istinama kako bismo po njima uredili svoj život. Bez ove         primjene na praktičan život razmatranje bi bilo obično učenje vjerskih istina.“ (…)      „Molitva je uvijek razgovor s Bogom pa bi razmatranje bez Boga bilo obično       razmišljanje i razgovor sa samim sobom.“

            „Kod razmatranja se molitva produljuje sama od sebe; misli kojima se bavimo potiču      našu revnost i naše težnje pa molitva na taj način dobiva neku srdačnost koju inače ne             bi nikada imala bez razmatranja.“

            „Razmatranje u sebi sadrži veću snagu preobrazbe i mijenjanja od usmene molitve. I u    usmenoj se molitvi vježba pamćenje, razum i volja, no u razmatranju se sve to očituje neprispodobivo jače, dublje i djelotvornije.“

Ova tri pisca od kojih je svatko živio u svom vremenu govore o konteplaciji, unutarnjem životu, razmatranju. I u današnje vrijeme budi se  sve veći interes za takvu molitvu srca koju otkrivamo osobito kod pustinjskih otaca.

U duhovnom životu prosječnog vjernika koji put izgleda kao da pred Boga dolazimo i od njega odlazimo. („Moli se u crkvi!“) Znamo gdje ga možemo naći kad ustreba. Tako ćemo  često čuti: Ja idem kada osjećam potrebu, kada imam vremena… Kao da je Bog vezan uz mjesto, crkve, svetišta. Kad molimo nepotpuno ili površno, izvanjski, kad molitva nema spomenuta svojstva konteplacije, može se stvoriti dojam,  da je molitva naša, mi smo glavni, mi molimo, govorimo, tražimo, imamo inicijativu. Bog je u podređenom položaju. Na koncu odlazimo s osjećajem da je bila dobra molitva ili loša, da je bilo lijepo, poput nekog dobrog iskustva. Ponovno pokušavamo ponoviti molitvu nadajući se istom raspoloženju. Obeshrabrimo se kad ne doživimo isto, polako prestajemo moliti („Nije to više to.“).

Naš odnos prema Otajstvu vjere, misteriju, tajanstvenom Bogu nije samo stajati pred njim, dolaziti i odlaziti s vremena na vrijeme,  već se zasniva na veliko U – ući u otajstvo: Po Kristu i s Kristom i u Kristu… Ne živim više ja već živi u meni Krist… Kao što sam ja u Ocu ,tako i otac u meni, tako sam i ja u vama i vi u meni.

Autori koje smo spomenuli govore o unutarnjem duhovnom životu. Naša nutrina, tako shvaćena je  poligon na kojem Bog djeluje. On je glavni, on ima inicijativu, vodi i usmjerava. Kao takva, molitva nema  početka ni kraja, jer Bog u nama stalno djeluje. Ne dolazimo Njemu i kad je gotovo odlazimo od njega, budući da se sve odvija u njemu. Ako dozvolimo da nam Bog bude otajstvo, tada nam, u neku ruku i čovjek postaje otajstvo.

Potreba nam je usmene molitve ali još više nutarnje, konteplativne, promatranja, slušanja i divljenja u ljubavi. Izazovi života danas su sve veći. Odgovoriti na njih možemo samo ako smo u Bogu, ako od našeg nutarnjeg života u njemu dobivamo snagu i sigurnost.  Stoga, trebalo bi naći svaki dan dovoljno vremena za  molitvu koja neće biti motivirana našim potrebama već zbog  ljubavlju prema njemu. Bez posebnih očekivanja, valja se samo  prepustitis pouzdanjem i promatrati  Boga koji  neizmjerno voli.  Iz takvog stava rađa se predanje.

PETROV PRIMJER (Pokorničko bogoslužje)

Isusov poziv Petru – U Božjoj blizini postaje svjestan svoje grešnosti. Do tada, vjerojatno nije osjećao neki problem po tom pitanju. Petrova molba Isusu – odlazi od mene, grešan sam čovjek… -jest ujedno  konstatacija: ne mogu se (ne želim) promijeniti, ostat ću ovakav. To može jedino ako ne bude u Božjoj blizini. Božja blizina postaje nepodnošljiva ukoliko je čovjek zarobljen grijehom. Teško je sakramentalno živjeti, teško je moliti. Vjerske stvari počinju smetati. Javlja se kritizerstvo …

Što Isus čini? Suprotno očekivanjima, ne kori Petra, ne poziva na obraćenje, ne moralizira. Kao da se ne osvrće na njegovu priznatu i prepoznatu grešnost. Bog zna našu nedovršenost, ranjenost grijehom. Isus je zato došao na svijet, da ponovno uzdigne pali svijet. Petar je ovdje predstavnik svakoga od nas, svakoga čovjeka, ranjenog razlomljenog čovjeka, potrebnog milosti, čuda. Isus  nudi nešto novo: Ne boj se, odsada ćeš ljude loviti. Poziv i poslanje. Čišćenje od grešnosti događat će se uz put, u hodu, poslanjem, promatranjem, slušanjem.. Vi ste već očišćeni po riječi koju vam zborih.Ulazak u novost evanđelja kao da briše grešnu prošlost. Usvajanje novog, istiskuje staro, grešno u istom čovjeku. Snaga novog.

Petrova vjeroispovijest – Petar je u hodu, u nasljedovanju. Stalo mu je, sve je ostavio zbog Krista. Dobiva dar spoznaje: Ti si Krist! Dostojan je primiti dar. Karizmatik. Međutim, nekoliko trenutaka poslije, na Isusov navještaj križa, u prevelikoj želji i pobožnosti, čini dvostruku pogrješku. Odjeljuje se od ostalih i privatizira. Uzima Isusa nasamo. Time se odjeljuje od ostalih i kao da polaže osobno pravo na Isusa. Kao da je pomislio da mu primanje karizme, dara, daje pravo tumačiti Božju volju i odjeliti se.

Ima inicijativu. Stavlja se ispred. Privatizira Isusa. Nastupa vrlo pobožno: Bože sačuvaj, Gospodine … Isus nastupa odlučno, bolno za Petra: Odlazi od mene, sotono, nije ti na pameti što je Božje nego što je ljudsko. Time Isus poziva Petra da stane iza a ne ispred, da se prihvati a ne bira i određuje. Sama blizina Isusova još nije dovoljna da  Petar ne pogriješi. Preuzetnost. Petrov postupak podsjeća na sotonino napastovanje Isusa u pustinji. Sotona je  „znao“ što je za Isusa dobro, usmjeravao, savjetovao, tumačio Isusove želje. Petar je ubrao sa ‘stabla dobra i zla’. Napast da na temelju isključivo naših kriterija tumačimo Božje stvari.

Božji dar, karizma, još nam ne daje pravo da se odijelimo. I danas se ponavlja Petrov grijeh kroz  odijeljenost od crkve, župe, pa se može čuti kako„ova zajednica ne odgovara, ovaj svećenik nije kakav meni treba.Idem drugamo, idem tamo gdje se mogu dobro ostvariti. Ja imam pravo na to. Zbog odijeljenosti upadamo ugrijeh izbirljivosti.

Petar u dvoru velikog svećenika: Ne znam, ne poznam tog čovjeka! Gorko zaplaka.  Odijeljenost od Gospodina daje nesigurnost, dezorijentiranost, slabost. Ponovno postaje svjestan svoje grešnosti, kao na početku kad je bio pozvan. Sada se za svoj grijeh  kaje. Gorki plač, pokazuje veliku ljubav. Nije mu svejedno. Tri godine nakon poziva upućenog Petru novost Isusove osobe toliko ga je preobrazila da je kadar zaplakati, gorko zaplakati. Bol, plač zbog izdaje ljubavi, grijeh je uvijek izdaja ljubavi, ima učinak  pročišćenja.  Kad te boli zbog osjećaja krivnje, dozvoli neka te boli. Ne treba se pozivati na „olakotne okolnosti“. Ta bol je dragocjena, pomaže da učimo i sazrijevamo. Drži nas u poniznosti i spoznaji da se bez Božje milosti  ne može othrvati napastima, ne može biti jak. Bez mene ne možete ništa učini.

Petrov plač je znak iznevjerene ljubavi: bio sam voljen a ja nisam imao adekvatan odgovor. Grešnost koju je osjećao kod poziva mu nije toliko smetala jer nije bilo iskustva ljubljenosti. Kod vjeroispovijesti, bila je na djelu ljubav koja stavlja sebe u središtu. Pitanje ljubavi je u Evanđelju glavno. Sve je u tome. Ljubav nije pitanje osjećaja već odluke. (Vlč. Anton Depikolozvane)