Deseta nedjelja kroz godinu

Komentar o desetoj nedjelji vremena kroz godinu napisao je vlč. Dalibor Pilekić. Sotoni je došao kraj. Mk 3, 20-35

„U ono vrijeme: Dođe Isus u kuću. Opet se skupi toliko mnoštvo da nisu mogli ni jesti. Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: “Izvan sebe je!“ I pismoznanci što siđoše iz Jeruzalema govorahu: „Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle.“ A on ih dozva pa im u prispodobama govoraše: „Kako može Sotona Sotonu izgoniti? Ako se kraljevstvo u sebi razdijeli, ono ne može opstati. Ili: ako se kuća u sebi razdijeli, ona ne može opstati. Ako je dakle Sotona sam na sebe ustao i razdijelio se, ne može opstati, nego mu je kraj. Nitko, dakako, ne može u kuću jakoga ući i  oplije¬niti mu pokućstvo ako prije jakoga ne sveže. Tada će mu kuću oplijeniti! Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskima, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga.“ Jer govorahu: „Duha nečistoga ima.“

I dođu majka njegova i braća njegova. Ostanu vani, a k njemu pošalju neka ga ¬pozovu. Oko njega je sjedjelo mnoštvo. I reknu mu: „Eno vani majke tvoje i braće tvoje, ¬traže te!“ On im odgovori: „Tko je majka ¬moja i braća moja?“ I okruži pogledom po ¬onima što su sjedjeli oko njega u krugu i kaže: „Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.“

Razmišljanje o današnjoj riječi Božjoj neodoljivo me podsjeća na nebrojene dječje nestašluke kojima sam bio svjedok ili kojima sam i sam prisustvovao: naime, kao i kod Adama i Eve – ni kod djece nije bilo nikog spremnog prihvatiti svoju krivicu. (Prvo čitanje   Post 3, 9-15

„Pošto je Adam jeo s drveta, zovne ga Gospo¬din, Bog: „Gdje si?“, reče mu. On ¬odgovori: „Čuo sam tvoj glas u vrtu; pobojah se jer sam gol pa se sakrili.“ Nato mu reče: „Tko ti otkri da si gol? Da nisi jeo sa stabla s ¬kojega sam ti zabranio jesti?“ Čovjek odgovori:

„Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.“ Gospodin, Bog, reče ženi: „Što si to učinila?“ „Zmija me ¬prevarila pa sam jela“, odgovori žena. Nato Gospodin, Bog, reče zmiji: „Kad si to učinila, prokleta bila među svim životinjama i svom zvjeradi poljskom! Po trbuhu svome puzat ćeš i prašinu jesti sveg života svog! Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.“)

Uvijek je kriv bio netko drugi, treći,… Samo ne mi! Uvijek je zanimljivije zanemariti vlastitu odgovornost i nekog drugoga optužiti za vlastiti neuspjeh. Zanimljivo, kad je riječ o uspjesima, onda vrijedi obrnuta logika. Ne samo da ćemo se dičiti vlastitim uspjesima, nego ćemo si ponekad – potpuno nezasluženo – prisvojiti i tuđe uspjehe. Zašto je tome tako?

Promišljajući pomnije pripovijest o prvome grijehu možemo jasno primijetiti obrazac koji se jasno ponavlja kod svakog grijeha. Prva posljedica grijeha je stid, sram. Savjest nam očituje što smo napravili – i čini da se osjećamo goli. Goli pred Bogom – jer se njemu ništa ne može sakriti.  Druga posljedica grijeha je razaranje ljudske dobrote i kvarenje ljudskog srca. Upravo na tom području događa se odbacivanje, odricanje odgovornosti za grijeh!! Adam na fin način, u rukavicama, Bogu kaže da je Bog sam kriv za grijeh: naime Bog je stvorio Evu koja mu je dala plod koji je bilo zabranjeno jesti. Evi je također kriv Bog jer je stvorio zmiju koja ju je nagovorila da jede plod što ga je Bog zabranio jesti. Oboje, Adam i Eva, potpuno su zaboravili svoju slobodnu volju po kojoj su se odlučili za taj zao čin. Njih dvoje još nisu sposobni niti razumjeti veličinu grijeha, a kamoli prihvatiti vlastitu odgovornost. No, realnost će ih ubrzo strahovito pogoditi: zbog veće sklonosti slušanju zmije (Sotone), nego povjerenja prema Bogu, koji im je sve vrijeme bio najbolji prijatelj – Adam i Eva moraju napustiti Eden, moraju napustiti sigurnost Božjeg prijateljstva, te krenuti u nepoznato.

Bog ljudima nije namijenio poznavanje logike zla; zato im je zabranio jesti sa stabla spoznaje dobra i zla. No, kad su ljudi, vođeni svojom slobodnom voljom, posegnuli za tim znanjem Bog ga nije ljudima uskratio. Bog nas je želio poštediti strahovito gorke životne lekcije, ali kako se naša nezasitna radoznalost nije mogla kontrolirati, tako je čovječanstvo otvorilo pandorinu kutiju zla i dan danas patimo zbog posljedica svoje radoznalosti.

Ono što Isus u evanđelju naziva grijehom protiv Duha Svetoga – to su učinili ljudi u prvom grijehu. Radije su vjerovali nagovaranju stare zmije (koja ih je uvjeravala da im Bog uskraćuje pravu moć), nego Bogu prijatelju! Isus je prijatelj malenih, jednostavnih, siromašnih, svih što iskreno traže Boga. Premda se jasno predstavlja, farizeji i pismoznanci ga nazivaju opsjednutim. Zbog toga što su sami opsjednuti grijehom ljubomore i zavisti, optužuju dugo iščekivanog Mesiju kako u sebi nosi nečistoga duha. Primjećujemo isti obrazac zla – istu logiku zla. Otac laži lažima pokušava zavarati, iskvariti koga god može. Isus prepoznaje Zlo u njegovom nastojanju i zato upozorava na grijeh koji se ne može oprostiti: grijeh služenja Sotoni!

Nasuprot logici grijeha stoji put prema spasenju. Na tom putu logika nam kaže da moramo činiti obrnuto od onog što nam nalaže grijeh. Dakle, prvo što čovjek obraćanja treba jest prihvaćanje vlastite odgovornosti. U poniznosti i malenosti pred Bogom prihvaćamo vlastitu krivnju i molimo za milosrđe. Primajući milosrđe shvaćamo njegovu logiku i sami postajemo milosrdni. Nećemo nikog osuđivati jer smo i sami svjesni svoje nevrijednosti. Upravo ta činjenica postaje izvrstan temelj za gradnju kvalitetnih međuljudskih odnosa.

Čovjek obraćenja svjestan je da ništa ne može bez Boga. Nasuprot njemu, čovjek grijeha želi postati „kao Bog“ – želi istisnuti Boga iz svog života. Pritisnuti sklonošću prema zlu mi ne možemo ne griješiti. No, iz onoga što nam je Bog u svojoj mudrosti dozvolio naučiti, možemo se suprotstaviti logici zla, te nasljeđujući Isusa vršiti volju Božju i na taj način postati „Isusov brat i sestra i majka“!

„Isuse blaga i ponizna srca – učini i srce moje po srcu svome!“