Sakrament krštenja nužan za spasenje?!
Govor o sakramentima olako se pretvori u redovitom pastoralnom djelovanju u govor o uvjetima primanja sakramenata i samom obredu. Međutim, malo se govori o samoj biti pojedinog sakramenta, napose o značenju sakramenta za pojedinca ali i cijelu zajednicu. Sakramenti nisu samo privatni čin pojedinca već su duboko povezani sa zajednicom. Sakramenti nas upućuju na zajednicu, dapače sam sakrament krštenja nas uvodi u Kristovu zajednicu. Zakonik kanonskog prava ga naziva „vrata sakramenata“, te „prijeko potrebnim za spasenje“ (kan. 849).
U teškim vremenima za crkvu, napose kod nas u komunističkom vremenu, mnoge naše bake – none su bile duboko svjesne da je krštenje „prijeko potrebno za spasenje“ pa su nekada novorođenu djecu krstile mimo znanja i volje njihovih roditelja. Duboko su vjerovale kako je sakrament krštenju nužan za spasenje. Nisu poznavale teologiju sakramenta krštenja, ali su znale bit sakramenta. Mi danas previše naglašavamo u pripremam na sakrament krštenja juridičku ili ceremonijalnu stranu sakramenta, dok o teološkoj manje govorimo jer mislimo da nas roditelji ne razumiju. Tu postoji opasnost da zbog juridičkih poteškoća kod pojedinih tražitelja sakramenta krštenja (roditelji nisu crkveno vjenčani, nemaju adekvatna kuma…) „ugušimo“ oni želju za krštenjem djeteta. Nikako nesređeno stanje u obitelji ne smije postati zapreka krštenju djeteta. Roditelji mogu biti neodgovorni, ali ta neodgovornost ne smije postati zaprekom da dijete bude „okupano“ božanskom milošću, da bude „neizbrisivim biljegom suobličeni Kristu“ (kan. 849). Krist je u konačnici taj koji obnavlja ljudsku narav, a ne volja ili znanje roditelja.
Zakonik naglašava i pastoralnu stranu priprave roditelja djeteta i kumova, ali je ne stavlja kao apsolutni uvjet za krštenje, a još manje ona utječe na samu valjanost sakramenta. Preporuča se katehizacija roditelja i kumova s ciljem da bolje razumiju smisao sakramenta krštenja kako bi ga poslije živjeli kao sakrament spasenja. Međutim, danas nije dovoljno samo katehizirati roditelje i kumove, već je potrebna katehizacija cjelokupne župne zajednice. Koja se može ostvarivati na razne načine a jedan je od njih i tematske nedjeljne propovijedi. Potrebno se uvijek iznova vraćati teologiji sakramenata kako bi vjernici postali „djelotvorni sakramenti u društvu“.
Katehizacija roditelja preduvjet za krštenje?
Roditelji nerijetko tražeći krštenje za svoje dijete shvaćaju kao određeno pravo na koje oni kao vjernici imaju. Istina je da nitko od nas nema pravo na sakramente jer su oni ponajprije Božji dar preko Crkve, ali s druge strane tko to sebi može uzeti za pravo da nekome uskrati milost da bude dijete Božje, da bude oslobođen istočnog grijeha te da postane baštinikom spasenja. Nisu svi roditelji svjesni značenja krštenja, ali se ne može zanemariti niti ona minimalna želja za krštenjem. Neki roditelji čak i nisu kršteni a traže krštenje za svoje dijete. U takvim situacijama treba uvažiti želju roditelja jer će se krštenjem djeteta „presjeći vrpca“ istočnog grijeha i omogućiti da poteče izvor božanske milosti. Crkva nas uči kako je krštenje „nužno za spasenje onih kojima je evanđelje naviješteno i koji imaju mogućnost zatražiti ovaj sakrament“ (KKC, kompendij, br. 1257). Ako je krštenje nužno za spasenje, a kod nas svi imaju mogućnost tražiti ovaj sakrament, svi mi kršteni smo na jedan način suodgovorni da naši bližnji budu kršteni – da budu pripušteni vrelu Božje milosti.
Problemi nastaju tamo gdje možda ti isti roditelji ne ispunjavaju određene uvijete (iregularni brakovi ili ne prihvaćaju katehizaciju, a još manje određeni sakramentalni život) ali traže krštenje. Ne smije se zanemariti ova njihova želja, a ponajmanje prigodom prvog susreta „čitati bukvicu“ roditeljima. Ako se to dogodi roditelji traže „manje zahtjevne župnike“ koji će im krstiti djecu. U takvoj situaciji nitko nije u pravu, a najgore bi bilo da roditelji odustanu od krštenja djeteta. Postavljati prevelike zahtjeve pred roditelje pastoralno je neopravdano, a olako dijeliti sakramente je nerazborito. Odgađanje krštenje, ako s tim roditelji nisu suglasnu, ne bi bilo uputno. Postoji opasnost da se roditelji razočaraju u Crkvu, a djetetu da bude uskraćena sakramentalna milost. Tko to ima pravo nekome uskratiti sakramentalnu milost?
Kad je riječ o krštenju odraslih osoba stvari se mijenjaju. Sad više u prvom planu nisu roditelji već sam tražitelj krštenja. Traži se njegov slobodni pristanak te određeni stupanj poznavanja vjere. Svakako nije dovoljno samo znanje, ono se može danas lako steći, budući da postoje brojene teološke knjige i časopisi. Potrebno je postići da tražitelj sakramenta počne živjeti svoju vjeru – sakramentalni život. I ovdje nailazimo na određene poteškoće, jer ponekad tražitelje sakramenta krštenja je nešto ponukalo, da se odvaže krstiti. Najčešće je to sklapanje braka s katoličkom strankom ili prigodom izbora za kuma. Jasno je da kum ne može biti i tu ne treba olako sami radi kumovanja nekoga pripusti sakramentima kršćanske inicijacije. Kad je riječ o sklapanju ženidbe tu bi se moglo po kraćem postupku dotičnu osobu pripremiti na krštenje kako bi ženidba uživala sakramentalni karakter, ali nikako tom prigodom podijeliti i krizmu. Za krizmu treba tražiti dulju pripravu i aktivniji sakramentalni život.
vlč. mr. sc. Ilija Jakovljević