II. Vazmena nedjelja

Razmišljanje za II. Vazmenu nedjelju napisao je vlč. fra Bojan Rizvan.  

Nakon osam dana dođe Isus, stane u sredinu i reče: »Mir vama!«

Iv 20, 19-31

 Uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«

Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.«

I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!« Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«

Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.

Riječ Gospodnja.

Evanđeoski tekst današnje službe Riječi uvodi nas u događaj susreta Uskrslog sa svojim učenicima. Okupljenost zajednice „prvoga dana u tjednu“, u nedjelju, daje nam naslutiti potrebu susretanja onih koji su oblikovani Učiteljevom riječju i čeznu za njegovom prisutnošću. Naglašavajući to, evanđelist Ivan kao da nam želi posvijestiti kako će upravo nedjelja postati za kršćane dan susretanja u zajednici s Uskrslim Gospodinom i dan koji će davati spasenjski ritam čitavom tjednu.

            No učenici okupljeni na istome mjestu, nošeni osjećajem straha, zatvaraju vrata dvorane u kojoj se nalaze. Primjećujemo kako ih obuzima zbunjenost zbog činjenice Kristova praznog groba i svjedočanstva nekih od njihovih da su susreli Krista živa. Njihovim životom u tim trenutcima ne ravna radost, nego strah. Strah nije dobar suputnik na životnom putu. On koči. Zarobljava. Sprječava komunikaciju. U taj njihov strah ulazi Krist i to s riječju: „Mir vama!“ Često prečujemo Gospodinove riječi, ali ova riječ ima snagu razbiti svaki strah, nemir, uznemirenost. Koliko samo situacija u našem životu nalikuju na ovu situaciju u kojoj se nalaze učenici. Brojni su odnosi koji su nam nametnuti, kojih bismo se lako riješili. Okružuju nas osobe i događaji koji unose nemir u naše životne korake i kao da nam je potrebno na tim mjestima čuti Kristovu riječ „Mir vama!“ i što je najvažnije, povjerovati joj.

            Isus ne staje na tome. On nastavlja s riječima poslanja: „Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.“ Ne može se pustiti Krista u svoj život, a da se ne dogodi nikakva promjena. Krist nas pomiče s našeg mjesta, iz naše uspavanosti, iz ustajalosti naših odnosa. No za to kretanje nam je potreban Duh i zato Isus, dahnuvši u svoje učenike, progovara: „Primite Duha Svetoga! Kojima otpustite grijesi otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im!“ Donijeti riječ praštanja, riječ pomirenja, unijeti mir u napete životne odnose nije djelo naše poniznosti ili malenosti, niti djelo naših zasluga, nego je to uvijek djelo Duha. Stoga je potrebno dopustiti se voditi Duhom Božjim.

            Evanđelje nam dalje donosi da u tim trenutcima s učenicima nije bio Toma zvani Blizanac. Štoviše, on ni ne vjeruje riječi učenika koji su susreli Isusa. I nakon osam dana, u onaj isti – prvi dan u tjednu, opet dolazi Krist i obraća se Tomi ispunjajući njegov zahtjev da dodirne njegove rane. Susret je to rana stvorenih grijehom i rana Tomine sumnje. Poziv je to Kristov i svakome od nas da imamo hrabrosti staviti rane svoje nevjere u njegove otvorene rane koje su iscijelile naš grijeh.

            U tom neobičnom susretu uskrsnulih rana Toma klikće: „Gospodin moj i Bog moj!“ Priznaje vjerom Krista Bogom i Spasiteljem. Toma nam donosi iskaz vjere koji se rađa iz potresenosti bića, a obojan je u potpunosti osobnim životom i njemu vlastitom poviješću. Toma na svojoj ‘vlastitoj koži’ u susretu s Uskrslim prima vjeru u uskrsnuće. Zato Isus izgovara riječ koja ostaje zasvagda: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“ Vjera nije plod upornosti nekoga pojedinca. Vjera je dar koji se prenosi po riječi i svjedočanstvu drugih. Vjera u Kristovo uskrsnuće se rađa samo iz iskustva susreta s Uskrslim. To se iskustvo prvenstveno stječe u Crkvi koja je Kristovo Tijelo i uprisutnjuje Kristovo spasenjsko djelo u vremenu. Snaga Uskrsa plodi vjerom koja je ukorijenjena u zajednici Crkve, a ne u nekim svojim osobnim doživljajima duhovnosti i(li) stranputicama alternativnih rješenja.

            Stoga valja primijetiti na primjeru Tome Blizanca kako svakim istinskim životom vjere treba ravnati povjerenje, a ne kontrola ili želja za nadzorom. Brojni naši odnosi, osobito oni prijateljski i obiteljski, su postali odnosi koji su nošeni kontrolom, a ne povjerenjem, a to je upravo najbolji put propasti nekog odnosa. Zato povjerovati Kristu i postati dionikom njegova uskrsnuća znači dopustiti da u svemu budemo vođeni povjerenjem i istinom, a ne nekim svojim zamišljajima i prosudbama. Samo tako postajemo svjedoci koji, poput apostola, daju velikom silom svjedočanstvo o uskrsnuću Gospodinovu jer pokazujemo da ljubimo Boga čuvajući njegove zapovijedi i očitujemo pobjedu vjere i u najvećem porazu, porazu smrti.