Uskrs 2015.

Razmišljanje o Evanđelju svetkovine Uskrsa napisao je vlč. Darko Zgrablić.

Trebalo je da Isus ustane od mrtvih.

Iv 20, 1-9

„Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«

Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu.

Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.“

Riječ Gospodnja.

Dok sinoptička evanđelja na uskrsno jutro govore o ženama koje dolaze rano ujutro na Isusov grob da bi obavile sprovodne obrede i običaje na Isusovom mrtvom tijelu; evanđelist Ivan usmjeruje našu pažnju posebno na jednu ženu: Mariju Magdalenu. Ona pronalazi maknuti grobni kamen i zaključuje da je Isusovo tijelo uzeto, ukradeno i trči javiti njegovim učenicima. Petar i ljubljeni učenik, kojeg tradicija prepoznaje kao Ivana, zajedno trče na grob. Mlađi stiže prvi, pogleda u grob, ali za razliku od starijega ne ulazi. Zatim stiže i Petar koji ulazi i vidje prazan grob i povoje gdje leže. Ivanovo evanđelje ne bilježi Petrovu reakciju, sv. Luka piše da su se vraćali kući čudeći se tome što se zbilo. Grčka riječ thaumazo, glagol koji označuje veliku zbunjenost.

Tad ulazi i drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Što je vidio? Nije vidio gledanjem apostola Tome, nego nutarnjim gledanjem. On pred praznim grobom ne razmišlja, poput Marije Magdalene, da su ga uzeli; ne suzdržava se u zaključku kao Petar, nego vjeruje Isusovoj Riječi. Plod razumijevanja Pisama je vjera. Nije to neki automatski plod, nego je dar Duha Svetoga koji dotiče svakoga na različiti način i u različitim trenucima. I Petar i Marija Magdalena znali su Pisama, ali njima to joj nije bilo dovoljno, još ih nisu razumjeli.

Može začuditi liturgijski izbor evanđelja za današnji dan, blagdan i najveću svetkovinu. Danas se nigdje ne spominju Isusova ukazanja, susreti učenika s Uskrslim, tek sljedeći evanđeoski odlomci govore u susretu s Njim, najprije Marija Magdalena, zatim učenici u dvorani Posljednje večere, zatim opet nakon osam dana zajedno s Tomom. Ipak, u evanđelju dana Uskrsnuća, uskrsli Gospodin još uvijek se ne ukazuje, ne biva prepoznat. Cijeli je događaj evanđelja ovijen nekom polusjenom i sve se polako osvjetljuje. Počinje vjerom ljubljenog učenika. Doista je malo potrebno vjeri i ljubavi ovog učenika da dođe do „vjerovati“. On već uživa blaženstvo „Blago onima koji ne vidješe, a vjeruju.“ Ili bolje, vjeruje jer zna prepoznati znakove i razumjeti ih u svjetlu Pisama, kako i piše evanđelist na kraju čitavog svoga evanđelja.

Da bismo vjerovali i imali život u imenu Isusovu, valja nam vidjeti znakove i prepoznati ih i razumijevati u svjetlu Pisama. To nas raspoloženje vodi k vjeri. Takvo je i iskustvo ljubljenog učenika. Vidi znakove koji nisu dovoljni za vjeru, treba ih i razumijevati u svjetlu Božje Riječi. Ono što je u prvi mah mogao biti ništa drugo nego samo znak odsutnosti ili ukradenosti, u svjetlu Božje Riječi postaje znak trajne prisutnosti. Isus nije odnesen nego nam je darovan na nov i trajan način. I Marija Magdalena će ga opet morati sresti i prepoznati. Ne može ga se više prepoznati tako da bismo ga zadržali za sebe, nego da bismo ga naviještali i svjedočili drugima.

Riječ Božja i nas zajedno s Marijom Magdalenom, Petrom i Ivanom, dovodi pred znakove, da ih vidimo i da slušamo riječi da bismo se otvori vjeri i prepoznali Živoga među nama. Današnje evanđelje nam ne govori o susretu, ali nam daje precizne tragove da i sami uđemo u osobni odnos s Uskrslim. Kako doći s ljubljenim učenikom do „vidje i povjerova“? Prije svega potrebno je učiniti živim odnos ljubavi s Gospodinom. Svi oni trče, ne samo iz radoznalosti, zbunjenosti, straha, iznenađenja, nemoći da razumiju, trče iznad svega iz ljubavi koja ih nosi. Vez ljubavi je jači od smrti i zatvorenog groba. Evanđelist nam napominje da ljubljeni učenik trči brže i prije stiže na grob, nosi ga snažnija ljubav. Stigavši na grob, prije nego što gledaju prazan grob vide otvoren grob. Grčka riječ koju Ivan koristi za grob mnemeion, dolazi od riječi glagola koji znači sjećati se. Sada je taj grob otvoren. Ne čuva prošlost nego je otvoren budućnosti. Taj grob nas više ne stavlja u sjećanje nego u živi i osoban odnos povezanosti učenika s Gospodinom.

Isusovo uskrsnuće i prazan grob, poziva i nas na taj put, da ljubimo i tražimo Gospodina i onda kada nam se čini odsutan, da tržimo trajnu i snažnu povezanost s Njim u njegovoj riječi, da ga pronalazimo, da si dopustimo da nas privuče i vodi. Živimo to traganje za Uskrslim Gospodinom da bismo i mi mogli ući u osoban susret, čuti kako progovara naše ime i zove nas.