Veliki četvrtak – Misa posvete ulja
Na misi posvete ulja, 02. travnja, koju je u porečkoj prvostolnici predvodio porečki i pulski biskup mons. Dražen Kutleša okupilo se sedamdesetak svećenika i mnogo vjernika.
Biskup je prvo pozdravio mons. Ivana Milovana, biskupa u miru i izrazio mu sućut za brata svećenika mons. Vjekoslava Milovana, koji je jučer preminuo. Dok je pozdravljao nazočne svećenike, poimence je spomenuo svećenike koji u ovoj godini slave svoje svećeničke jubileje. Ovogodišnji zlatomisnici su: vlč. Mladen Juvenal Milohanić, vlč. Ivan Macinić, vlč. Ante Močibob, vlč. Josip Racan i vlč. Romano Širol. Dvadesetu obljetnicu svećeništva ove će godine proslaviti preč. Piergiorgio De Angelis, a desetu vlč. Maksimilijan Buždon. Poseban jubilej bit će proslavljen u Puli, u Svećeničkom domu gdje će 70 godina svećeništva proslaviti mons. Ivan Bartolić. Biskup je napomenuo kako je misa posvete ulja, kojom se obilježava rođendan svećeništva, ujedno i zahvala svim generacijama svećenika koji su kroz povijest širili i očuvali vjeru na ovim prostorima.
Biskup Kutleša je na početku homilije podsjetio, obzirom da se nalazimo u Godini posvećenog života, na zahvalnost koju dugujemo redovništvu, jer, naglasio je, redovi su osnivani upravo u teškim povijesnim periodima, kao odgovor na potrebe tog doba.
Biskup je u nastavku, spominjući ulomak Evanđelja po Marku, gdje je opisano kako je Isus pozivao učenike, nastojao posvjestiti svećenicima temeljna obilježja svećeničkog poziva kojemu su se odazvali, te sugerirati im ispravan stav u mnogim zahtjevnim životnim okolnostima i svakodnevnim situacijama. Biskup je prvo postavio pitanje zašto Isus bira jednostavne ljude za svoje učenike, većinom su bili ribari, a ne pismoznance ili farizeje? Jer je njemu bilo daleko važnije da to budu ljudi jednostavnog i čistog srca. Isus ih nije pozvao da dođu proučavati teološku nauku, već ih je jednostavno pozvao da ga slijede, životom i srcem. Biskup je nadalje citirao Abrahama Lincolna, „Mora da je Bog doista jako volio obične ljude kada ih je toliko stvorio.“ Ribari su bili ljudi skromnih financijskih mogućnosti, bez nekog sigurnog zaleđa, a i u njihovom poslu uvijek je postojala određena nesigurnost u uspjehu ulova. Dobar ribar mora posjedovati određene karakteristike koje trebaju krasiti i dobrog svećenika. Ribar, a tako i svećenik, u prvom redu mora biti strpljiv, kao što ulov ne dolazi brzo, tako se ni rezultat propovijedanja i svećeničkog djelovanja ne vidi brzo. Nadalje, dobar svećenik mora biti ustrajan, i kada vidi neuspjeh, uvijek treba ponovo baciti udicu, unatoč razočaranjima. Ribar ljudi mora biti hrabar i nakon što mudro razluči što je, u vremenu i mjestu gdje djeluje dobro a što zlo, imati hrabrosti ljudima uvijek reći Istinu, u zgodno i nezgodno vrijeme. Dobar ribar zna kada je pogodno vrijeme za ribolov, jednako tako i dobar svećenik mora dobro procijeniti kada je vrijeme da se govori, a kada je razboritije više reći šutnjom. Pravi mamac temeljna je pomoć u ribolovu, svećenik će tako prepoznati najbolji način da pristupi onima kojima će naviještati, kao što reče sv. Pavao „Svima bijahsve da pošto-poto neke spasim.“ Nadalje, još jedan prevažan detalj u ribolovu je ne zasjeniti ribu, držati se izvan dosega, svećenik će tako uvijek usmjeravati ljude prema Bogu a ne ih navezivati na sebe.
O dostupnosti i raspoloživosti prema Božjem pozivu biskup je ponovo progovorio kroz lik ribara, naime, Isus ih je pozvao kada su obavljali svoje svakodnevne poslove, zasigurno su ga i prije slušali propovijedati, ali taj poziv značio je obrat u njihovom životu. Općenito, ljudi slijede Isusa zbog toga što ih je pozvao i zbog onoga što on jest, a ne zbog toga što je rekao. Isus je ribarima ponudio značajnu, a istovremeno jednostavnu zadaću, dao im je ono što svaki čovjek treba u svome životu, dao im je cilj, a taj cilj je sebe što više uložiti za Boga i bližnje.
Biskup je na kraju još jednom izrazio zahvalnost okupljenim svećenicima za sve što čine u svome svećeničkom djelovanju, te potaknuo okupljene na molitvu za svećenike.
To misno posebno je uzveličano činjenicom što su pjevala četiri kantora, svećenici Darko Zgrablić, Rudolf Koraca, Ivan Prodan i Mario Žmak. Vlč. Koraca je predvodio pjevanje, a na orguljama ih je pratio također svećenik vlč. Ivan Štoković.
