Četvrta korizmena nedjelja

Razmišljanje o četvrtoj korizmenoj nedjelji napisao je p. Željko Klarić.

Iv 3,14-21

„U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu: »Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.«

Današnje prvo čitanje donosi dva kratka odlomka iz Druge knjige Ljetopisa u kojima se interpretiraju nesreće koje su zadesile Izabrani narod. Uzrok tih nesreća je nevjera naroda i to na čelu sa svećeničkim poglavarima uz to utjecaj poganskih naroda postaje dominantan a dom Gospodnji je oskvrnjen. Rastućoj nevjernosti naroda Bog suprotstavlja ljubaznost vjerne ljubavi. Šalje svoje proroke, ali sve izgleda uzalud. Kako bi doveo ljude do spoznanja morat će ih provesti kroz tegobe i patnje:  razrušenja grada i hrama, gorčinu izgnanstva i ropstva i to kroz dugi period od 70 godina. Ipak ovaj odlomak završava Kirovim proglasom koji donosi optimizam i nadu. Ovim proglasom se okončava sužanjstvo i poziva se narod na  obnovu odnosa s Bogom. Narod je slobodan ponovno sagraditi Jeruzalem i  hram, i time započeti novi život. U ostvarenju novoga života koji Gospodin daje svome narodu zahtjeva od čovjeka poslušno prihvaćanje i aktivnu suradnju. 

Čitanje iz poslanice Efežanima ima sličan tijek kao prvo čitanje: grijeh vodi u smrt, a uskrsnuće uzrokuje da se uz milost čine dobra djela. Posrednik spasenja je Isus Krist: uzimajući tijelo koje je slično našem, svojom smrću pobjeđuje našu smrt, svojim uskrsnućema otvara i nama put prema uskrsnuću. Upravo ovo što Pavao opisuje u drugom čitanju Isus objašnjava Nikodemu.

U evanđeoskom odlomku koji nastavlja Isusov noćni razgovor s Nikodemom, Isus objavljuje svoj identitet i poslanje primljeno od Oca i svoj ishod odnosa s ljudima. Nakon što se identificirao kao Jedinorođeni Sin, Isus se poredi s mjedenom zmijom koju je Mojsije uzdigao u pustinji kako bi njezinim ugrizom narod bio spašen od sigurne smrti. Kako bi se razumjela ova poredba potrebno je ući u značenje simbola. Zmija predstavlja smrt, ali također i njezino protudjelovanje, ili protuotrov. Na taj način smrtnost dobiva novo značenje, odnosno ako je netko ugrizen od smrti, samo na taj isti način može biti oslobođen. Zlo, a najveće zlo je smrt, ne može se nadvladati tako da se izbjegne, nego tako da se s njime susretne. U tom smislu Isusovo  podizanje na križ iako smatrano najvećim izrazom sramote, također je vrhunac njegove slave. Ivan u svom pisanju obično povezuje podizanje na križ zajedno s Isusovom slavom jer se upravo na križu manifestira u cjelini Božja spasiteljska ljubav, dakle Isusova smrt na križu ima životnu vrijednost.

Ta Božja ljubav se očituje još više u darovanju svoga Sina Jedinorođenca kako bi čovjek prošao od smrti po grijehu. Taj dar zahtjeva od čovjeka prihvaćanje i vjeru: kao što je u pustinji bilo bitno vidjeti zmiju, tako je danas potrebno vjerovati u Isusa. Tko god u križ pogleda i povjeruje imat će život.

Drugo što nam pomaže imati život jest slušanje Božje riječi, i od Izraela se očekivalo da sluša Božju riječ i da joj bude vjeran. Isus nas uči svojim životom što znači biti poslušan. Njegov ideal nije bio sam križ, u jednom trenutku govori: „Oče ako je moguće neka me mimoiđe ovaj kalež…“ Njegov ideal je bio poslušnost to jest onaj način života odnosa s Ocem u kojem se daje do kraja, ne povlačeći se iz nikakve tegobe kako bi izvršio Očevu volju.

Ovaj evanđeoski razgovor s Nikodemom je upućen na sve nas. Došavši noću k Isusu spoznaje u njemu istinsko svjetlo. Ovo korizmeno vrijeme je poziv da i mi promislimo o novosti koju u naš život donosi Isus. Ta novost se ogleda u shvaćanju i prihvaćanju Božanske logike u tegobama koje nas mogu snaći. Da nastojimo primjećivati kako križ može biti sredstvo  usmjerenja, i posvećenja i pronalaženja istine. Koliki ljudi tek posredstvom tegobe, koju nazivamo križ počinju primjećivati svijet u kojem žive drugačijim očima. Ovo korizmeno vrijeme poziva nas na uvid i shvaćanje svojega života. Korizma nas poziva na shvaćanje kako je i nas ugrizla zmija grijeha i kako nam bez pogleda na Krista, i bez povjerenja kako nas jedini on može izliječiti, nema spasa. Uz to potrebno je promatrati naše živote usporedo s Izraelskim narodom, da kao što je i njima Gospodin dozvolio tegobe razrušivši grad i svetište, da i nama dozvoli rušenje onoga što je loše, kako bi se od temelja moglo izgraditi novo i bolje.

U korizmi imamo mogućnost izbora: nastaviti dosadašnjim putem koji nas je vodio u nevolje i ropstvo ili krenuti putem slobode gledajući Kristov križ kao put kojim i nama valja poći.

p. Željko Klarić