Proslava Sv. Ivana u Savudriji

U Savudriji, najzapadnijoj župi u Republici Hrvatskoj, o blagdanu župnog patrona Sv. Ivana apostola, 27. 12. 2013. .svečanu euharistiju predvodio vlč. dr. Jerko Valković, profesor na Teologiji u Rijeci i na KBF u Zagrebu

Ima jedan među apostolima kojega je Isus toliko volio da nije dopustio da umre mučeničkom smrću – upravo tog velikog teologa molimo da pomogne ovoj župi, njemu posvećenoj, u rastu i napretku u vjeri, rekao je župnik domaćin, vlč. dr. Josip Grbac govoreći o sv. Ivanu apostolu u svom uvodnom obraćanju. Osim župnika, koncelebrirali su: generalni vikar Porečke i Pulske biskupije mons. Vilim Grbac, i svećenici iz dekanata: vlč. Rudi Koraca, vlč. Mirko Vukšić, vlč. Lino Rakar, vlč. Marcel Lakoseljac i vlč. Ante Jukopila.

Unatoč činjenici da je bio radni dan, na proslavi zaštitnika župe okupilo se mnoštvo vjernika, što je pokazatelj duboke i suštinske ukorijenjenosti vjerničkog identiteta među žiteljima toga područja, a kako se radi o pograničnom području naglašeno elitno turističkog karaktera na misi su se našli i gosti koji tu provode vrijeme blagdana, a koji i na odmoru ne zanemaruju svoju vjerničku praksu.

Karakteristika je Božjega djelovanja u svijetu da djeluje, ne preko nekih čudesnih zahvata, nego upravo računajući na čovjeka, preko ljudi, rekao je dr. Valković. Sam Bog kada je postao čovjekom, postao je članom jedne ljudske obitelji. Za svog javnog djelovanja Isus je oko sebe okupio apostole koji su i nakon njegova Uzašašća nastavili njegovu misiju i njegovo djelovanje. Bog djeluje na zemlji, djeluje preko čovjeka i zajedno sa ljudima. Unutar grupe apostola koje je Isus sebi izabrao za suradnike, bilo ih je nekoliko koji su uz Isusa bili u svim značajnim situacijama, Ivan je bio uz Isusa na brdu Preobraženja, sa Marijom pod križem, zajedno sa Petrom svjedočio je Uskrsnuću, na posljednjoj večeri bio je uz Isusa… Sv. Ivan dakle zauzima jedno posebno mjesto i ne čudi činjenica da se blagdan Sv. Ivana apostola slavi još od 4. st. U Crkvi je kroz povijest posebno priznat jer je autor Evanđelja, ali on je autor i zadnje biblijske knjige, a spominje ga se i kao onoga koji otvara put ka misteriju Riječi, naglasio je propovjednik. Ivan u svojim spisima pokušava dati odgovor na pitanje „Tko je Bog?“, a isto tako upravo u njegovim spisima nalazimo najljepšu izjavu, definiciju Boga „Bog je ljubav.“ Iz Ivanovih zapisa izvire njegov interes napose za odnos Boga prema čovjeku, „Kakav je to čovjek u Božjim očima? Kako Bog na čovjeka gleda? Što Bog prema čovjeku čini?“. Ivan, za razliku od ostalih evanđelista, u svome evanđelju ne donosi idilični prikaz Isusova rođenja, nego govori o nekima koji ga prihvaćaju i drugima koji ga ne prihvaćaju, govori o onima koji jesu i onima koji nisu prepoznali to Svjetlo koje je Isus donio. On govori o svjetlu i tami ovoga svijeta. Isus dolazi u svijet gdje je vladala tama ovoga svijeta, tama ili grijeh svijeta, istaknuo je dr. Valković, isto tako na drugome mjestu Ivan je zapisao da je ‘On Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta’. Isus dolaskom na svijet zalazi u ljudsku stvarnost koja je obilježena tamom, grijehom i u tu ljudsku stvarnost donosi spasenje konkretnom čovjeku, cilj, smisao ili nakana Isusovog dolaska na zemlju je „radi nas ljudi i radi našega spasenja“.

Promatrajući Isusovo utjelovljenje, promatrajući njegov dolazak na zemlju mi Crkva, mi kao vjernici, ne možemo okrenuti glavu, ne možemo reći da nas to ne zanima; promatrajući Isusovo utjelovljenje čovjek vjernik ne može reći: svijet je previše zao i “ja tu ne mogu djelovati“; Isusovo prihvaćanje zla i tame ovoga svijeta, njegova inkarnacija poziv je i za Crkvu danas, i za svakoga vjernika da se ne libi silaska u tu konkretnu životnu stvarnost, jer, upravo Ivan je zapisao „Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca da ne propadne nitko tko u njega vjeruje“. Još je jedan znakoviti trenutak, neposredno pred uskrsnuće, pri posljednjoj večeri gdje Isus ne moli da Bog uzme apostole iz ovoga svijeta, moli da ostanu prisutni u svijetu ali da se ne suobličuju ovome svijetu. Biti u svijetu, svjedočiti u svijetu, a ne suobličiti se svijetu. Ne suobličiti se svijetu znači slijediti vlastiti vjernički put pa makar to iziskivalo trpljenje podsmjeha, izrugivanja, etiketiranja tradicionalnim jer ne prihvaća nazore drugih, onih koji se predstavljaju kao većina. To je jedan od izazova življenja vjere danas, ne biti kao drugi, nego slijediti glas vlastite savjesti. Po nekima to je karakteristika kršćanskog mučeništva današnjice, koja ne iziskuje prolijevanje krvi, ali je jedno čvrsto svjedočenje vjere, unatoč javnom mnijenju koje je drugačije.

Propovjednik se u konačnici osvrnuo na citat iz Ivanova evanđelja „onima koji su ga prihvatili dao je moć da postanu djeca Božja“, to je ta velika novost koju Krist svojim rođenjem donosi. Od Isusa se možemo smatrati djecom Božjom i to je ta novost zajedništva čovjeka i Boga; to zajedništvo nas tjera da na drugačiji način doživljavamo čovjeka oko sebe. Ta revolucija koju kršćanstvo donosi je revolucija novog odnosa između čovjeka i Boga i novog odnosa između ljudi.

Neka Kristovo rođenje bude jedno rođenje Božje u srcu, da ono znači jedan novi odnos prema Bogu i prema bližnjima i uspostavljanje novoga zajedništva, zaključio je dr. Valković.

G. Krizman