Promišljanja bl. Bulešića: Uz blagdan Duhova

Bl. Miroslav Bulešić, dva mjeseca nakon svećeničkog ređenja, bilježi u svom Duhovnom dnevniku već prve kušnje, slabosti, koje su ga snašle. Ne želi opravdavati svoje slabosti već želi na njima poraditi; želi uočiti što to kod njega nagriza njegov svećenički identitet. Svjestan svoje ljudske ograničenosti i nemoći traži pomoć i zagovor Bl. Djevice Marije. Piše:

„Majko, u Tvoje se ruke predajem i preporučujem se Tebi. Ti znaš moje velike potrebe, Ti poznaš moju nejaku volju. Ti vidiš moje mane: moje sebeljublje, moje oholosti! Svu skrši u meni tu slabu [zlu] travu i posadi u moje srce ljubav živu, djelujuću, osnovanu na vjeri i u ufanju. Isprosi mi te milosti od Duha Svetoga. Neka se on nastani u meni i on neka vlada nada mnom. On neka mi pomogne u spoznaji samog sebe, i neka popravi i izravna u meni ono što je krivo!

Promotrio sam svoj duh. Koliko sebeljublja, oholosti. To je ono što još uvijek napunjava moju dušu. Duše Sveti, dođi i skrši tu moju oholost, i moje sebeljublje neka postane ljubav do bližnjega, a napose do Boga. Daj da ljubim Boga i duše kako ljubim sebe. Daj, udijeli mojoj duši poniznost, duh požrtvovnosti, duh prave vjere, ufanja i ljubavi. Daj da postanem „ništa“ u Tvojim rukama, i daj da živim u živoj vjeri u mistično Tijelo Kristovo.[1]

Odluka: dobro slušati sv. Misu i svaki put pitati [od] Boga poniznost, vjeru, ufanje i ljubav i požrtvovnost. Živjeti svoju Misu.

U Tvoje ruke, Majko, postavljam ovu odluku. Duh Sveti neka je blagoslovi i usadi u moje srce i neka mi bude uvijek živa i djelujuća.

Dođi, Duše Presveti, i napuni moje i naša srca zrakom svoje milosti. Dođi Utješitelju, slatki goste duše. Lava quod est sordidum u meni, riga quod est saucium,
flecte quod est devium! [Speri što je nečisto, zalij što je ranjeno, savij što je ukrivo!]… Dođi, dođi, dođi u sve duše! U dušu mojih roditelja, braće, rođaka, poznanika, svih ljudi. Napuni sva srca! Sutra ću prikazati sv. Misu u crkvi „Madonna del Divino Amore“[2] da se Bogu zahvalim što me je pozvao u svećenike, što mi je dao toliku milost; za svoje roditelje i braću. Za svoje mrtve.

Dođi Duše Presveti. Očisti moje srce. Daj da Ti po meni možeš puno i puno duša napuniti svojom milošću i sve utješiti. Tvoj sam. Ti raspolaži sa mnom!“ (Duhovni dnevnik, Rim, 12. 6. 1943.

            Bl. Miroslav, kao mladomisnik, bilježi duhovne opasnosti s kojima se susreo na početku svećeničkog života, te bilježi u svom Duhovnom dnevniku: „Lako mi je i ugodno kritiziranje bližnjega. Previše lakomišljeno se upuštam u to. Majko, nauči me šutjeti i o svakom dobro govoriti, imajući veliko poštovanje do svih, bez razlike, i misleći da svatko ima svoje vrline, koje moram uzdignuti i pohvaliti. Tako ću moći živjeti u miru sa svima i moći ću od svih čuti dobar glas za mnom [iza sebe].“ (Čabrunići, 13. 8. 1943.)

            Danas se olako dovede u pogibelj dobar glas kako pojedinca još lakše svećenika. Nekako je lakše promatrati svećenikove mane nego vrline; lakše suditi nego pozitivno govoriti. Bl. Miroslav moli: „Majko moja, Ti koja si bila ponizna kroz cijeli svoj život, nauči me poniznosti: daj mi tu milost, da živim skrovito u molitvi i požrtvovnosti; daj da ne težim za tim da se pokažem, da nadvisujem druge. U skrovitosti i u poslušnosti daj mi živjeti, i tako daj da tražim duše. Nauči me to i usadi mi takvo mišljenje i udijeli [mi] od Boga takvu volju. Moram biti uvjeren kako je uzaludno da se ja mučim, ako Bog ne blagoslovi. I Bog ne blagoslovi gdje nema poniznosti.“

Kaže sv. Ivan od Križa: „Na koncu svega, mi smo stvoreni radi ljubavi… Cilj duhovnog života jest sjedinjenje duše s Bogom. Sjedinjenje po sličnosti u ljubavi. To se ostvari kada dvije volje – volja duše i volja Božja – postanu suglasne, kada kod jedne ne ostane ništa što bi se odupiralo drugoj.“

[1] U jeku Drugog svjetskog rata, 1943. godine, Papa Pio XII. objavljuje encikliku “Mystici Corporis Christi”, u kojoj prikazuje Crkvu kao mistično Tijelo Kristovo.

[2] Poznato rimsko marijansko svetište – crkva iz 1745. „Gospa Božje ljubavi“.