„OMNIA DEO – SVE BOGU” – predstavljanje novih redovnica u našoj biskupiji

Početkom jeseni 2018. godine, nakon odlaska sestara milosrdnica u zasluženu mirovinu, u službu vođenja domaćinstva u Biskupijski ordinarijat u Poreču stigle su nove redovnice, službenice Euharistijskog Srca Isusova i Marijina.

Predstavljamo tu novu duhovnu stvarnost na ovim našim prostorima, pobliže upoznajemo pokret iz kojeg je ta redovnička zajednica proizašla, te upoznajemo neke od sestara koje borave u Poreču.

Zajednica Euharistijskog Srca Isusova i Marijina, nastala po nadahnuću don Josipa Radića, već je više godina prisutna i djeluje u nekoliko hrvatskih biskupija, s očitim dobrim duhovnim plodovima. Naše sugovornice su: s. Terezija Pavić, s. Barbara Stankov te postulantica Anamarija Krznarević.

 

Društvo „Omnia Deo – sve Bogu“, kako je sve započelo?

Sve je krenulo 1998. godine, kad su utemeljitelji don Josip Radić i majka Jozefina Glasnović počeli okupljati laike i osobe posvećenog života koji su vidjeli njihov primjer života, ljubav prema Bogu, papi i Crkvi. Prvi plodovi naziru se 2002. godine, kada je grupa djevojaka izrazila želju živjeti redovničkim životom. U Krčku biskupiju dolazimo 2003. godine u mjesto Sužan, gdje nam je po odluci biskupa Valtera Župana omogućeno djelovanje. Nakon 2005. godine po pozivu biskupa Valtera odlazimo u Sv. Jakov na otoku Lošinju, a 2009. godine širimo se na Rab. Klauzurne sestre 2014. godine iz Sužana sele u samostan u Nerezinama. 2015. godine došle smo i u Biskupijski ordinarijat u Krk, a 2017. na otok Susak. U Riječku nadbiskupiju sestre dolaze na poziv nadbiskupa Ivana Devčića, 2015. godine u mjesta Dramalj i Tribalj. Od prošle, 2018. godine, prisutne smo i ovdje u vašoj biskupiji.

Svećeničko bratstvo započinje 2005. godine u mjestu Kali na otoku Ugljanu, u Zadarskoj nadbiskupiji. Braća djeluju također u više biskupija u kojima se nalaze na službama.

Zajedno s našim članovima u svijetu činimo jednu duhovnu obitelj OMNIA DEO u kojoj svi zajedno želimo ići putem svetosti i dovoditi mnoge duše do Boga, svatko u svom staležu, sve činiti za Boga i s Bogom da se ljubav Božja širi još u mnoga srca. Zajednica OMNIA DEO djeluje kao „javno vjerničko društvo“, a kanonski je utemeljena 8 lipnja 2018. godine u Riječkoj nadbiskupiji.

 

OMNIA DEO – ČETIRI GRANE ISTE KARIZME

Javno vjerničko društvo OMNIA DEO okuplja četiri grane: klanjateljice Euharistijskog Srca Isusova i Marijina su klauzurne sestre; službenice Euharistijskog Srca Isusova i Marijina su sestre koje žive u zajednicama i samostanima otvorenog tipa; braća Euharistijskog Srca Isusova i Marijina su dijecezanski svećenici u svećeničkom bratstvu te naposljetku naši članovi u svijetu – apostoli Euharistijskog Srca Isusova i Marijina koji se okupljaju na molitvenoj zajednici koja djeluje u više gradova u Hrvatskoj, ali i izvan naše domovine.

 

Koja je temeljna nit vodilja vaše zajednice?

Temeljna nit vodilja je svetost i zajedništvo. Bog može djelovati samo po srcima koja su predana Njemu. Naše klauzurne sestre posvećene su Euharistiji (vječnom klanjanju). Naše se djelovanje zasniva na pet stupova duhovnosti: Euharistija, Marija, Srce Isusovo i Marijino, Križ i Milosrđe.

 

Gdje sve djelujete i koliko je osoba posvećena života, sestara i braće uključeno u vašu zajednicu?

Sestre Euharistijskog Srca Isusova i Marijina – OMNIA DEO u Krčkoj biskupiji trenutno djeluju u Nerezinama i Susku, dok su u Riječkoj nadbiskupiji prisutne u Dramlju i Triblju, a generalna kuća sestara nalazi se nedaleko od marijanskog svetišta na Trsatu. Kuća novicijata nalazi se u Novom Vinodolskom. Od prošle godine prisutne smo i u Porečkoj i Pulskoj biskupiji, u Biskupijskom ordinarijatu u Poreču.

Naša zajednica trenutno okuplja preko 40 sestara i postulantica, 13 svećenika, 12 bogoslova. Osim toga imamo i jednog đakona te nekoliko kandidata koji se pripremaju za ulazak u bogosloviju.

 

Kako je došlo do vašeg dolaska u Poreč?

U Poreč smo došle na poziv oca biskupa Dražena Kutleše, te slijedom dogovora s našim utemeljiteljima.

 

Osobno predstavljanje

Čs. Barbara Stankov, iz Tisnog

Ja sam sestra Barbara Stankov. Dolazim iz jednog malog mjesta u Dalmaciji. Odgojena sam u katoličkoj obitelji. Tijekom srednje škole odnos s Bogom sam zapostavila. Živjela sam kako svijet nalaže: izgled, moda, teretana, izlasci – to je zauzimalo prvo mjesto u mom životu. Bog nas u svojoj ljubavi nikada ne napušta i ne odustaje od nas. Tako je njegova providnost dovela mene u Asiz, na hodočašće svetom Franji. Bog je nakon tog hodočašća spustio svoju posebnu milost – dao mi je da osjetim poziv njegove ljubavi, da ga slijedim izbliza, da budem Njegova zaručnica. U meni se vodila borba između mojih planova i želja i Božjeg poziva. U toj borbi Bog mi je na put stavio dva srca Njemu potpuno predana. To je srce oca don Josipa Radića i majke Jozefine Glasnović, po kojima me Bog sa Majkom Marijom ohrabruje i daje mi da vidim da je jedino u Bogu prava sreća. Njihov primjer predanja i ljubavi prema Bogu i Njegovoj volji, i mene potiče da i ja tako ljubim Boga i predam mu potpuno svoje srce. Mogu posvjedočiti da sam uistinu sretna. To nije sreća koja kratko traje i prolazi, to je vječna sreća da sam ljubljeno Božje dijete.

 

Čs. Terezija Pavić, iz Velike Gorice

Rođena sam u tradicionalnoj katoličkoj obitelji. Odrastala sam kao i svi mladi ljudi danas. Bog je moj život vodio putem križa. Odrastala sam bez oca i nisam to mogla prihvatiti; tada nisam razumjela da me Bog i na taj način čuvao za sebe. Redovito sam išla na misu, a u višim razredima osnovne škole išla sam na različite susrete u organizaciji Zagrebačke nadbiskupije. U srednjoj školi družila sam se s mladima koji su bili aktivni u Crkvi, išla sam na susrete mladih, pjevala sam u crkvenom zboru. Uslijedio je seminar kod patera Zvjezdana Linića. Tu je Bog jače pokucao na vrata mojega srca. Na tom seminaru, gledajući te mlade ljude, pitala sam se što je to što oni imaju da su tako radosni. Tada sam i sama počela intenzivnije i ozbiljnije razmišljati o Bogu. Bog me privlačio, htjela sam ga što više upoznati pa sam nakon srednje škole upisala Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu, išla na susrete mladih, na molitvene zajednice… Preokret u mom životu dogodio se nakon prometne nesreće u kojoj je smrtno stradala moja mlađa sestra. Nisam to nikako mogla prihvatiti, moja vjera bila je na velikoj kušnji. Na studiju sam se družila s prijateljicama koje su odlazile na susrete molitvene zajednice koje je vodila naša majka Jozefina u crkvi sv. Jeronima u Zagrebu. Tako sam i ja saznala za ovu duhovnu obitelj i sestre Euharistijskog Srca Isusova i Marijina. Preko majke Jozefine Bog mi je dao milost da mogu prihvatiti put kojim Bog vodi moj život. Gledajući njen primjer ljubavi prema Bogu i ljudima koje joj Bog stavlja na put, prepoznala sam da u tom srcu živi Bog. Budući da sam u to vrijeme intenzivnije razmišljala o smislu života i kako usmjeriti svoj život, posebno je značajno za mene bilo iskustvo redovničkog načina života kod sestara u Sv. Jakovu i hodočašće u Loureds i Fatimu koje je vodila naša majka Jozefina. Tada sam jasno prepoznala da me Bog zove da ga slijedim izbliza i to baš u ovoj duhovnoj obitelji. Uskoro sam položila još nekoliko preostalih ispita na fakultetu i došla u samostan. Kao časna sestra sam jako sretna i ne bih se mijenjala ni za što na svijetu. Radosna sam što sam dio tog velikog Božjeg djela.

 s. Ana Marija Krznarević, postulantica, iz Zagreba

Postulantica sam službenica Euharistijskog Srca Isusova i Marijina. Dolazim iz katoličke obitelji. Imam trojicu braće. Odmalena smo odgajani u vjeri i imali smo blagoslov da u našoj župi u Zagrebu djeluju sestre Dominikanke s kojima smo rasli u vjeri. U pubertetu se dosta toga promijenilo. Nakon srednje škole udaljavala sam se od Boga, ali Bog nije od mene. Vjerujem da mi je poslao ljude koji su me odveli kod don Josipa Radića. Počela sam razmišljati o svetosti. Križ nasuprot užitka, križ nasuprot karijere. Nagovor o svetosti na duhovnoj obnovi kojeg je održao don Josip jako me se dojmio i urezao u srce. Upoznala sam jednog našeg brata svećenika koji me pozvao da dođem u zajednicu u Zagrebu. Došla sam na prvi susret u crkvu sv. Jeronima i upoznala majku Jozefinu. Ta ljubav koja je mene obuzela nakon susreta s majkom Jozefinom je nešto neopisivo. Godinu dana sam dolazila kao laik. Išli smo na razna hodočašća u Lurd, Fatimu. U Fatimi sam osjetila poziv za redovničko zvanje. Redala su se pitanja, odbijanja, unutarnja borba, dvojbe. Još je tu bila karijera i planovi za drugačiji život. Rekla sam to duhovnom ocu. Vratila sam se s hodočašća i sve što me prije toga veselilo, obuća, odjeća i druge svjetovne stvari sad su mi se činile ispraznim. Nisam znala što se sa mnom događa. Nisam više osjećala interes prema studiranju. Ništa me u tome više nije privlačilo. Zamolila sam duhovne roditelje za razgovor i nakon toga sam ušla u samostan i – ostala.

 

Kako izgleda jedan vaš radni dan?

Dan započinje molitvom, slijedi sveta misa, zatim doručak te podjela zaduženja. Nakon ručka imamo kratko vrijeme odmora. U 15 sati je molitva i razmatranje duhovnog štiva. U 16 sati slijede nova radna zaduženja. Nakon večere imamo rekreaciju – vrijeme darovano za izgradnju zajedništva. Dan završavamo klanjanjem pred Presvetim, a nakon toga je odlazak na počinak. Za sve ovo što radimo crpimo snagu i ljubav iz molitve. Svaki dan, sve što činimo – je susret s Bogom. Kroz molitvu i rad imamo priliku rasti u ljubavi, sve nam može poslužiti da rastemo u ljubavi ako se prepustimo Bogu.

 

Dragim sestrama od srca hvala na ugodnome razgovoru i predstavljanju. Želimo dobrodošlicu ovoj novoj duhovnoj stvarnosti na istarskome tlu, jer, znamo, svaki je novi pokret u Crkvi odgovor na potrebe vremena u kojem nastaje. Našim sestrama Euharistijskog Srca Isusova i Marijina želimo uspješan rast u vjeri, obilje milosti i Božjeg blagoslova, a cijeloj redovničkoj zajednici mnogo novih kvalitetnih duhovnih zvanja, u svim granama njihove karizme.

Razgovarala: Gordana Krizman