Novosti

Mons. Milovan predvodio Stepinčevo u Funtani

Taj je veliki blaženik bio fenomen za života, fenomen u svojoj osudi, fenomen u smrti, u sistematskom trovanju od strane vlasti, fenomen u beatifikaciji, a fenomen, kao što vidimo, i u osporavanju kanonizacije. Baš jedinstveni blaženik i mučenik Katoličke crkve, rezimirao je mons. Milovan.

U Župi sv. Bernarda u Funtani, u Porečkom dekanatu, blagdan suzaštitnika župe, bl. Alojzija Stepinca, proslavljen je u nedjelju, 10. veljače 2019. godine svečanom misom poldanicom koju je predvodio mons. Ivan Milovan, biskup u miru, uz koncelebraciju župnika domaćina vlč. Ivana Butkovića.

Sveci su kao zvijezde, ne možemo ih dohvatiti, ali nam služe za orijentaciju, podsjetio je mons. Milovan na početku prigodne homilije. Bl. Alojzije bio je dosta orijentir Crkvi u jednom teškom vremenu, istaknuo je, prava zvijezda Danica koja se vidi sa svih strana, koja daje smjer i pomaže pomorcima u tamnim noćima. Podsjetio je nadalje na riječi sv. Pape Ivana Pavla II. da je bl. Alojzije bio „najsvjetliji lik Crkve Božje u Hrvatskoj“. Papa Benedikt XVI., pišući pobudnicu „Verbum Domini“, o Riječi Božjoj, naveo je 16 najvećih svetaca Katoličke crkve, među njih je ubrojio i bl. Stepinca kao predstavnika svih mučenika komunizma u 20. stoljeću.

Biskup je nadalje istaknuo kako je blaženi Stepinac veliki fenomen, prvo u svome sazrijevanju, unatoč izvrsnim školskim uspjesima nije odmah ušao u sjemenište, postao je svećenik u 24. godini kao plod kasnijeg zvanja; nakon strelovitog napredovanja postao je s 39 godina najmlađi nadbiskup u Europi, istaknuo je propovjednik. Tek je kasnije saznao da je njegova majka Barbara od njegova rođenja molila i redovito postila s nakanom da on postane svećenik. 

Kao svećenik, a kasnije kao biskup, propovijedajući evanđelje, utvrđujući vjeru kod naroda, štiteći katolički moral, brinuo se za obitelji i mlade, djelatnike kulture, s intenzivnom karitativnom djelatnošću bio je i veliki fenomen pastorala u svojoj mjesnoj Crkvi.

Bio je, nadalje, hrvatski politički fenomen, jedan od onih koji je u ratu znao reći hrabro „da“ hrvatskoj državi koju je narod stoljećima iščekivao, ali i „ne“ režimu koji je nedugo zatim pokazao da čini velika zla.

Nakon rata kada su ga vlasti željele pridobiti za stvaranje nacionalne crkve, ali i za suradnju u raznim oblicima djelovanja, no i zabrana, prihvatio je radije kaznu, te se dogodio onaj poznati prežalosni proces 1946., kojeg je papa Pio XII. nazvao farsom.

Taj je veliki blaženik bio fenomen za života, fenomen u svojoj osudi, fenomen u smrti, u sistematskom trovanju od strane vlasti, fenomen u beatifikaciji, a fenomen, kao što vidimo, i u osporavanju kanonizacije. Baš jedinstveni blaženik i mučenik Katoličke crkve, rezimirao je mons. Milovan.

Biskup je nadalje podsjetio na usporedbu 14 godina utamničenja s 14 postaja križnoga puta u kojima prepoznajemo blaženog Stepinca koji uzima na sebe križ Crkve i svoga naroda, koji u zatvoru susreće svoju majku, a časne sestre u Krašiću bile su kao Veronike koje su brisale krvavi znoj s lica. Posebno je potresna 10. postaja, koja se odnosi na medijsko razapinjanje, netko je izračunao da je u godinu i pola, od uspostave Jugoslavije do Stepinčeve osude, objavljeno oko 1400 bezočnih uradaka, u prosjeku oko 2 i pola priloga dnevno protiv njega. Ovih je dana nedaleko zagrebačke katedrale otvorena izložba tih karikatura, toga ruganja; djeca i unuci onih koji su to pisali mogu to sada vidjeti, rekao je biskup. Potresna je i 2. postaja; majka Barbara susrela je sina 3 puta po deset minuta u Lepoglavi, međusobno su si tada pružali podršku. Kada je majka umrla, 1947. godine, tjedan dana mu to nisu htjeli reći.

Za mučenike uvijek kažemo da su najvjerniji nasljedovatelji Isusa Krista. On obećava muke i progonstva, ali i radost u dubini srca, to se je sve u životu bl. Alojzija i ostvarilo. „Ako su u očima ljudskim bili kažnjeni, nada im je puna besmrtnosti“, s tim je duhom podnosio patnje blaženi Alojzije, rekao je propovjednik.

‘Isus kao pšenično zrno umire da bi mi mogli živjeti’, slika je koja se ostvarila i u životu i u smrti blaženoga Stepinca. Podnosio je patnje i prikazivao trajno molitve Bogu za Crkvu, za Domovinu, ali i za svoje neprijatelje i progonitelje. 

Bio je čovjek velike vjere, hranio ju je trajno molitvom i euharistijom. Milicioneri koju su ga došli uhititi u rujnu 1946. godine, u 5.30 ujutro, našli su ga u molitvi, u pripremi za slavlje svete mise. Snaga njegova života bila je trajna molitva, život s euharistijom, i pobožnost Majci Božjoj koju je baštinio od svoje majke Barbare.

On nam je veliki primjer da u svom vjerničkom životu ne zaboravimo molitvu, nije molitva nešto suvišno, stari molitvenik „Oče budi volja tvoja“ imao je u uvodu napisano „Što je disanje tijelu to je molitva duši.“

Biskup se nadalje osvrnuo na veliku karitativnu djelatnost blaženog kardinala, kako prije tako i tijekom rata, pokazivao nam je kako trajno živjeti zakon ljubavi u društvu.

Blaženi Alojzije trpio je, bio je progonjen i klevetan, no ustrajao je u dobru. I nama se često u životu događa da trpimo, kako je to bl. Miroslav Bulešić nazivao, „bijelim mučeništvom“, to znači nositi svoje svakodnevne križeve, no uvijek se treba uzdati u Boga i ustrajati.

Biskup se nadalje podsjetio proslave beatifikacije bl. Stepinca 3. listopada 1998., o stogodišnjici njegova rođenja, a to je ujedno bio i dan kada je on 1946. na suđenju održao svoj znameniti govor. Pred tristo tisuća vjernika sveti papa Ivan Pavao II. rekao je za bl. Stepinca – blaženik i mučenik.

Neka nam on bude kompas u našem vjerničkom životu i trajni zagovornik pred licem Božjim, zaključio je mons. Milovan.

Na završetku misnoga slavlja nekoliko ministrantica pročitalo je „Molitvu bl. Alojzija Stepinca“ te nekoliko duhovno-poetskih uradaka o njemu, a kratki program zaključen je duhovnom skladbom „Samo Isus može“ koju je izvela jedna ministrantica uz instrumentalnu pratnju župnika na gitari.  

U Funtani se blagdan blaženog kardinala Alojzija Stepinca slavi od 1999. godine kada je svečano blagoslovljena oltarna slika s likom blaženog Kardinala, autora Vladimira Pavlinića, te je postavljena u jedan od dva bočna oltara. (G. Krizman)