Nagovor mons. Mile Bogovića na proslavi 60. oblj. smrti Sluge Božjega Miroslava Bulešića u Lanišću

Nagovor mons. Mile Bogoviće, biskupa gospićkog-senjskog na proslavi 60. obljetnice mučeničke smrti Sluge Božjega MIroslava Bulešića u Lanišću, 24. kolovoza 2007.

Nositi Kristovo umiranje.

Svi mi umiranje u sebi nosimo. Ono je usmjereno prema konačnoj smrti. Način kako je Krist umirao nije okrenuto prema smrti nego prema životu. Takvim umiranjem preminuo je na današnji dan 1947. istarski svećenik Miroslav Bulešić. Upravo taj dan izabrala je Porečko-pulska biskupija da pozove na slavlje katoličke biskupe i svećenike cijele Hrvatske. Neprijatelji Crkve i njegovi neprijatelji brutalno su se tada s njime obračunali. Našli smo se ovdje ne da osuđujemo mučitelje, nego da se nadahnjujemo primjerom Bulešićeva života i njegovom svjedočkom-mučeničkom smrću. 

Želimo komemorirati i ostale svećenike, pogotovo one stradale u drugom svjetskom ratu i ranom poraću, žrtve poglavito partizanske mržnje na Crkvu. Ukupan broj ubijenih svećenika (i svećenika redovnika) s  današnjeg područja Hrvatske je 302 (Batelja). U usporedbi sa stanjem klera 1938., to znači da je stradalo oko 15% aktivnog klera. U BiH stradanja svećenika, dijecezanskih i redovničkih, bila su duplo veća. Stradanja katoličkih svećenika bila su najviše od partizana, manji dio od četnika. Tek par postotaka otpada na sve ostale (Nijemce i Talijani 8, ustaše 2).

Mučenici nisu kršćani koji žive svakako a odjednom dadnu svjedočanstvo životom za Krista. Oni se za to pripremaju. U Bulešićevi prijašnjim djelima vidjelo se da je u njemu već jaka svijest da za vjeru treba biti spreman umrijeti. I on je mogao zaobići svoj Jeruzalem, svoju Kalvariju. Mogao se ukloniti (u Italiju) i ne smetati tadašnjim krojačima reda u Istri i Hrvatskoj. On je međutim svjesno prihvatio ulogu pravednika koji smeta zlu u svojoj sredini. Pravednik često smeta.

U čitanju prošle nedjelje čuli smo riječi judejskih dostojanstvenika: Jeremiju valja ubiti! On smeta njihovim planovima. Pravednik smeta nepravdi u njezinu pohodu da šteti svijetu. Kada Crkva ne bi smetala zlu u svijetu, bio bi to znak da je zaboravila na svoju zadaću. Ne bi svjedočila za svoga utemeljitelja koji je ustrajno ostao u istini i onda kada je zbog toga bio izložen mržnji, progonu, osudi i smrti. 

Govor mučenika je najdosljedniji kršćanski govor.

U ranom poraću u Istri je bio silom nametan jedan govor iza kojega je stajala sila i mržnja na one koji imaju drukčije mišljenje. To je govor bio je nametnut kao pravogovor 1945. A on to nije bio. Možemo reći da je taj govor imao uspjeha jer su mnogi stekli dojam da je to jedino ispravan govor. Neki su ga prihvatili kao svoj govor. Njemu su se priklonili i mnogi od onih koji taj govor u početku nisu prihvaćali. Bilo je onih koji nisu prihvatili taj govor, ali nisu prigovarali. Svojom šutnjom ostavljali su često dojam u svojoj sredini kao da ga prihvaćaju. Drugi su dali na razne načine znakove da se s tim načinom ne slažu. Ako su to činili iz ljubavi prema istini, ti su bili pravi svjedoci i njima treba zahvaliti što je prava ljudska i kršćanska poruka i dalje bila prisutna u životu naroda. Crkva govor nasilja i mržnje nije nikada usvojila, ni u onda kada mu se nije otvoreno suprotstavljala. Svoju zloću najjače je taj govor očitovao u slučajevima kada mu se netko do krvi opirao. Takvih je bilo dosta, ali Miroslav Bulešić je na ovim prostorima primjer kako se Crkva tom govoru treba opirati. Njegov se govor po svojoj jasnoći i odlučnosti može usporediti s govorom prve Crkve (prvog stoljeća i tisućljeća). I današnji svetac (Sveti Bartol apostol) govorio je tim govorom.

Takav govor se u našoj Crkvi snažno osjetio u životu Alojzija Stepinca. Takav govor primjećujemo i u životu Miroslava Bulešića. 

Evo nekih elemenata tog govora.

Jasno je bilo da je Bulešić na prepad zaklan. Bilo je to u skladu s politikom tadašnje vlasti da na svaki način ukloni one koji su utjecajni a misle drukčije. Znakovit je način kako je službena vlast taj događaj protumačila. Prema presudi, Cvek, župnik u Lanišću, i Miroslav Bulešić, glavni su krivci za sve što se dogodilo. Oni su provokatori koji su izazvali poštene ljude da reagiraju na neprimjeren način. Ubojica, dakle, nije dobro učinio kada je nožem zaklao Bulešića. No, po presudi izlazi da on to ne bi učinio da ga Bulešić svojim postupkom nije isprovocirao. Cveka nisu uspjeli likvidirati, zato je dobio dugogodišnji zatvor. Zacijelo bi i Bulešić bio kažnjen da nije bio ubijen.

Govor koji se nametao kao pravogovor u poratnim danima bilo je opasno osporavati. To dokazuje i mučeništvo M. Bulešića. Taj govor javljat će se i dalje. On i danas ima svoje glasne zagovornike. Danas nije tako opasno osporavati taj govor. Zato je i veća odgovornost da ga prepoznamo i da ga osporavamo. Ne zbog sebe, nego zbog života svijeta, zbog vjernosti Bogu i Crkvi.

Nijedno, naime, vrijeme, pa ni ovo današnje, nije pošteđeno okolnosti u kojima pravednik smeta, gdje je smatran kao provokator kojega treba u najmanju ruku oklevetati i zablatiti, ako se već ne može radikalnije isključiti. Od koga se prvenstveno očekuje da bude branitelj ugroženih, da uz opasnost po život stoji na braniku istine i pravde? Jasno je da je na to pozvan svaki čovjek i svaki kršćanin. No u prvom redu osjećajmo se na to pozvani mi svećenici. Mi naviještamo da nema drugoga puta spasenja osim križa Gospodina našega Isusa Krista. Nama je taj križ svjedočenja za patničkog Krista lakši jer se ne trebamo brinuti za vlastitu djecu, osigurati im školovanje i uzdržavanje. Mi nemamo svoju obitelj ni osobnih obiteljskih obveza koje imaju oženjeni ljudi. Mi nikome od svojih ne trebamo osigurati krov nad glavom, posao i sve ostalo što trebaju činiti roditelji. Sve je to redovna briga koju je svaki obiteljski čovjek dužan ponijeti. Onaj koji je oslobođen tih briga, treba na drugi način nositi breme jedan drugoga.

Na pragu trećeg tisućljeća i dvadeset prvog stoljeća papa Ivan Pavao II. je osjećao svojom pastirskom obvezom da svijetu poruči što treba ostaviti a što sačuvati i ponijeti u novo vrijeme prelazeći preko tog praga. Mnogo toga vrijedna stvoreno je u dugoj povijesti čovječanstva. Ono je imalo velike umjetnike, književnike, znanstvenike, vojskovođe, športaše, pjevače, glumce. No stvoreno je i ono što danas predstavlja opasnost za život. Vidio je Papa kako se prenosi razorno materijal koji može svijet uništiti. Nisu to samo puške, bombe, granate, tenkovi i sl. To je u prvom redu mržnja i neprijateljstvo čovjeka prema čovjeku, na čemu su sve te opasnosti nastale i što ih održava.  Sve to treba ostaviti. Djela kojih velikana treba svakako sačuvati i prenijeti? Papa je od svih velikana čiju baštinu treba sačuvati i prenijeti na prvo mjesto stavio mučenike. „Potrebno je da Mjesne Crkve učine sve da se ne prepusti zaboravu spomen onih koji su pretrpjeli mučeništvo“ (Tertio millenio adveniente, 37).  To je dragocjeno biserje koje može obogatiti budućnost čovječanstva. Potrebno je omogućiti da njihov govor odjekuje svakim vremenom i prostorom.

Takvim svjedočkim govorom govorili su mnogi u našoj povijesti. Taj govor potrebno je da čuju današnji i sutrašnji naraštaji. Zato smo pokrenuli projekt Crkve hrvatskih mučenika. Ove godine odjeknut će pokraj gradilišta te Crkve na Udbini i poruka Miroslava Bulešića. Želimo da taj svjedočki govor bude što čujniji i slušaniji u ovoj našoj domovini. Taj govor, kako reče pjesnik, naviješta umiranje da bi se živjelo.

Treba pisati i govoriti o tim svjedocima. U pripremi je knjiga u kojoj će biti izložena stradanja biskupa, svećenika, redovnika, bogoslova, redovnica. No potrebno je da svaka biskupija objavi svoj popis i životopise svojih mučenika. Što li se sve ne nameće da postane sastavni dio naše memorije, našeg spomena. Crkva je bila najjača onda kada je uz Kristovo mučeništvo „činila spomen“ (memoriam fecit) i svojih mučenika, kada se njima hvalila i njima kitila. Vjerni svjedoci (mučenici) trebaju biti i danas sastavni dio naše kršćanske memorije. Spomen na nevino stradale uvijek vodi duhovnom ozdravljenju pojedinca i zajednice.  I ove naše današnje.