Povijest Crkve u Istri

O prisutnosti Crkve u Istri već u prvim stoljećima kršćanstva svjedoče poglavito ranokršć. mučenici na tom prostoru, među kojima su najpoznatiji sv. Mauro i sv. German iz druge pol. III. st., te osobito starokršć. bazilike iz IV. i V. st., kojih su ostatci vidljivi u Poreču i Puli, i paralelne bazilike iz toga doba.

Crkva je već u najranije doba bila organizirana pod vodstvom biskupa. No, u potpunosti je crkveno-upravno uređena 524., nakon suglasnosti pape Ivana I., biz. cara Justinijana i italskoga kralja Teodorika. Tada su zakonom uređene biskupije sa sjedištem u Poreču, Puli, Pićnu, Novigradu, Kopru i Trstu. Njihove su se granice povremeno mijenjale do XII. st., kada su se ustalile sve do XVIII. st. Znatnije su promjene granica biskupija uvedene 1788. bulom Super specula militantis Ecclesiae pape Pija VI., ugl. pod utjecajem polit. podijeljenosti Istre između mlet. i austr. vlasti. God. 1947. uvedena je Pazinska apostolska administratura, privremena poratna tvorevina koja je ugl. obuhvaćala hrv. i slov. dio Tršćanske biskupije, iako je usklađenje crkv. granice s granicom između Hrvatske i Slovenije slijedilo tek nakon Londonskoga memoranduma 1954.

Nakon Osimskoga sporazuma, papa Pavao VI. bulom Prioribus saeculi iz 1977. pripojio je Pazinsku apostolsku administraturu Porečkoj biskupiji i tako omogućio da Katolička crkva u Istri bude upravno ujedinjena. Tijekom povijesti na prostoru Istre dodirivali su se, prepletali i sukobljavali različiti eur. utjecaji. To je donosilo sukobe i napetosti i stvaralo, među ostalim, iskustvo i svijest o različitosti i nužnosti suživota, ali je unatoč svim različitostima, od razdoblja pretežne slavenizacije Istre dolaskom Hrvata, postojala i težnja za njezinim jedinstvom. Kršćanstvo je bilo konstanta koja je taj prostor duhovno ujedinjavala, ostavljajući u njemu tragove uljudbe (Eufrazijeva bazilika u Poreču i dr. kulturna spomenička baština). Uz mlet. i germ. utjecaj, neprekidno se razvijala slav., glagolj., potom šćavetska, hrv. predaja. Život Crkve bio je obilježen vezanošću s istar. zaleđem. Poglavito je glagolj. struja bila vezana uz kvarnerski prostor i dalju unutrašnjost. Domaći kler, najdublje povezan sa slav. pukom, imao je i u dijelu Istre pod mlet. upravom i u dijelu pod austr. vlašću ulogu koju su u dr. krajevima imali plemstvo i građanstvo: bio je svijest naroda. Združenost naroda i svećenstva osobito se očitovala u doba velikih društv. kriza.

Reformacija je u Istri imala veći odjek nego u dr. hrv. krajevima, no istar. kler ugl. nije prihvatio njezine ideje i ciljeve. Ipak, s tim je pokretom povezano ostvarenje onoga što je bilo prijeko potrebno za svećeničku službu: izdanje Novoga zavjeta i dr. knjiga na hrv. jeziku. Takva se pov. uloga Crkve i njezinih svećenika u Istri nije mijenjala sve do kraja II. svj. rata. U XIX. st. osjećaju se posljedice Francuske revolucije u Istri.

Jačanje nac. svijesti obilježava vrijeme biskupa J. Dobrile: njegov molitvenik i knjige, list Naša sloga i dr. štivo snažno su poticali nac. i vjersko osvješćivanje. U to su se djelovanje u drugoj pol. XIX. st. i na poč. XX. st. znatno i presudno uključile hrv. škole. Crkv. sredstvima izgrađena je zgrada (sadašnji Pazinski kolegij) za dom i odgoj učenika pazinske, tada jedine hrv. gimnazije u Istri. Između I. i II. svj. rata, preko svećenika i knjiga koje je u Trstu izdavao B. Milanović, Crkva je pomagala da Hrvati u Istri nacionalno opstanu. Nakon II. svj. rata razdoblje biskupovanja D. Nežića obilježeno je poglavito borbom za ljudska i vjerska prava. To je bilo vrijeme zatvaranja crkv. ustanova, progona svećenika i vjernika. U sjemeništu s klas. gimnazijom, otvorenom 1945. u Pazinu poglavito brigom B. Milanovića, školovalo se mnogo budućih svećenika, ali i intelektualaca i djelatnika u različitim područjima polit., gosp. i kult. života. U vrijeme biskupa Antuna Bogetića Crkva se u Istri uključila u primanje i karitativno zbrinjavanje izbjeglica Domovinskoga rata, otvorila je misijsko sjemenište u Puli (1991), dovela pavline u Sv. Petar u Šumi (1993), otvorila Pazinski kolegij – prvu kat. školu u Hrvatskoj (1993).

U tako dinamičnoj povijesti položaj je Katoličke crkve u Istri specifičan: mučeništvo početaka kršćanstva nastavlja se sve do najnovijih vremena kroz pokušaje zatiranja identiteta i osjećaja narodne pripadnosti, faš. progona i podjele ljudi prema genima, stasu ili boji, komun. progona vjerskih i crkv. ustanova i dr. Simbol mučeništva posljednjih stoljeća za Crkvu u Istri sluga je Božji svećenik M. Bulešić, te mnogi svećenici koji su u II. svj. ratu i u poslijeratnom razdoblju svojim životom posvjedočili vjernost Crkvi i narodu.

Osim J. Dobrile i B. Milanovića, u području odgoja, obrazovanja i izdavalaštva posebno su djelovali svećenici: Ivan Pavić, Antun Kresina, J. Turčinović i A. Hek. U Porečko-pulskoj biskupiji, koja djeluje na prostoru od 2839 km2, s 206344 st. (2001) ima više od 161132 katolika. Sastavljena je od dviju biskupija, Porečke, kojoj je zaštitinik sv. Mauro, i Pulske, kojoj je zaštitinik sv. Toma. Ima ukupno 9 dekanata i 134 župe, s ukupno 91 inkardiniranim svećenikom. Od 1997. predvodi je biskup Ivan Milovan.

LIT.: I. Grah, Istarska Crkva u ratnom vihoru (1943–1945), Pazin 1998; M. Bartolić, I. Grah (priređivači), Crkva u Istri, Pazin 1999. (J. Grbac, IZVOR: Istrapedia)

“Apostolska administratura u Pazinu i ujedinjenje Istarske Crkve“

 Crkveno-pravni pojam Apostolske administrature

Apostolska administratura oblik je crkveno-upravne jedinice koja je u osnovnim crtama opisana u Zakoniku kanonskog prava u kanonu 371§2. Uz nju imamo i druge vrste crkveno-upravnih jedinica različitih po svojim karakteristikama i razlozima zbog kojih ih Vrhovna crkvena vlast uspostavlja. To je pravni okvir u koji smještamo Apostolsku administraturu:

Kan. 368 – Partikularne Crkve, u kojima i od kojih opstoji jedna jedina Katolička crkva, prije svega su biskupije, s kojima se izjednačuju, osim ako je određeno nešto drugo, područna prelatura i područna opatija, apostolski vikarijat i apostolska prefektura i za stalno osnovana apostolska administratura.

Kao što vidimo iz kanona, paradigma svih tih različitih vrsta partikularnih Crkava jest biskupija kao dio naroda Božjeg povjeren pastirskoj brizi biskupa u suradnji s njegovim svećenstvom. Kao partikularna Crkva u njoj je prisutna i „konkretizirana“, te je po njoj djelatna, sveopća Crkva. To znači da svugdje gdje je moguće, Vrhovna crkvena vlast uspostavlja biskupije kao partikularne Crkve. Kada to zbog raznih razloga nije moguće, postoje druga rješenja, koja su privremena ili trajna, koja omogućuju adekvatnu pastoralnu, sakramentalnu i upravnu brigu o vjernicima. Osim onih nabrojanih u kan. 368. postoje i druge vrste crkveno-upravnih jedinica koje se ovdje ne spominju, nego su uspostavljene i regulirane drugim odredbama zakonodavca npr. Vojni ordinarijati uspostavljeni i definirani Apostolskom konstitucijom “Spirituali militum curae” ili nedavno uspostavljeni Ordinarijati za grupe anglikanaca koji su ušli u zajedništvo s Katoličkom Crkvom, na temelju Konstitucije „Anglicanorum coetibus“. Ovim dvjema tipovima crkveno-organizacijskih jedinica, zajedno s osobnom prelaturom, vjernici pripadaju na temelju personalnog ključa, dok ostalima (koje su u velikoj većini) na temelju teritorijalnog ključa – gdje prebivaš, toj biskupiji pripadaš – a ponekad je kombinacija teritorijalnog i personalnog principa. Bez obzira koji je oblik crkveno-upravne jedinice, svima im je zajednička karakteristika to što služe kao vidljive organizacijske strukture pri prenošenju spasiteljske poruke evanđelja. Te izvanjske strukture daju potrebnu stabilnost u prenošenju i pružanju Božje riječi i sakramenata vjernicima, pod vodstvom crkvenih pastira. Radi se dakle o određenoj razini stabilnosti crkvene vlasti potrebne pri vršenju crkvenog poslanja u svijetu ali i određenoj „elastičnosti“ koje te različite strukture pružaju. Tako se pokušava doskočiti kompliciranim i teškim okolnostima u kojima Crkva postoji na raznim stranama svijeta.

U Zakoniku Kanonskog prava iz 1983. godine izričito se navodi pojam apostolske administrature:

Kan. 371 § 2. Apostolska administratura određeni je dio Božjega naroda koji, zbog posebnih i zaista važnih razloga, vrhovni svećenik ne osniva kao biskupiju, a koji se povjerava na pastoralnu brigu apostolskom administratoru da njime upravlja u ime vrhovnog svećenika.

U prijašnjem Zakoniku iz 1917. nemamo izričitog spomena apostolske administrature, nego samo implicitni spomen kroz osobu apostolskog administratora koji upravlja određenom biskupijom ili administraturom u ime Svetoga Oca tj u svojstvu njegovog vikara. To znači da se njegova vlast razlikuje od vlasti jednog biskupa u vlastitoj biskupiji. Administraturom izravno upravlja Papa preko svoga zamjenika apostolskog administratora čime je vlast administratora ograničena u određenim stvarima. Ograničenja ili prava koja ima u upravljanju često ovise o samim razlozima radi kojih je administrator imenovan. Ti razlozi mogu biti ekumenske naravi, problemi u uspostavi ili vršenju redovite crkvene hijerarhije zbog političke situacije, nedovoljna razvijenost mjesne Crkve tj mali broj vjernika i nedostatak klera itd. Npr. 1991 u Rusiji su osnovane 3 apostolske administrature. Nije se odmah išlo na uspostavu biskupija zbog odnosa s Pravoslavnom Crkvom. Kada je Sveta Stolica transformirala te administrature u biskupije, bili su žestoke reakcije sa strane Pravoslavne Crkve. Nakon 2. svjetskog rata na području bivše Jugoslavije, a i na drugim prostorima Europe, zbog mnogih neriješenih graničnih pitanja bile su uspostavljene apostolske administrature. Danas u nekim zemljama Europe i srednje Azije imamo apostolske administrature veličine čitave države s malim brojem vjernika, čak ispod 10 000 (Ap. adm. Uzbekistan 5000, Kirgistan 500 vjernika, Atyrau koja pokriva trećinu Kazahstana 2600 vjernika, ap.adm Latinskog Kavkaza za vjernike latinskog obreda obuhvaća čitavu Gruziju i Armeniju, ap. adm. Prizren obuhvaća čitavo Kosovo i ima 66000 vjernika, ap.adm. Estonije čitavu Estoniju s 5700 vjernika itd.

Početke imenovanja nekog biskupa za privremenog administratora određene biskupije nalazimo već u vrijeme pape Bonifacija VIII, a u sljedećim stoljećima taj se institut razvijao do današnjeg oblika. Sam administrator može biti naslovni biskup, nuncij ili svećenik kojeg Sveti Otac imenuje na tu funkciju. Pravno je izjednačen s biskupom biskupije čak i ako nije zaređen za biskupa. U tom slučaju ne može vršiti čine pridržane sv. redu, npr. rediti svećenike.

Uspostava Apostolske administrature Pazin

Uspostava Apostolske administrature na području Istre nakon drugog svjetskog rata bila je potrebna zbog političke situacije tj neriješenog graničnog pitanja između tadašnje Jugoslavije i Italije. Takva situacija nije dopuštala redovitu pastoralnu aktivnost i crkvenu upravu u velikom dijelu Istre (biskupu tršćansko-koparskom zabranjen je ulazak na područje biskupije pod jugoslavenskom upravom). Potpisivanjem pariškog mirovnog sporazuma 10.02.1947. godine između država pobjednica u II. svjetskom ratu i saveznica nacističke Njemačke, pitanje razgraničenja donekle je razjašnjeno, ali ne sasvim. Na konferenciji su Saveznici, prije svega Sjedinjene Američke Države, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Sovjetski Savez kao pobjednici u Drugom svetskom ratu pregovarali o detaljima mirovnih ugovora sa poraženim osovinskim državama; Italijom, Rumunjskom, Mađarskom, Bugarskom i Finskom

Istoga popodneva stupa na snagu odluka Svete Stolice o uspostavi Apostolske administrature koja je obuhvaćala područje Tršćansko-Koparske biskupije koje je potpalo pod jugoslavensku upravu. U njen sastav ulaze slovenski dekanati Sežana i Postojna te hrvatski dekanati Buzet, Pazin, Pićan i Kršan te veći dio Oprtaljskog dekanata (bez Umaga, Buja i Novigrada koji su ušli u sastav privremene države Slobodnog Teritorija Trsta). Tako od hrvatskih i slovenskih teritorija nastaje jedna administratura koja  će se kasnije razdijeliti po republičkim granicama. Njen je puni naziv glasio „Apostolska administratura spriječenih dijelova Tršćansko-Koparske biskupije pod jugoslavenskom upravom“, ali ubrzo dobiva službeno ime „Apostolska administratura Pazin“, po mjestu sjedišta.

Sveta je Stolica i u drugim dijelovima tadašnje Jugoslavije ustanovila apostolske administrature zbog sličnih razloga. U mnogim zemljama istočne Europe također su bile ustanovljenje apostolske administrature dijelom zbog promjena granica među država a dijelom zbog desetkovanog klera i zatvorenih ili ubijenih biskupa. Svima njima zajednička je karakteristika to što su bile privremena rješenja prije uspostavljanja pune crkvene uprave. U rješavanju tih problema Sveta se Stolica nije žurila. Nakon početka drugog svjetskog rata, na upit zašto Sveta Stolica tako sporo postavlja biskupe i mijenja biskupijske granice, državni je tajnik odgovorio da se Sveta Stolica ne može kretati zajedno s vojnim snagama i mijenjati biskupe čim neka vojska osvoji određeno područje.

 Prvi administratori

Prvi administrator Pazinske administrature bio je slovenac mons, Jakob Ukmar, koji je jedva preživio premlaćivanje prigodom krizme u Lanišću, kada je ubijen naš blaženik Miroslav Bulešić. Stoga je novim administratorom imenovan mons. Franc Močnik, koji je već bio apostolski administrator teritorija Goričke biskupije pod jugoslavenskom upravom. On je odmah imenovan Božu Milanovića i Leopolda Jurcu svojim delegatima za hrvatsku polovicu jugoslavenskog dijela Tršćansko-koparske biskupije, pošto nije sam stigao njome upravljate zbog njene veličine. Nakon samo otprilike mjesec dana mons. Močnik mora napustiti teritorij jugoslavenske uprave kao strani državljanin te odlazi u Italiju. Zbog toga što je mons. Radossi, biskup Porečki i Pulski već prije napustio biskupiju, čitav teritorij Istre je neko vrijeme bio bez crkvene uprave. To je stvaralo nemali problem svećenicima u pastoralnoj službi, posebno prilikom ženidbi za koje nisu mogli dobiti potrebne oproste, ali i zbog drugih stvari. Potkraj 1947. imenovan je administratorom mons. Dragutin Nežić koji će ubrzo postati upraviteljem Porečke i Pulske biskupije a 1950. i biskupom-upraviteljem iste, u čiji će sastav ući Pazinska administratura. Morati će se suočiti sa velikim izazovima u upravljanju i organiziranju pastorala jer je nakon rata broj svećenika na području apostolske administrature pao s 54 na 38, dok je na području Porečke i Pulske biskupije taj pad bio još drastičniji. Od 112 svećenika ostalo ih je samo 29.

 Reorganizacija Apostolske administrature Pazin

Pošto se teritorij Pazinske administrature protezao na ogromnom prostoru, mons. Nežiću je bilo gotovo nemoguće efikasno njome upravljati, a pogotovo komunicirati ili vizitirati krajeve jako udaljene od Pazina. Drugi je problem bio taj što se administratura protezala na dvije civilne uprave, slovensku i hrvatsku. Prilikom svakog prelaska granice civilne uprave trebao je dobiti dozvolu od civilnih vlasti, koje su zauzvrat tražile njegovu suradnju i javnu potporu. Stoga on već 1949. predlaže apostolskom nunciju podjelu administrature na slovenski i hrvatski dio, te pripojenje hrvatskog dijela administrature biskupiji Porečkoj, koja je u jedinstvu s Pulskom. Te njegove ideje će se provesti, ali za pripojenje s Porečkom biskupijom trebati će čekati do 1978. Već 1951. Sveta Stolica izdaje dekret kojim dijeli Apostolsku administraturu na slovenski i hrvatski dio. Londonskim memorandumom iz 1954. prestaje postojati kvazi-državica Slobodnog Teritorija Trsta (STT), koja je nastala kao privremeno rješenje prije konačnog razgraničenja između Italije i Jugoslavije (tek će Osimskim sporazumom iz 1975. konačno biti riješeno pitanje granice). Time je u STT ukinuta saveznička uprava te civilnu upravu u Zoni A preuzima Italija a u Zoni B Jugoslavija. Jugoslavenski je dio razdijeljen između Hrvatske i Slovenije te je sukladno tome, na temelju odluke Svete Stolice, crkvena vlast mons. Nežića proširena i na taj hrvatski dio koji dotad nije bio dio Apostolske administrature Pazin. Dotada je tim područjem upravljao tršćanski biskup preko svoga vikara u Kopru. Osim nekih sitnijih promjena, ovime će teritorij Pazinske administrature biti definiran do trenutka pripojenja Porečkoj biskupiji.

 Crkveno ujedinjenje Istre

Od samih nastanaka administrature postojali su prijedlozi i pokušaji sjedinjenja čitavog poluotoka u jednu crkvenu jedinicu. Temeljni su razlozi bili pastoralne i crkveno-upravne prirode. Osim njih, mons. Nežić i određeni svećenici navodili su i druge razloge poput geografskih, etničkih, jezičnih itd. Zbog velikog manjka svećenika u Porečkoj i Pulskoj biskupiji, Nežić dobiva pristanak Nuncija da premješta svećenike administrature po biskupiji Porečkoj i Pulskoj i obrnuto. Zbog činjenice da je Nežić upravljao jednim i drugim područjem, praktički je postojalo jedinstvo crkvene uprave za čitavu Istru a i sami vjernici su to tako doživljavali. Trebalo je još postići i njihovo pravno ujedinjenje. Zbog brojnih zahtjeva biskupa s područja Jugoslavije za rješenjem sličnih problema, Državno tajništvo Države Vatikan će tražiti osnivanje Komisije pri Biskupskoj konferenciji Jugoslavije za pitanja crkvenog razgraničenja koja će se sastojati od pet biskupa. Oni će svoje prijedloge podastrijeti Biskupskoj konferenciji koja će, ako se s njima složi, tražiti pristanak i provedbu od strane Svete Stolice. Time se htjelo koordinirano i temeljito riješiti brojna pitanja granica biskupija i crkvenih pokrajina na području Jugoslavije. Član te komisije bio je i biskup Nežić a osnovana je 1965.  

Bulom Prioribus saeculi od 17.10.1977. papa Pavao VI. kanonski je ujedinio područje Hrvatske Istre u jednu crkveno-upravnu jedinicu. Apostolska administratura Pazin pridodana je Porečkoj biskupiji i time ušla u sastav Porečke i Pulske biskupije (Porečka i Pulska biskupija su ujedinjene 1828. kao dvije biskupije, svaka s vlastitim teritorijem, pod upravom istog biskupa). Istom bulom definiran je teritorij Koparske biskupije i teritorij Tršćanske biskupije. Formalni čin izvršenja bule bio je 8.1.1978., na nedjelju Krštenja Gospodnjega u koparskoj katedrali pod predsjedanjem apostolskog pronuncija. Svečano slavlje kojim je proslavljeno ujedinjenje Apostolske administrature s Porečkom biskupijom održalo se 2.4.1978. u porečkoj katedrali. (vlč. mr. Maksimilijan Buždon, predavanje održano na prvom susretu Tečaja za župne animatore, u Pzinu, 4. 3. 2017.)