Posveta crkve sv. Ivana Krstitelja u Puli
U subotu, 24. lipnja 2017. godine, o blagdanu Rođenja sv. Ivana Krstitelja u Puli je posvećena nova župna crkva sv. Ivana Krstitelja.
Misno slavlje posvete, uz koncelebraciju tridesetak svećenika, predvodio je porečki i pulski ordinarij mons. Dražen Kutleša. Uz relikvije sv. Ivana Krstitelja iz stare crkvice, u oltar su ugrađene i relikvije bl. Miroslava Bulešića
Snimku posvete crkve pogledajte ovdje:
Koncelebrantima su u svečanoj procesiji prošli trijemom crkve gdje su biskupu, pred zatvorenim i svečano urešenim vratima crkve, uz prigodni govor, ključeve crkve predali župljani, bračni par Dolores i Vedran Vojnić. Biskup je u prvom dijelu homilije govorio o liku i djelu sv. Ivana Krstitelja, čiju zaštitu na njegov blagdan dolazimo tražiti. O razlozima zašto se sv. Ivana štuje kroz dva tisućljeća je što je on činio sve sasvim suprotno od onoga što mi danas činimo i želimo. On je prezirao materijalno, živio je, po današnjim kriterijima vrlo čudno, u pustinji, posve isposnički, no on je svojim životom pokazao što je bitno u čovjekovu životu. Htio je ljudima pokazati da je materijalno, za što se mi borimo, prolazno i da to čovjek kada umre ne može ponijeti s ovoga svijeta. Tražio je i žudio za neprolaznim, za vječnim vrednotama. Sv. Ivan je ljudima govorio ono što im treba reći, a ne ono što oni žele čuti, za razliku od nas danas koji se na sve načine, i po cijenu istine, ne želimo nikome proturječiti. Sv. Ivan je zato i stradao. Svi smo mi dakle pozvani jednostavno govoriti Istinu i biti vjerodostojni, istaknuo je biskup. Sv. Ivan je bio nadasve ponizan, posve svjestan i vjeran svojoj ulozi: došao je navijestiti Isusa Krista i potom se povukao. I mi smo danas pozvani na poniznost, iako se ta vrlina danas smatra slabošću. Sv. Ivan nas poziva na jednostavnost, i na prepoznavanje onih jednostavnih, istinskih vrednota potrebnih za spasenje.
I ova posveta crkve jest jedna znak – povezanosti s Bogom; svaki je čovjek po svojoj naravi okrenut prema Bogu, djeca od kada progovore, postavljaju pitanja, i na neki način tragaju za smislom. Tako i Crkva, od samih početaka želi posvetiti posebna mjesta gdje se ljudi mole i gdje na poseban način žele iskazati svoju vjernost Bogu. Kada gledamo crkve diljem svijeta, vidimo da su one izraz ljudi koji su ih pravili i izraz onoga vremena u kojemu su živjeli: željeli su ono najljepše i najbolje posvetiti Bogu, upravo iz njihove ljubavi prema Bogu te crkve postaju i kulturna baština svakoga naroda. Danas ova župna zajednica, sa svojim župnikom i ponosno posvećuje ovu crkvu, uzdižući svoje molitve i zahvalu za ovaj hram koji je izgrađen trudom svih onih koji su u tome sudjelovali. Nije toliko bitna njegova znamenitost, već je daleko važnije to zajedništvo župe koje se slijeva u ovu župnu crkvu, da svi kao jedno upućujemo molitve Bogu. Biskup je prigodno spomenuo oduševljenje židovskog naroda hramom koje se spominje u Nehemijinu čitanju.
Ova crkva poziv vjernicima na molitvu, na postizanje svetosti, i da tu svetost postižemo u zajedništvu, i da jedni druge izgrađujemo. Da bi čovjek mogao posvjedočiti postoje dva načina: riječima i djelom. Vaša vjera donijela je ploda, a to je ovaj hram koji posvećujemo Bogu. Polažući u ovaj oltar moći bl. Miroslava Bulešića, koji je svoj život položio za svoje ideale, želimo se podsjetiti da je i naš život prolazan i da se u ovom hramu Božjemu želimo moliti za svoju vjeru i vjeru svojih bližnjih, da svi skupa možemo napredovati u mudrosti i znanju.
Današnji će dan biti upisan u povijest ove župe, postat će to svetkovina za ovu župu kada će se slaviti obljetnica posvete crkve, zaključio je biskup te pozvao sve da mole za svoje žive i pokojne te na nakanu prosperiteta te župne zajednice.
Prije euharistijske izmoljene su litanije svih svetih i posvetna molitva, te je održan sam obred posvete oltara i crkve: pomazanje oltara i zidova crkve, paljenje tamjana na oltaru, pokrivanje oltara bijelim platnom te donošenje upaljenih svijeća na oltar. Sve je to prigodnim pojašnjenima i tumačenjima popratio Preč. Josip Kolega, duhovnika pulskog Biskupijskog misijskog sjemeništa „Redemptoris Mater“.
Biskup je nakon pomazanja oltara pomazao i posvetni križ na zidu lijevo od oltara, a ostala dva pomazao je pulski dekan preč. Milan Mužina. Nakon donošenja upaljenih svijeća na novoposvećeni oltar, svijeće pored zidova crkve upalio je župnik p. Đuro Hontić.
Nakon popričesne molitve relikvije su do oltara donijeli Marko Drmić i Đino Peruško, koji su ujedno bili i kumovi crkve, te su kasnije potpisali Povelju o posveti. Relikvije su u oltar postavili stric i nećak, Božo i Vjeko Divković, čije su građevinske tvrtke izvele građevinske radove na crkvi. Relikvije sv. Ivana Krstitelja iz stare crkve postavljene su sa stražnje strane, a bl. Bulešića s prednje strane oltara. Potom je pročitana Povelja posvete crkve, a tijekom potpisivanja pročitan je povijesni pregled župe i crkve.
Povelja glasi: „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen! Na slavu Boga svemogućega, i na čast sv. Ivana Krstitelja, kada je Crkvom upravljao papa Franjo, Biskupijom Porečkom i Pulskom biskup Dražen Kutleša, kada je predsjednica Republike Hrvatske bila gospođa Kolinda Grabar Kitarović, provincijal Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca o. Josip Blažević, župnik župe i gvardijan samostana o. Đuro Hontić, gradonačelnik Grada Pule Boris Miletić, godine Gospodnje 2017., na blagdan sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 2017., ovu crkvu posvetio porečki i pulski biskup mons. Dražen Kutleša. Temeljni kamen za crkvu blagoslovio je 5. veljače 2005. biskup Ivan Milovan. Crkva je sagrađena prema projektu arhitekta Maurizija Bergama iz Venecije, a izvedbeni projekt izradio je arhitektonski „Studio Kaić“. Gradnju je izvelo poduzeće Zvonka i Bože Divkovića. Crkva je izgrađena prilozima Porečke i Pulske biskupije, Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca, Padovanske provincije sv. Antuna franjevaca konventualaca, dobrovoljnim prilozima župljana i donacijom poduzeća „Kamen Pazin d.d.“ Svjedoci posvete: biskup mons. Dražen Kutleša, Vikar Provincije p. Matrin Jaković, dogradonačelnica Elena Puh Belci, župnik i gvardijan p. Đuro Hontić te kumovi Marko Drmić i Đino Peruško.”
U ime Grada Pule misi je nazočila dogradonačelnica Elena Puh Belci, a u ime Istarske županije zamjenik župana Fabrizio Radin.
Prije samog kraja prigodnim zahvalama svima koji su na bilo koji način dali svoj doprinos u izgradnji crkve i realizaciji proslave zahvalio je župnik, p. Đuro Hontić.
Po završetku svete mise vjernici su pristupili čašćenju relikvija bl. Bulešića, koje je za tu prigodu, u prikladnom relikvijaru dostavila Vicepostulatora za kanonizaciju b. Miroslava Bulešića.
Misno slavlje glazbeno je animirao župi zbor uz orguljsku pratnju župljanke mr. art. Elda Krajcar Percan te kantori pulskog sjemeništa.
O povijesti župe i crkve
Na mjestu gdje se danas nalazi crkva sv. Ivana Krstitelja, na sjevernom obronku brda Monte Magno nalazila se prethodno manja crkva koja je bila izgrađena 1911. godine.
No povijest sakralne naravi toga mjesta seže u daleku prošlost. Ondje se, naime nalazila crkva sv. Felicite mučenice. Bilo je to prvokršćansko zdanje iz IV. stoljeća, u čijim su zidovima bili ugrađeni rimski nadgrobni natpisi. Prvotno trobrodno zdanje s pravokutnom apsidom u glavnoj lađi dograđeno je u VII. stoljeću s tri polukružne apside. Činjenica da je nadograđivana pokazatelj je da je ta crkva bila značajna i korištena. Naime, ta se je crkvica nalazila, uz već tada prometnu žilu kucavicu, rimsku cestu koja je od slavoluka Sergijevaca vodila prema Medulinu. Crkvu sv. Felicite su u prvoj polovici 12. stoljeća preuzeli templari i njome upravljali do 1312. godine. Tada je preuzima Viteški red ivanovaca i biva posvećena sv. Ivanu Krstitelju.
Crkva se 1483. u zapisima spominje kao Ecclesia S. Johhanes di Lecanne, te potom 1534. kao Ecclesia S. Johhanes in Caneto. Kasnije je njome upravljao Viteški red s Rodosa, te zatim Malteški viteški red. U sklopu crkve sv. Felicite i crkve sv. Ivana djelovale su istoimene bratovštine.
To je područje bilo opustošeno epidemijom kuge 1527. godine te je slijedom toga i crkva podlegla zubu vremena, no neizbrisiv je ostao trag o sakralnoj naravi ovoga mjesta pa je tako početkom XX. stoljeća izgrađena mala crkvica sv. Ivana koje se mnogi sjećaju.
Franjevci konventualci su prisutni u Puli već od prvih franjevačkih početaka a o tome svjedoči i ploča na ulazu u samostan sv. Franje u starom gradu, koja govori da je taj samostan 1239. ustanovio sv. Antun Padovanski. Između dva Svjetska rata, franjevci započinju pastoralno djelovati i podno brda Monte Paradiso, danas Vidikovac. Ondje je 1942. tadašnji ordinarij mons. Raffaele Radossi ustanovio je novu Župu sv. Josipa, kojoj pripada i filijalna crkva sv. Ivana. Po svršetku Drugoga svjetskog rata talijanski su franjevci u jesen 1947. napustili Pulu, a iste godine samostan i crkva sv. Josipa pripojeni su Hrvatskoj provinciji sv. Jeronima franjevaca konventualaca, sa sjedištem u Zagrebu. U novijoj povijesti, nadolaskom povoljnijih povijesnih okolnosti povećavaju se i pastoralne potrebe u gradu Puli, a pri crkvici sv. Ivana na Medulinskoj cesti, napose zbog nagle izgradnje obiteljskih kuća u okolnim naseljima. Stoga je 1990. godine ovdje započela izgradnja novog samostana, te su franjevci nedugo zatim ovamo i preselili.
Godine 1996. mons. Antun Bogetić osnovao je župu sv. Ivana Krstitelja. Potkraj 2004. srušena je stara, i započela gradnja nove crkve. Idejne nacrte izradio je venecijanski arhitekt Maurizio Bergamo, a izvedbene pulski Studio Kaić.
Kamen temeljac za gradnju nove crkve, u nazočnosti provincijala o. Ilije Miškića i mnoštva vjernika, blagoslovio je porečki i pulski biskup mons. Ivan Milovan 5. veljače 2005. godine. Gradnju je izvelo građevinsko poduzeće Zvonka i Bože Divkovića. Župnik i gvardijan u vrijeme gradnje bio je o. Tomislav Cvetko.
Župa danas broji oko 3.500 vjernika, odnosno blagoslov prima oko 1000 obitelji. U župi djeluju: Caritas, Franjevački svjetovni red (OFS), Vojska Bezgrešne, Radnici milosrdnog Isusa, Zajednica Kraljica Mira, Zajednica molitve za duše u čistilištu.
Mise su svakodnevno, a nedjeljom i blagdanom vjernici u lijepom broju pohode jutarnju, večernju te misu poldanicu.
Na stupovima trijema crkve, u prigodi posvete bili su istaknuti panoi s fotografijama raznih faza izgradnje, no nakon stavljanja pod krov, ta je crkva ipak najveću transformaciju, gotovo do neprepoznatljivosti, doživjela u posljednje dvije godine: sukladno liturgijskim odredbama preuređen je prezbiterij, obojani su zidovi, prethodno su sanirana ozbiljna prokišnjavanja, mramorom je popločen pod. Nekako usporedno s time radilo se i na estetskim sadržajima, dubokog vjerskog značenja: nabavljen je novi, veličinom prikladan kip sv. Ivana, restaurirani su postojeći kipovi iz stare crkve, Blažene djevice Marije, sv. Ane i sv. Antuna, i svi su skladno smješteni u sakralnom prostoru. Zatim je u crkvu stigao simbol franjevaštva, replika križa iz crkve. Sv. Damjana, slike sv. Franje, sv. Klare, sv. Marka Križevčanina, bl. Alojzija Stepinca, sv. Maksimilijana Kolbea i sv. Majke Tereze.
Prvi župnik bio je pater Bernardin Filinić, zatim pater Tomislav Cvetko, te pater Krunoslav Kemić. Kroz razne periode ovdje su uz župnike djelovali i drugi: p. Miroslav Štuban, pater Nikola Rožanković, p. Željko Klarić, p. Vladimir Vidović, te kao đakon, od nedavno zaređen p. Ivan Lotar.
Sada su ovdje na službi: p. Jeronim Vujić, p. Bernardin Filinić, i župnik i gvardijan p. Đuro Hontić.
Posveti crkve i blagdanu sv. Ivana Krstitelja prethodila je trodnevna duhovna priprava koju je vodio fra Nikola Šantek. Svake večeri trodnevnice misu je animirala neka od zajednica aktivnih u župi, a nakon krunice i misnog slavlja, prikazan jedan prigodni dokumentarni film koji je temom ili redateljem povezan s tom župom.
Prve večeri prikazan je film „Život s Gospom“ redatelja Edija Benčića, koji se veoma uspješno bavi dokumentarnim filmovima vjerske tematike, a župljanin je te župe. Drugoga dana trodnevnice nakon mise prikazan je film „Fra Berard Barčić“, o životu najstarijeg franjevca na svijetu, koji je upravo u Puli, u Samostanu sv. Antuna Padovanskog, doživio 106. godina života.
Posljednjeg dana trodnevnice nakon mise prikazan je film „Kristu vjeran“, dokumentarni film o vlč. Atiliju Krajcaru. Film je priča o generaciji devetero braće i sestara, a središnji lik je vlč. Atilije koji priča o djetinjstvu i odrastanju, o svojem svećeničkom pozivu te o teškom vremenu za Crkvu sredinom prošlog stoljeća kada je i sam kao bogoslov tri godine robijao u Kazneno popravnom zavodu u Nišu i u zloglasnom zatvoru Stara Gradiška. Glavni motivi filma su pjesma, optimizam i vjera uz koju je obitelj prevladala sve nedaće. Autori filma su mladi novinari Ana i Marko Percan, nećaci vlč. Atilija, a župljani su Župe sv. Ivana Krstitelja.
Prema riječima p. Đure Hontića, župnika Župe sv. Ivana Krstitelja, ovakvim izborom sadržaja trodnevnice željelo se naglasiti pojam obitelji kao nit vodilju kroz trodnevnicu: obitelj u kojoj se živi kršćanski život, obitelj u kojoj se rađaju duhovna zvanja, obitelj iz koje dolaze budući mladi umjetnici, snimatelji, pisci, propovjednici, i sve ono što je potrebno da bi ljudski život na ovome svijetu bio ljepši, bolji i plemenitiji. Život u obitelji prihvaćanje je života prema nauku onoga kojega je sv. Ivan Krstitelj naviještao, Isusa Krista.
Neka ovu crkvu i sve koji ovdje budu dolazili vazda prati zagovor patrona, sv. Ivana Krstitelja i našeg bl. Miroslava Bulešića!
