33. nedjelja kroz godinu

Komentar evnađelja 33. nedjelje kroz godinu napisao je vlč. Darko Zgrablić.

Sabrat će svoje izabranike s četiri vjetra. Mk 13, 24-32

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»U one dane, nakon velike nevolje, sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti, a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati.

Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom. I razaslat će anđele i sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba.

A od smokve se naučite prispodobi! Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: ljeto je blizu. Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je, na vratima! Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude. Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti. A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.«

Riječ Gospodnja

Riječ Božja ove pretposljednje nedjelje kroz godinu stavlja pred nas nekoliko bitnih pitanja koja nas usmjeravaju razumijevanju vremena i povijesti u odnosu s Bogom. Odlomak Markova evanđelja, koji je dio dužeg Isusovog govora, otvara naš pogled na događaje posljednjih vremena (ta eschata – posljednje stvari), koja imaju kao horizont krajnju granicu povijesnog vremena, to jest trenutak u kojem će ovo posljednje pasti da prepusti mjesto budućem svijetu. Ovi odlomci dijele upotrebu istog apokaliptičkog govora, koji je pun simbola i slika, i predstavljaju se ne kao točno i kronološko predviđanje budućih događaja, nego iznad svega kao simbol (koji mora prije svega biti dešifriran) stvarnosti suda (spasenje ili osuda) u odnosu na dovršetak, a njegov rezultati ne ovisi o čovjeku i njegovoj inicijativi nego je apsolutni i čisti Božji dar.

Ako ova književna vrsta i stil izražavanja koristi slike koje govore o vremenima rata i podjelama, o kozmičkim katastrofama, pod znakom velike iznenadnosti koja rađa tjeskobu i gubitak, poruka koju bismo trebali tražiti iza tih simbola odnosi se na egzistencijalne stvarnosti koje u suodnos stavljaju našu povijest s Božjim planom o njoj. Kako onda promatrati ove odlomke? Što je ono važno u ovoj viziji povijesti i njezinog kraja? Što je u središtu pozornosti ove Božje Riječi? Već na prvi pogled spontano dolazi uspoređivanje slika, koje koriste evanđelist Marko i prorok Danijel, s događajima koje živimo. I, neizbježno, postajemo i ostajemo uznemireni pred ovim riječima punim smrti i razaranja te onoga što danas vidimo u svijetu. Stvorenje izgleda kao da klizi natrag u početni kaos, odupire se biti poslušno i podređeno čovjeku, čovječanstvo je dezorijentirano i rastrgano raznim podjelama, nesposobno da povijest gleda s nadom. Doživljava se osjećaj kraja, i svijet sigurno ulazi u posljednju etapu svoga kraja. Ali, je li to stvarno Božja perspektiva? Je li to ono što nam Isus posebno želi prenijeti i reći?

Prva poruka koju možemo upiti iz Isusovog govora je ona koja govori o smislu povijesti i njezine usmjerenosti. Usprkos svim tragičnim događajima koji ispunjavaju čovjekovo vrijeme, i samo stvorenje i naša povijest idu prema svojoj punini, prema cilju a ne prema kraju, a to je konačni susret s Kristom koji je kyrios povijesti, susret koji je u isto vrijeme i spasenje i sud. Dramatični događaji nisu ništa drugo nego neka vrsta predvorja koje nagoviješta goruće svjetlo, evanđelje spasenja, prijelaz čitavog stvorenja koje je ostalo bez svoje moći i snage, svedeno na ništa, na jednu novu snagu koja obnavlja sve, snagu Kyriosa, onoga koji dolazi na oblaku s velikom moći i slavom. To je evanđelje koje obasjava čitavu povijest i usmjerava je prema njenom dovršetku. To je prva poruka koja je puna nade, u svijetu koji završava (ili bolje rečeno dan za danom ide prema dovršetku) sve više se približava trenutak u kojem je čovječanstvo pozvano vidjeti lice Onoga koji daje smisao čitavoj povijesti, Onoga koji vodi svaki njezin korak, Onoga koji je ispunja ljepotom i mirom. Nada raste upravo u trenutku kada ljudske mogućnosti izgledaju kao da su došle u slijepu ulicu ili se potrošile; upravo tu, neočekivano, ali u vjeri koja nije nikad nestala, otvara se beskrajni horizont i shvaća se da postoji netko tko je iznad svih događaja pa i onda kada su oni obilježeni zlom i smrću.

Susret i dolazak Onoga koji dolazi, kao plod, u povijesti ima njezin završetak i ispunjenje. To je druga poruka koju nam nudi današnje evanđelje. I riječ “završetak” je riječ koja se otvara budućnosti i dopušta svjetlucanje novog početka, ljepote i savršenstva. Ono što se čovjeku otvara kao završetak, potpuna smrt svijeta, povijesti i čovječanstva, u Božjem pogledu postaje prilika obnovljenog stvaranja, ponovno darovane ljubavi i novosti života. Iako je nama možda čudna, Božja logika je vazmena logika: od smrti u život, a ne obrnuto. Današnje evanđelje ovo ispunjenje ne opisuje kao sud nad čovječanstvom nego kao zajedništvo i jedinstvo. Čitav put je, dakle, od raspršenosti Božjega naroda po čitavoj zemlji, prema jedinstvu u kraljevstvu na koncu vremena. Središnja točka Kristova dolaska je zajedništvo u susretu. Ono što označava kraj ovoga svijeta nije razaranje, smrt, kaos: to su samo neka vrsta porođajnih bolova koji nagoviještaju nešto novo.

Kako se u međuvremenu Isusov učenik mora ponašati? U odgovoru na to pitanje stoji treća poruka ovog evanđeoskog odlomka koju nam Isus nudi. Učenik mora naučiti razaznavati, gledati da bi razumio te da bi upoznao ono što se događa. Učenik mora naviknuti svoj pogleda da skuplja znakove tog susreta. Mora znati čitati sve te znakove, male i velike, kojima je posijana naša povijest, i koji nas otvaraju za nadu.

Na kraju, Isus nam daje i čvrsti oslonac da bismo mogli razaznavati: Nebo će i zemlja proći, ali moje riječi neće proći (13,31). Isusova riječ je ono što nam u dubini dopušta da hodamo u ovoj povijesti iščekujući susret s Njim. Pa i onda kada je cesta ponekad mračna, pa i onda kada naša povijest izgleda kao da ne ide prema nekom cilju, nego prema kraju, dobili smo od Isusa čvrsti oslonac: njegova riječ neće proći, ne gubi svoju snagu, u sebi nosi čitavu svoju vjernu ljubav, a to je nada. U njegovoj riječi život se nastavlja, pa i onda kada oko nas izgleda da završava. U ovom vremenu iščekivanja, Gospodin nas zapravo pita samo jedno jedino pitanje. Nasloniti čitav svoj život na njegovu Riječ i strpljivo, kao noćna straža koja iščekuje osvit njegova dolaska.