Petak, 29 ožujka, 2024
Francesco BonifacioHomilije

Homilija mons. Sergija Jelenića o 75. obljetnici mučeništva bl. Francesca Bonifacia

BL. FRANCESCO BONIFACIO

Krasica, 11. rujna 2021.

            Križ je obilježje patnje, trpljenja, umiranja. Pred gotovo dvije tisuće godina i Isusov život bio je obilježen križem. Isus je bio nevin osuđen na sramotnu smrt – razapinjanje na križ. No, Isus je taj križ, tu sramotu križa, smrt dragovoljno prihvatio iz ljubavi prema svim ljudima. Umro je zbog grijeha svih ljudi, da ih otkupi. I zbog pretrpljene muke i smrti ali i Isusove proslave nad smrću – uskrsnuća, svi ljudi mogu zatražiti oprost svojih grijeha – uzroka patnje, trpljenja, umiranja i živjeti u miru i sigurnoj nadi života vječnoga koji je Bog Otac pripravio svojoj djeci. To je spasenje ponuđeno svim ljudima, a ne daje se na silu, nego samo onima koji su spremni poput Isusa prihvatiti svoj svakodnevni križ i s ljubavlju ga nositi do kraja. Isusov križ znak je našega spasenja i danas.

           Ljudi su kroz sva stoljeća poslije Isusove žrtve na Kalvariji pa sve do danas ili prihvaćali ili odbijali Isusa, odnosno progonili Isusa i sve one koji su njegovi – Crkvu i kršćane. Povijest nam svjedoči kakva su to bila progonstva i koliko je bilo nevinih žrtava. Koliki li su moćnici svijeta i neljudski režimi zatirali Crkvu, ali Crkva je tu i danas, kako je sam Isus rekao da je ni vrata paklena neće nadvladati. A gdje su ti moćnici i neljudski režimi iz prošlosti? A gdje će biti oni od danas ili koji će se pojaviti u budućnosti? Crkva je nakon svakog progona u povijesti bivala sve snažnija, brojnija, djelotvornija. Ostvarivale su se riječi: „Krv mučenika sjeme je novih kršćana.“

           Danas obilježavamo 75. godišnjicu mučeničke smrti blaženog Francesca Bonifacia u ovoj crkvi u kojoj je on više godina služio. Miran, skroman i jednostavan službenik Boga u službi ljudima. Brinuo se za duhovno dobro svih svojih župljana, propovijedao, dijelio sakramente, poučavao djecu, okupljao mlade, pomagao siromahe, posjećivao bolesne… On je volio te ljude i oni njega. Danomice se za njih Bogu molio. Ali lokalnim moćnicima onog vremena ipak je smetao i to previše. Odlučili su maknuti ga – ubiti. I to su učinili, ugrabili ga, mučili i do danas se ne zna gdje je njegov grob, ako ga ima? A tek je bio navršio 34. godinu života! Moćnici poslije njegova ubistva nisu našli mir, on im je mrtav još više smetao. A on, nije nestao nego zauvijek živi s Onim u koga je uvijek vjerovao i za koga je ovdje svjedočio. I na blaženog Francesca mogu se primijeniti riječi iz Knjige Mudrosti: „Duše su pravednika u ruci Božjoj, i njih se ne dotiče muka nikakva. Očima se bezbožničkim čini da oni umiru, i njihov odlazak s ovog svijeta kao nesreća; i to što nas napuštaju kao propast, ali oni su u miru.“ Crkva ga je proglasila blaženim, a nadamo se i njegovu proglašenju svetim.

            „Kod blaženog Francesca ostvarile su se, kao i kod Isusa, riječi iz evanđelja; “Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.“ i „Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.“

           Zato su i za nas ohrabrenje i poticaj riječi iz Prve poslanice svetoga Petra apostola: „Morali i trpjeti zbog svoje pravednosti, blago vama! No, ne bojte se njihova zastrašivanja i ne plašite se! Naprotiv, Gospodin – Krist neka vam bude svet, u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama; ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti,… Ta uspješnije je trpjeti, ako je to Božja volja, čineći dobro, nego činiti zlo.“

           Blaženi Francesco i danas s neba moli za ovu župu, za Crkvu, za sve koji, poput njega, žele u svom životu slijediti Krista. On nam je zagovornik. A nas neka nikakva progonstva, ni iskušenja ne obeshrabre, jer, ako želimo biti Kristovi, morat ćemo prihvatiti svoj križ – mučeništvo. Odricati se mnogo čega u korist drugoga, biti strpljiv kad nas krivo optužuju,  poniziti se, služiti drugima, pomagati, tješiti, opraštati svima. Krist sam u evanđelju govori: „Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom.“ Dakle, bez križa nema spasenja, ali na životnom putu s nama je Isus Krist.

L’ultima omelia che il beato don Francesco pronunciò nella chiesa di Crassiza; era il 1° settembre 1946.

 Continuando quasi la spiegazione del Vangelo di domenica scorsa, possiamo dire che oggigiorno tanti sono ancora sordi a queste due grandi verità: che per salvarci sia necessario amare il Signore con tutto il cuore e sopra tutti gli interessi di questo mondo ed ancora amare il prossimo come se stessi. E chi è il mio prossimo? Domandò quel dottore della legge. Il Maestro divino, che vedeva la malizia di quella domanda, rispose facendo a sua volta un’altra domanda: senti, se ti trovassi abbattuto sopra una strada deserta, lì per morire dissanguato, da chi vorresti essere aiutato? Ma da tutti, dal primo che passa.

Anche se fosse uno sconosciuto? Sì.

Anche se fosse uno straniero, oppure un tuo nemico politico, un tuo nemico personale? Sì, da qualunque.

Ebbene, concluse Gesù, fa anche tu altrettanto.

Qualunque [persona] che ha bisogno di te: parente o conoscente, connazionale o straniero, amico o nemico è il tuo prossimo. Ora tra quanti ci diciamo cristiani chi si sente di praticare ogni giorno il Vangelo in questo modo? Intorno a noi ci sono persone che hanno bisogno, che soffrono. Chi si sente di aiutarle? Non sembra, ma purtroppo è una realtà: oggi ci siamo fabbricati un Cristianesimo come ci si fa fare un vestito, ossia su misura: e la misura sono i nostri comodi e i nostri interessi. Fin che si tratta di far battezzare, di mettere alla Prima Comunione, di un funerale, passi ancora che si sia cristiani, ma poi che si debba amare il Signore soprattutto e sopra tutti e il prossimo come noi stessi, ah. Poi è un’altra questione, si direbbe, distinguo: fin che mi torna conto.

Se vogliamo praticare un Cristianesimo che salvi un giorno la nostra anima, che ci garantisca un posto in Paradiso dobbiamo praticarlo come lo ha insegnato Gesù…. Ricordiamo ora alcune massime di Gesù Cristo in riguardo al nostro amore verso il prossimo. Egli ha detto: il mio precetto è questo, che vi amiate tra di voi. E come? Chi ha due vesti ne doni una a chi non ne ha; similmente faccia per il cibo: ecco l’elemosina materiale.

Poi: Fate del bene anche a quelli che vi odiano, che vi perseguitano, che vi calunniano: ecco l’elemosina spirituale, il perdono. Ma Gesù all’insegnamento ha messo davanti il suo esempio: non ha detto forse voi dovete fare così, ma invece: voi lo farete perché prima l’ho fatto io: quindi prima l’esempio e poi l’insegnamento.

In fatto d’amore per il prossimo troviamo che Gesù:

ama i bambini: rimprovera chi glieli allontana; maledice addirittura chi li scandalizza; li propone a modello per la loro innocenza.

Ama i poveri: vuole essere circondato da essi.

Ama gli ammalati: si commuove davanti alle loro piaghe; trema sentendo i loro gemiti, per essi compie quasi tutti i miracoli.

Ama i peccatori e si paragona al buon pastore che va in cerca della pecorella smarrita: ne vuole la conversione.

Ama persino il suo traditore che lo chiama addirittura amico.

Ama i propri crocifissori: per essi domanda perdono al Padre celeste.

Ecco quale esempio che ci ha lasciato Gesù verso il nostro prossimo: dunque imitiamolo; non c’è qualità di persona che possa venire esclusa dal nostro amore cristiano […].

Amiamoci l’un l’altro come ci ha amato Gesù. 

                                                Krasica, 11. rujna 2021. o 75. g. mučeničke smrti

Najave