25. obljetnica smrti Josipa Turčinovića

Kolokvij o 50. obljetnici završetka Drugoga vatikanskog koncila i 25. obljetnici smrti Josipa Turčinovića

Zagreb, 4. i 5. prosinca 2015.

U organizaciji Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i izdavačke kuće “Kršćanska sadašnjost” u dvorani “Vijenac” Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu u petak 4. prosinca priređen je znanstveni kolokvij o 50. obljetnici završetka Drugoga vatikanskog koncila i 25. obljetnici smrti Josipa Turčinovića.

Početku rada kolokvija nazočili su zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, gospićko-senjski biskup Mile Bogović, pomoćni zagrebački biskup Ivan Šaško, generalni tajnik HBK mons. Enco Rodinis, izaslanik zagrebačkoga gradonačelnika Stipe Zeba, kao i predstavnici drugih vjerskih zajednica i Crkava – rabin Židovske općine Zagreb Luciano Moše Prelević, glavni rabin Židovske vjerske zajednice Bet Israel Kotel Da Don, glavni tajnik Saveza baptističkih Crkava u RH Željko Mraz, Mevludin Arslani, zamjenik muftije Aziza Hasanovića, i Petar Kuzmič s Evanđeoskog teološkog fakulteta u Osijeku. Nazočili su i predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica fra Jure Šarčević, OFMCap., provincijal Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Ilija Vrdoljak, OFM, prorektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta dr. Gordan Črpić te djelatnici Kršćanske sadašnjosti, kao i profesori i studenti KBF-a.

U uvodnoj riječi veliki kancelar KBF-a zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić uputio je na činjenicu kako papa Franjo veže jubilej završetka Drugoga vatikanskog koncila s Jubilejom milosrđa. “Tako da i sam Izvanredni jubilej postane novo prihvaćanje velikog koncilskog programa. Drugi vatikanski koncil definirao je Crkvu na neki način kao sakrament Krista, to jest znak i sredstvo Krista (LG 12)”.

Kardinal Bozanić nadalje je rekao: “Papa Koncila sveti Ivan XXIII. svojom je genijalnom duhovnošću na otvaranju Koncila u govoru Gaudet Mater Ecclesia označio put koji treba slijediti Koncil, ali i postkoncilsko pastoralno djelovanje. Blaženi papa Pavao VI. potvrdio je taj izbor i nastavio istim putem. U govoru na zatvaranju Koncila istaknuo je da je pripovijest o dobrom Samarijancu paradigma duhovnosti Koncila. Sveti papa Ivan Pavao II., čiji je dugi pontifikat sav bio u službi provođenja Koncila, svoju drugu encikliku posvetio je velikoj poruci milosrđa, pod naslovom “Dives in misericordia”. U njoj je obrazložio hitnost navještaja i svjedočenja Božjeg milosrđa u suvremenom svijetu. Slijedeći učenje Drugoga vatikanskog koncila i svojih časnih prethodnika na rimskoj stolici i papa Benedikt XVI. naglašava kako je suvremenom čovjeku potrebna bitna poruka Božje ljubavi koja je utjelovljena u Isusu Kristu. Papa Franjo, u kontinuitetu s Koncilom i sa svojim prethodnicima, u riječi milosrđe na neki je način sažeo program svoga pontifikata. Čini se da tim putem papa Franjo želi započeti novu fazu prihvaćanja Drugoga vatikanskog koncila”.

Na kraju je kardinal izrazio radost da su KBF i KS o pedesetoj obljetnici završetka Drugoga vatikanskog koncila i o 25. obljetnici smrti Josipa Turčinovića, bez čijeg bi nesebičnog pregaranja poznavanje i prihvaćanje Koncila u nas bilo uvelike siromašnije, organizirali taj znanstveni kolokvij.

Obraćajući se sudionicima kolokvija, direktor KS-a dr. Stjepan Brebrić naglasio je kako se “50 godina od Koncila i 25 od smrti Josipa Turčinovića sasvim slučajno poklapaju. Ali, ne i njihovo objedinjeno obilježavanje”. Naime, završetkom koncilskih zasjedanja ne prestaje, nego započinje život koncilske Crkve. Josipov život sjeme je, koje na plodnoj zemlji naše Crkve, kulture i društva donosi stostruki rod. I plodovi Koncila i plodovi života Josipa Turčinovića predstavljaju dugotrajan i vrlo naporan rad na njivi Gospodnjoj. Koncilski oci i hrvatski biskupi nisu se bojali toga napora. Jednako tako, Josip Turčinović nije se bojao zaorati brazdu, u koju će položiti i vlastiti život, kao klicu budućega obilja, naglasio je dr. Brebrić.

Nadalje je naglasio kako je Turčinović “jedan od onih naših ljudi koji je posebno svjedočio duh koncilske Crkve. Dostojno je stoga da se upravo jednim zajedničkim obilježavanjem danas uputimo u smjeru u kojemu pokazuje Drugi vatikanski koncil, a pojedinci, poput Josipa Turčinovića u svoje vrijeme tim putem znali su poći bez oklijevanja”. Također je podsjetio kako je Turčinović znao sam za sebe reći da ga izvan KS-a malo ostaje. Gotovo da nema naše poslijekoncilske inicijative u kojoj nije na neki način sudjelovao ili je bio založeniji od drugih. Posebno uz KS, to vrijedi za KBF i njegov Institut za teološku kulturu laika, rekao je dr. Brebrić.

Na kraju je riječ pozdrava uputio i dekan KBF-a prof. dr. Tonči Matulić. Osvrćući se na velikana teološke misli Josipa Turčinovića, rekao je kako je on “svojim životom, radom, svojim djelom, svojim duhovnim i intelektualnim habitusom ne samo pokazao, nego sam stvorio jednu, jedinstvenu i neponovljivu kulturu. Da, upravo kulturu “Kršćanske sadašnjosti”. Kultura je to knjige – pismenost, kultura je to izdavaštva – širenje pismenosti, kultura je to teološka – promicanje promišljene vjere, kultura je to koncilska – promicanje koncilske obnove Crkve, kultura je to duhovna – izgrađivanje duha kao forme same kulture, i kultura je to intelektualna – pokazivanje onoga najboljega u čovjeku što ga spaja s istinom. Josip Turčinović tvorac je kulture, ne puki konzument, i ne puki uživatelj, nego stvarni tvorac kulture. I doista, ako nešto na ovim našim prostorima zavređuje naziv istinske kulture u smislu kulture koja se stvara, koja se oblikuje onda nesumnjivo da to zaslužuje naša Kršćanska sadašnjost koju je Turčinović stvarao, štoviše samoga sebe, svoj život u nju je ugradio. Neraskidiva je veza između kulture Kršćanske sadašnjosti i Josipa Turčinovića, a neraskidiva je veza između kulture Kršćanske sadašnjosti i Turčinovića i KBF-a. Kad se toj činjenici pridoda i dvojac Šagi – Bajsić tada dobivamo kompletnu sliku. Vjera je nosila i oblikovana Josipa Turčinovića u svakom njegovom koraku, u svakoj njegovoj misli u svakom njegovom djelu. Zato je i mogao biti neumorni promicatelj koncilske obnove i zato je ta kulturna tvorba zapravo koncilska kultura. Malo tko u našoj Crkvi u Hrvatskoj je toliko učinio, ustvrdio je dr. Matulić.

Podsjetio je kako se čin, djelo ili ideja ili inicijativa u Crkvi vrednuju po proizvedenim učincima. Tako je i s Drugim vatikanskim koncilom, u Općoj i našoj domovinskoj Crkvi, rekao je, te podsjetio na pokoncilske pape, te upitao “koji bi od njih bio bez Koncila?” Turčinović – genijalni teološki um, čovjek Crkve u povijesti, pronicljivi tumač znakova vremena, vizionar koji vidi budućnost izraslu iz dobrih djela u sadašnjosti, inicijator koji sije sjeme koje donosi obilat rod, duh koji se nikad ne smiruje i nikad ne umara, hrabar, koji se ne boji ni velikih prijetnji, obnovitelj Crkve i teologije, primjer svećenika i intelektualca kojemu nema premca na našim prostorima, vjernik bogobojazni, iskreni, vjernik Crkve, riječi su kojima je kraju dr. Matulić okarakterizirao Turčinovića.

Predavanje “Josip Turčinović – promicatelj II. vatikanskog sabora i ekumenski revnitelj”

U sklopu znanstvenog kolokvija o 50. obljetnici završetka Drugoga vatikanskog koncila i 25. obljetnici smrti Josipa Turčinovića

Drugo predavanje naslovljeno “Josip Turčinović – promicatelj Drugog vatikanskog sabora i ekumenski revnitelj” na znanstvenom kolokviju o 50. obljetnici završetka Drugoga vatikanskog koncila i 25. obljetnici smrti Josipa Turčinovića održao je prof. dr. Jure Zečević. Ime Josipa Turčinovića je jedno od najistaknutijih imena Crkve u Hrvata kada je riječ o Koncilu i ekumenizmu. Ono je na neki način jedan od značajnih simbola prihvaćanja koncila i promicanja teorijskog i praktičnog ekumenizma u našoj sredini, uvodno je naglasio predavač, te je u kratkim crtama predstavio životopis Turčinovića. Posebno je istaknuo djelatnost vezanu uz Katolički bogoslovni fakultet gdje su Turčinoviću bile povjerene brojne dugoročne i kratkoročne službe i zadaće. Tako je među ostalim bio četiri godine i tajnik Pastoralno-teološkog tjedna, radio je i na časopisu “Bogoslovnoj smotri”, vodio je ekumenska izaslanstva KBF-a na teološki fakultet u Beograd i u Ljubljanu, sudjelovao na brojnim teološkim, osobito ekumenskim skupovima i kongresima u svijetu. Zečević je nadalje istaknuo kako je Turčinović zajedno s pok. Šagi Bunićem i Ivanom Golubom bio utemeljitelj ekumenskog biltena “Poslušni Duhu”, i to odmah po završetku koncila u lipnju 1966., što je bila prva “ekumenska jeka” kod nas, izuzevši sam Glas Koncila. Zečević je naglasio kako je taj ekumenski bilten značajno pridonio širenju ekumenskih ideja u našoj Crkvi i javnosti.

Nadalje je istaknuo kako je jedna od karakteristika Turčinovića bila njegova samozatajnost. Nesebično je radio na objavljivanju knjiga drugih autora, dok je svoje spise zapostavljao, ostavljajući prostore za idejne kreacije drugih. No, u dobroj mjeri je zbog knjiga i prerano izgorio. Ono što je Turčinović kao djelatnik KBF-a i kao direktor KS-a namro Crkvi i hrvatskom narodu oblikovalo je, oblikuje i oblikovati će još mnoge naraštaje naše Crkve i našega naroda, rekao je Zečević, te dodao da kao sugovornik i predavač nije bio čovjek koji bi govorio puno riječi. Naprotiv, bio je čovjek koje je u malo riječi rekao puno. Nije bio čovjek koji je puno pisao, ali je bio čovjek čije su pisane riječi obogaćivale, inspirirale, darivale jasnoću i snagu. Sve rečeno upućuje na to, da je Josip Turčinović bio izvanredno revni promicatelj duha Drugoga Vatikanskog koncila i neumorni ekumenski revnitelj. Kada su mu snage već okopnile, kada je bolest već uznapredovala, došle su do izražaja sve njegove ljudske i kršćanske kvalitete: zrelost vjere ukorijenjene u teološkim krepostima vjere, nade i ljubavi, zaključio je Zečević.

Okrugli stol “Josip Turčinović u svojem i našem vremenu”

Zagreb – U popodnevnom dijelu Znanstvenog kolokvija “O 50. obljetnici završetka Drugoga vatikanskog koncila i 25. obljetnici smrti Josipa Turčinovića” održan je 4. prosinca okrugli stol “Josip Turčinović u svojem i našem vremenu”. Akademik Josip Bratulić, Turčinovićev sumještanin i školski kolega, istaknuo je kako je obitelj Turčinovića bila siromašna, ali uvijek otvorena. Sjetio se da mu je Josip pomagao da se spremi za odlazak u Pazin u gimnaziju, te s puno emocija posvjedočio “za njega sam bio puno više vezan nego za roditelje. On je doista bio moj učitelj. Da ga nisam upoznavao u mojoj desetoj godini, moj život bi bio drukčiji”. Prisjetio se i kasnijih druženja u Zagrebu, te potvrdio činjenicu da je Turčinović bio vizionar s velikim planovima.

Gospićko-senjski biskup Mile Bogović prisjetio se pedesetih godina, tj. vremena kada je došao u Pazin u 1. razred gimnazije, te na njega gledao kao uzor, ali se nisu družili, između ostaloga zbog toga što je tada u Pazinu bilo 304 sjemeništarca. No, u 7. razredu mu je bio nadziratelj. Već tada sam u njemu uočio nešto drugo. Naime, svi drugi su bili u pravom smislu riječi nadziratelji, te su pazili na greške, a Turčinović je više puta pred “višima” branio svoje đake. To me je zadivilo, i on je za mene bio najsjajnije svjetlo u 20. stoljeću u hrvatskom narodu. Posebno sam počašćen što sam kasnije s njim mogao surađivati u okviru Kršćanske sadašnjosti. Bogović se na Turčinovića mogao i osloniti kad god je imao pitanja u filozofiji, književnosti, jer je imao širi pogled i znao je točno uprijeti prstom u težište problema. Uvijek je tražio gdje je potrebno, u široj zajednici okupljao ljude, nije radio sam, znao je naći suradnike, centrirati problem i na njemu raditi. Danas se mnogo govori o potrebi poštovanja razlika. I on je bio za to, ali kod njega je to značilo poštovati vrednote, ako iza te razlike ne stoji nikakva vrednota, ta ga razlika zanimala, ustvrdio je biskup.

Akademik Ivan Golub rekao je: “Sjećanje je u biti uskrsnuće, sjećanjem oživljavamo onoga koji je otišao, i uvodimo ga u naše vrijeme. Nezaborav je krijepost”. Bunić je pokrenuo ekumenski bilten “Poslušni Duhu” koji su uređivali i Turčinović i Golub, a to je bio konkretan odgovor na Koncil, koji je u svom središtu imao i ekumenizam. Na tom tragu njih trojica sastavili su i svojevrstan “ekumenski manifest” u kojem se posebno ističe riječ “prijateljstvo”. Pojašnjavajući sam naziv biltena, Golub je rekao kako “valja biti poslušan Duhu koji je progovorio kroz Koncil, a sve drugo staviti s pouzdanjem u ruke Božje”. Posvjedočio je kako ga je Turčinović poticao na bilježenje, posebno s prve pastoralne službe. Korespondenciju između njih Turčinović je sačuvao, te na samrti predao Golubu, a kasnije objavila KS.

Stipe Bagarić je oslikavajući ono vrijeme podsjetio da je Turčinović bio predložen za odlazak na studij u Rim, no nije dobio putovnicu, jer je kao gimnazijalac surađivao s Božom Milanovićem u pripremi dokumenata za razgraničenje u Istri. Nadovezujući se na vrijeme djelovanja mladoga teologa Turčinovića, o. Bono Zvonimir Šagi, koji je za svećenika zaređen iste godine, istaknuo je kako je prema njegovu mišljenju tad postojalo veće zanimanje za knjige KS-a, za što je bio zaslužan i Turčinović. Na Turčinovića treba gledati kao na “čovjeka koji misli kroz kontekst vremena, promišlja vrijeme. Shvatio je da je ključ svega dijalog, da se Crkva mora otvoriti, što je i sv. Ivan XXIII. samom idejom da otvori Koncil započeo.” Podsjetio je na riječi koje je godine 1992. izgovorio fra Bonaventura Duda: “Josip je bio čovjek nadasve prakse, i to ne prakse koja dovodi u pitanje njegovu intelektualnu razinu, nego sva njegova misao, sva njegova vjera i duhovnost tražila je od njega da se nešto učini. Bio je sijač Božje riječi u zgodno i nezgodno vrijeme. Ne samo govorom, nego svim sredstvima komunikacije. Njegovim je marom razvijena izdavačka djelatnost KS-a, i razgranala se na sva teološka i kulturna područja. Uvijek je imao zamisli, ideje slušajući i uvažavajući ideje drugih.

Suradnju Josipa Turčinovića s drugim institucijama posvjedočila je akademkinja Anica Nazor. Naglasila je kako je on bio među prvim suradnicima na rječniku crkvenoga slavenskoga jezika hrvatske redakcije. Pojasnila je kako je ideja potekla na IV. međunarodnom slavističkom kongresu održanom u Moskvi 1958. Crkvenoslavenski je književni jezik na kojem su napisana, a kod Hrvata glagoljicom tiskana, mnoga biblijska, liturgijska književna djela u razdoblju od 12. do 16. stoljeća. Inicijativu je podržao Staroslavenski institut, te je 1959. skupina u kojoj je bio i Turčinović započela s radom. Josip Turčinović radio je na rječniku u prvom, ranom razdoblju ekspertiranja izvora. Tom je poslu bio privržen i znalački ga je obavljao. Prvi sveščić rječnika objavljen je 2000., koji nije doživio, ali njegov je trag zabilježen. Do danas je objavljeno 20 sveščića koji čine dva toma.

Fra Gabrijel Jurišić, Turčinovićev prijatelj i suradnik, rekao je kako je godine 1961. poslan u Zagreb da pokuša upisati klasičnu filologiju. Tad se susreo s Josipom koji je studirao hrvatski. “Taj susret od prije 54 godine bio je važan za moj život. Uveo me je u suradnju s KS-om, a onda sam ja u suradnju uveo i nekoliko fratara iz Provincije”. Posebno je pak naglasio godinu 1970. i kanonizaciju bl. Nikole Tavelića. Turčinović je tada rekao “ovo je događaj za hrvatski narod, za vjernike i nevjernike. Moramo nešto učiniti”. I tako je nastala monografija “Nikola Tavelić, prvi hrvatski svetac, KS 1971.” kojoj je Jurišić bio urednik. Osvrnuo se ljude koji su se okupljali oko KS-a, te istaknuo: “Vidio sam da ti ljudi imaju u sebi nešto što drugi nemaju: jednostavnost, duboku vjeru, želju nešto učiniti. Nisu pitali što će učiniti netko drugi, već što mi možemo učiniti.” Također je podsjetio na Turčinovićeva nastojanja oko katoličkog filma, te nastajanja prvoga filma “Katolička Crkva u Hrvata”, kao i neostvaren san “Hrvatska katolička enciklopedija”.

Stjepan Sučić upoznao je Turčinovića godine 1969. preko svoga brata svećenika. Kasnije je osobno, ali i kroz pisanu riječ upoznao i Šagi Bunića, te “počeo sve više cijeniti izniman teološki napor mladih učenjaka koji su na skromnim tiskarskim strojevima objavljivali dragocjene knjige koje su bile ubrzo rasprodane.” Također je podsjetio na objavljivanje Kane, kao i Liturgijskog listića, kao i na odvažnost Turčinovića, Šagi Bunića i drugih, te na kraju pozvao: “Potrebno je što više govoriti o osobi koja je svojim primjerom pokazala da je svjedok, i da je gradila svetu Crkvu”.

Turčinović je mnogo učinio za vjeru i kulturu svoga, hrvatskog naroda. No, volio je i surađivao s Crkvom u drugim narodima, a jedan od njih je i albanski narod. O tomu je posvjedočio dr. Lush Gjergji. Za mene je on bio prijatelj, brat svećenik, bio je iznad svega moje nadahnuće za 15 knjiga posvećenih bl. Majci Tereziji koje sam na početku pisao na albanskom jeziku. Kasnije je prva biografija prevedena i na druge jezike, a slijedile su i druge knjige koje ne bi nastale da nije bilo njegova poticaja. U KS-u je deset godina (1980.-1990.) tiskana i Drita. Jednom riječju, Josip je bio prijatelj naše Crkve i našeg naroda. Znao je za patnje prošlosti, ali i za muke i iskušenja koje smo imali u novije vrijeme. Nosim ga u srcu”, rekao je Gjergji, te pokazao posljednju monografiju na albanskom jeziku “Moji prijatelji u vječnosti”. U njoj je među 40 prijatelja i suradnika mjesto ima i Josip Turčinović, koji je za njega “bio i ostaje velikan ne samo hrvatske Crkve, već jedna kršćanska, katolička duša koji je za cijelu Istočnu Europu pokrenuo toliko djelatnosti preko tiska. Vjerovao je utjelovljenoj Riječi, Isusu Kristu, vjerovao je pisanoj i objavljenoj riječi i govorio: ‘to je prilika da napokon izađemo iz sakristija, i da pokažemo pravo svjetlo Crkve i našeg Spasitelja Isusa Krista'”.

Prof. dr. Peter Kuzmič naglasio je kako je Turčinović bio jedan od najsjajnijih hrvatskih intelektualaca, veliki navjestitelj evanđelja, veliki poduzetnik, upravitelj, menadžer. Imao je vid i viziju, bio je proročki duh koji je vidio daleko naprijed, koji je transformativno djelovao u svojoj sadašnjosti. Kao prvoklasni mislilac mnogo je knjiga mogao objaviti, no omogućio je to drugima. Znao je da novac slijedi viziju, a ne obrnuto, naglasio je, te podsjetio kako je kardinal Franjo Kuharić vjerovao “trojki”, i kad je bilo napada on ih uvijek kao dobar otac širokog srca štitio. Podsjetio je i na ekumenske inicijative koje su pokrenute na Turčinovićevu inicijativu, poput ekumenske tribine preko kojih se širila istina Drugoga vatikanskog koncila, te na kraju istaknuo kako je u Osijeku knjižara KS-a nazvana po imenu Turčinovića, ali je ustvrdio da je potrebno više “takvih javnih priznanja”.

Stipe Bagarić posvjedočio je o svojoj suradnji s Turčinovićem u KS-u. Sve je ulagao kako bi nove generacije imale pripremljeno tlo na koje bi mogli sijati. Silno mu je stalo, kako bi i oni koji ne znaju strane jezike mogli otkrivati Kristovu Crkvu. U tu svrhu nastojao je objaviti izvorno kršćanska djela drevnih i novih teologa. Uveo je i praksu da se objavljuju svi službeni dokumenti Svete Stolice. Stalno je tražio ono što služi Crkvi u Hrvatskoj, rekao je. Prof. dr. Jure Zečević na kraju je naglasio kako je puno stvari koje su ostale netaknute vezano uz Turčinovića, jer je to neiscrpno područje. Ono što uočavamo je njegova univerzalnost, svestranost, “čovjek za sve”, za sva područja, ono što nije stizao, sam je nalazio suradnike koji su na raznim područjima mogli djelovati u sve u svrhu koncijalizacije naše Crkve, oživljenja, novog dinamizma, nove evangelizacije, neiscrpni motor. Neka svijeća može gorjeti duže, neka kraće. Rano je dogorio, ali svjetlo koje je dao bilo je veliko. Danas su teme drukčije nego u njegovo vrijeme. Kod njega je naglašen dijalog s ateistima, mi danas govorimo o dijalogu među religijama, svjetonazorima. Vidi se da je tada ateizam bio izazov za Crkvu, da je Turčinović otvarao prostor, tražio mogućnosti da se sjeme Kraljevstva Božjega usadi u cjelinu i u tim neprimjerenim okolnostima. Dobro bi nam danas došli uzori poput njega koji bi svojom karizmom pomogli dinamizaciji Crkve u Hrvata, zaključio je Zečević. Voditelj okruglog stola bio je don Anton Šuljić.

Misa zadušnica za prof. dr. Josipa Turčinovića

Zagreb, (IKA) – Na kraju dana 4. prosinca koji je bio u znaku Znanstvenog kolokvija o 50. obljetnice završetka Drugoga vatikanskog koncila i 25. obljetnice prelaska iz zemaljskoga u nebeski život prof. dr. Josipa Turčinovića, euharistijsko slavlje u zagrebačkoj prvostolnici predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško. U koncelebraciji bili su gospićko-senjski biskup Mile Bogović, dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. Tonči Matulić, rektor Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa mr. Anđelko Koščak, provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića fra Jure Šarčević, te još petnaestak svećenika profesora na KBF-u, kao i suradnika i prijatelja dr. Turčinovića. Na misi su sudjelovali djelatnici Kršćanske sadašnjosti predvođeni direktorom dr. Stjepanom Brebrićem, kao i rodbina, suradnici i prijatelji pokojnoga Josipa.

U povezanosti s koncilskim spomenom i zauzetošću dr. Turčinovića na raznim područjima, pa tako i liturgijskome, znakovito je da ovu misu zadušnicu slavimo na dan kada je svečano proglašena prva konstitucija Drugoga vatikanskog koncila, ona o svetoj liturgiji – Sacrosanctum concilium. Divno je znati da su upravo prijevodi liturgijskih knjiga i izrijeci kojima se obraćamo Bogu na hrvatskome jeziku prošli kroz njegovo srce i ruke, rekao je u uvodu biskup Šaško. U susretu s Božjom riječju i današnjim prebogatim danom tražio sam objedinjujući slogan, misao, snagu, nešto što nije izlizano niti nametnuto, nešto skromno, sa snagom istine i podudarnosti. I mislim da sam to našao tamo gdje uopće ne treba tražiti, tamo gdje smo pronađeni, gdje to kao vjernici živimo – u došašću. Spomenu na Drugi vatikanski koncil od liturgijskih vremena najbližim mi se čini vrijeme došašća. I lik prof. Turčinovića možda ništa tako ne približava kao odlike došašća. Zato se usuđujem reći da je on “adventski čovjek”. Ljudi koji su s njime živjeli, svjedočili o njegovu životu, poznavali ga puno bolje od mene, ostavili su sjećanje na taj zemaljski dio života, sjećanje koje odiše snagom proroštva, rekao je na početku homilije biskup Šaško.

Koncil je izrastao na čežnji, na vjeri, na kriku Crkve, da nam Gospodin pomogne vidjeti i radovati se. Koncil je događaj Božjega Duha i voli ga se nazivati duhovskim, ali ga osobno radije promatram u osjetljivosti došašća. I ljudi koji su rasli u njemu i s njime, kako je to činio naš subrat Josip, prepuštajući plodove naraštajima koji dolaze, brinuli su se za klice. I vanjske su okolnosti u doba komunizma bile takve da je bila potrebna nesebična ljubav prema malenome. No, samo su velikani duha mogli gajiti tu malenost. K svima im večeras dolazimo u ovome otajstvu; mi k njima i oni k nama, zajedno pred Gospodina, sa zahvalnošću. Puno ih je i sve ih ne znamo. Baš zato sve znano i neznano predajemo Gospodinu. Koliko su puta i Josip, i Vjekoslav i Tomislav Janko u molitvi tražili Božju snagu i brige povjeravali Bogu; koliko su puta sebe preispitivali o onome što čine i provjeravali koliko je to što čine odražava utjelovljenoga Krista i Crkvu, podsjetio je propovjednik.

U tom duhu naglasio je kako je profesor Turčinović nedvojbeno bio čovjek koji je osluškivao nadahnuća Duha, koji je svjedočio hrabrost, znao prepoznati trenutke milosti i bio budan za djelovanje u ljubavi. Čežnja za čovječnijim i pravednijim svijetom odražavala je vjeru u Boga koji je iz ljubavi stvorio svijet. Tražio je i pronašao prostore u Crkvi u kojima je bio suradnikom u kršćanskoj, u Božjoj sadašnjosti. Jer, premda proroci govore o onome vremenu, njihovo je vrijeme uvijek sadašnjost.

Josip Turčinović bio je navjestitelj, promicatelj molitve i slavlja, osjetljiv na potrebe bližnjih. To su bila žarišta Duha koja su ga krijepila i vodila u razgovore, u susrete, u prevođenja (i doslovna i metaforička). Danas se divimo njegovoj kulturalnoj širini, povezivanju raznih tema i društvenih konteksta. Ali, sve to proizlazi iz naravi Crkve i iz gorljivosti vjere. Upravo ta uronjenost u stvarnost otkrivala mu je – kako je i sam pisao – da zajednica vjere mora živjeti vrijeme i prostor, spominjući se Gospodinove riječi da ćemo u svijetu imati muku, podsjetio je biskup, te nastavio “danas je uz sva imena pojedinaca ipak u središtu Crkva. A Josip je volio Crkvu, svjestan da neki ljudi žele Crkvu izvan vremena i prostora, udaljenu od briga i suočavanja s protivštinama. Nije prihvaćao kao odgovor ni pokušaj bježanja od svijeta, ni nevjeru, odnosno napuštanje Crkve, ni panični strah od novoga, niti fanatizam. Često si je postavio pitanje: Koje nas vrijednosti kao vjernike razlikuju od drugih; što imamo reći svijetu i što možemo učiniti za njega? Ima li Crkva, imamo li mi, kršćani, štogod dati ljudima? Bio je siguran da imamo najveću dragocjenost. I nije se umarao to pokazati. Nosio je vjeru istarskoga Hrvata. Za nju je sam napisao predivne riječi koje ne tumače samo njegovo podrijetlo, nego vjernički kršćanski stav prema Crkvi.” Podsjećajući na Turčinovićeve riječi “Istarski Hrvat nije imao ni svoga plemića ni svoga građanina. Jedini skupni životni okvir bila mu je Crkva. Ona je njegovo doma, njegovo svuda i njegovo uvijek.” (“Misli o Istri i o Crkvi u Istri”, Odjeci vjere, str. 364), biskup je naglasio, da “kada i sami govorimo i živimo crkvenost, te tri riječi mogu biti, ali nisu radi toga napisane, ne kane biti ispit savjesti, nego radost dara koji nam je u daru vjere povjerio Bog”.

U snazi ljepote tih riječi ima mjesta za poniznost pred Bogom i ljudima, za susrete u umjetnostima svih vrsta, za istinu u povijesnim događanjima; za brižnost i nastojanja oko jedinstva Crkve; za ustanove i pojedince; za akademske rasprave i za ulične razgovore; za kritiku totalitarizma i propitivanje kršćanske uloge u politici; za slučajne poglede i duboka razmatranja neizrecivosti otajstva. Tu zastajem pred adventskim panjem, misleći na jednoga “adventskog čovjeka” koji je volio Crkvu i učio nas da nam bude: naše doma, riječi su kojima je biskup zaključio homiliju.

Prije blagoslova riječ zahvale predvoditelju slavlja, kao i svima prisutnima izrekao je dekan Matulić. Euharistijsko slavlje uveličao je zbor Instituta za crkvenu glazbu “Albe Vidaković” Katoličkoga bogoslovnog fakulteta. (IKA)