25. nedjelja kroz godinu
Komentar dvadeset i pete nedjelje kroz godinu napisao je fra Leopold Mičić.
Sin Čovječji predaje se … Tko želi biti prvi, neka bude svima poslužitelj. Mk 9, 30-37
U ono vrijeme: Otišavši s gore, Isus i njegovi učenici prolažahu kroz Galileju. On ne htjede da to itko sazna. Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše im: »Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.« No oni ne razumješe te besjede, a bojahu ga se pitati.
I dođoše u Kafarnaum. I već u kući upita ih: »Što ste putem raspravljali?« A oni umukoše jer putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći. On sjede i dozove dvanaestoricu te im reče: »Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!« I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: »Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.«
Riječ Gospodnja.
Nakon prvog navještaja Muke i Uskrsnuća, uvjeta za nasljedovanje Isusa, njegove preobrazbe pred Petrom, Jakovom i Ivanom, te ozdravljenje padavičara, Isus po drugi put u Markovu evanđelju naviješta svoju muku i uskrsnuće. Gospodin nikad ne naviješta samo Muku, već naviješta i Uskrsnuće. On ne može ostati zatvoren u ljudskoj zasjedi. Bezbožnici govore: „Postavimo zasjedu pravedniku jer nam smeta i protivi se našemu ponašanju“. No Bog je veći od bezbožnih zasjeda, Bog ne može ostati zatvoren u ljudskoj šaci. Da se Bog sam ne predaje nikad ga čovjek ne bi dotaknuo.
Prolazeći kroz Galileju Isus poučava svoje učenike, govori im o svojoj patnji, govori im o onome što će ljudi učiniti s njime: „Sin čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati“. Mnogo toga čovjek može naučiti, ali ništa nije tako vrijedno kao što je učiti Isusa. Učiti Isusa znači učiti se onoj Božjoj ljubavi koja spašava čovjeka.
Isus se predaje iz ljubavi, bit će uhvaćen jer ljubi svoje gonitelje, ali bit će „izbavljen jer je Božji sin, jer Otac će se za nj zauzeti i izbavit će ga iz ruku neprijateljskih“. Bog naš je Bog izbavitelj. Bog ne izbavlja izvana, Bog nije nijemi promatrač ljudskih života, Bog izbavlja svojom Utjelovljenom Riječju iznutra, ulazi u naše živote, našu povijest, naš grijeh i našu smrt. Ulazi, ali ne ostaje tamo uhvaćen i zatvoren već nas izbavlja i vodi u puninu života s njime. Učenici ne razumiju te besjede, kao ni na gori Preobraženja kad nisu razumjeli što to znači od mrtvih ustati. Ustati od mrtvih znači ustati od ljudi, ustati iz naše grešne povijesti, ustati iz naše smrti, ustati od nas, ali ne otići od nas, već ostati s nama. To Bog čini za čovjeka, ustaje kroz svoju smrt iz naše smrti i zauvijek ostaje s nama. „No oni ne razumješe te besjede, a bojahu se pitati“. Ne razumijevanje i neznanje zatvoreno u samo sebe rađa strahom, a sam strah paralizira. Isus znajući njihove misli ulazi u njihovu paraliziranost. Učenici su paralizirani krivim poimanjem osobe Isusa Krista. Paralizirani su krivim očekivanjima. Tko ima krivu sliku o Bogu, taj ima krivu sliku i o čovjeku. Tko ima kriva očekivanja od Bog taj ima kriva očekivanja i od čovjeka.
Isusu postavlja direktno pitanje svojim učenicima: „Što ste putem raspravljali?“ Mi tako često hodamo po istome putu, ali ne hodamo zajedno, ne hodamo u Putu. Tako i učenici hodaju po istome putu kuda hoda Isus, ali ne hodaju s njime već su zatvoreni u svoja kriva očekivanja. Zanimljivo je da se Isus vraća u Kafarnaum, mjesto gdje su ga ljudi htjeli zakraljiti, mjesto gdje su ljudi imali krivu sliku i kriva očekivanja od Boga. Isus se tako često vraća u naše Karafnaume, u naša kriva poimanja Boga i čovjeka.
Kaže evanđelist: „i već u kući upita ih,“ Isus je čekao trenutak da učenici uđu zajedno s njime u kuću, i tu ih iznenađuje svojim pitanjem. Tako je bitno za naš život znati s Isusom ući u naše kuće, dopustiti Bogu da me iznenadi, da me uhvati nespremna.
„Učenici umukoše jer putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći.“ Postiđeni šute, jer znaju da im je nešto bitni promaklo. Promaklo im je ono najbitnije, promakla im je sama bit, promakao im je sam Isus. Prva greška koju čine učenici je ta da hodaju odvojeno od Isusa, razgovaraju među sobom, Isusa su isključili iz njihova razgovora. Druga greška je posljedica prve, razgovaraju o tome tko je među njima najveći. Učenici kalkuliraju među sobom. Sami sebe sebi postaviše kao među. Omeđeni sami sobom osuđeni su na konkurenciju, brat bratu postaje smetnja i prijetnja. Čovjek bez Boga sam sebi postaje prijetnja. Bezbožnik nužno postaje bezčovjek.
Isus učenike ne prepušta mučnoj tišini, zove ih sebi. Učitelj sjedi i poučava. Kuća u koju su ušli postaje katedra. Iako su tu u istoj prostoriji on ih poziva k sebi. Nije dovoljno biti na istome mjestu da bi bili u zajedništvu. Nije dovoljan isti krov nad glavom, ljubav i povjerenje se uče u dijalogu, u slušanju i odgovoru. Isus razbija međe učenika, mijenja njihov mentalitet, ruši njihovu krivu sliku prvenstva. „Tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj.“ Isus ne samo prevrće stolove u hramu, već prevrće i naše iskrivljene misli. Sam Isus, Prvorođenac, onaj koji je od vijeka do vijeka dolazi kao posljednji i kako poslužitelj. Sad to isto traži od svojih učenika. Biti sluga drugih, baš kao što je Bog postao sluga ljudi.
Isus ne zove dijete, ne zove ga kao što je zvao učenike, dijete je tu, ono je prisutno. Ono je već s Isusom. Isus uzima dijete, postavlja ga posred njih, grli ga i govori im: „Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima, a tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.“ Isus postavlja slugu-dijete kao primjer učenicima. I to ne bilo kakvo dijete, već zagrljeno dijete. Isus kao dobri učitelj poučava primjerom. Dijete je njegova pokaznica. Dijete zna da sve što ima prima od svojih roditelja, nema ništa samo od sebe. Sve duguje ljubavi roditelja. Dijete se ne postavlja iznad roditelja, ono je uvijek „s“ i „uz“ roditelje. Takvi moraju postati i Kristovi učenici. „S“ i „uz“ Krista. Kršćanin živi s Kristom uz Boga Oca. Bog je čovjeku došao kao dijete, čovjek po djetetu dolazi k Bogu.
Učimo se hodati putovima naših života s Isusom. Učimo se s njime unići u naše Kafarnaume, ne bojmo se pustiti Isusa u naše kuće. Ne razglabajmo živote samo među sobom, pustimo u naše međe onoga koji dođe da nas oslobodi bolesnog natjecanja i konkurencije. „Jer gdje je zavist i svadljivost, ondje je nered i svako zlo. A mudrost odozgor ponajprije čista je, zatim mirotvorna, milostiva, poučljiva, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana, nehinjena.“ Isus Krist je Mudrost odozgor, učimo se od Boga koji radi nas dijete postade. Učimo Isusa Krista, učimo se od onoga koji se „radi nas i radi našega spasenja nije strašio krila Djevice.“ Učimo od onoga koji se radi nas posljednjim i slugom učini. Budimo poučljivi i dopustimo Bogu da nas posluži svojom ljubavlju i praštanjem. Ne postavljajmo Bogu zasjede, već budimo njegove pokaznice u ovome svijetu.