21. nedjelja kroz godinu
Homiliju 21. nedjelje kroz godinu napisao je vlč. Darko Zgrablić.
Kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! Iv 6, 60-69
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu. U ono vrijeme: Mnogi od Isusovih učenika rekoše:
»Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?« A Isus, znajući sam od sebe da njegovi učenici zbog toga mrmljaju, reče im: »Zar vas to sablažnjava? A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio? Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život su. A ipak, ima ih među vama koji ne vjeruju.« Jer znao je Isus od početka koji su oni što ne vjeruju i tko je onaj koji će ga izdati. I doda: »Zato sam vam i rekao da nitko ne može doći k meni ako mu nije dano od Oca.«
Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime. Reče stoga Isus dvanaestorici: »Da možda i vi ne kanite otići?« Odgovori mu Šimun Petar: »Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.«
Riječ Gospodnja.
Čudesan znak umnoženja kruha i razgovor o kruhu života pratili su nas kroz ove prošle nedjelje još od 17. nedjelje kroz godinu. S današnjim evanđeljem smo na epilogu tog dugog razgovora u Kafarnaumu i epilogu tog poglavlja koje kulminira suprotnim reakcijama: pred govorom koji je realan i tvrd dolazi do podjele duhova čak i među Isusovim učenicima: s jedne strane mnogi odbijaju vjerovati, mrmljaju protiv Isusa i povlače se, više ga ne slijede; s druge strane ostaju Dvanaestorica koji ga slijede i koji po ustima Šimuna Petra izražavaju i ispovijedaju svoju vjeru u Isusa, koji je Svetac Božji.
Mnogi učenici napuštaju Isusa, a Petar u ime Dvanaestorice odlučuje ostati. Čitavo poglavlje, svi odlomci od čudesnog umnoženja kruha do ovoga danas, rastu u koncentričnim krugovima, koji postaju sve uži i uži. Na početku se Isus obraća mnoštvu, u drugom trenutku unutar tog mnoštva izviru Židovi koji mrmljaju, zatim se pažnja usmjerava na učenike, da bi na kraju unutar grupe učenika govorio Dvanaestorici, i među njima posebno dvojci: najprije Šimunu Petru, a zatim i Judi Iškariotskom.
Kroz te krugove prisiljeni smo naš odnos s Gospodinom Isusom učiniti osobnim. Ako se na početku možemo i izgubiti u mnoštvu, ali na kraju smo prisiljeni živjeti i doći na otvoreno, birati i donositi odluke kao što spominje i današnje prvo čitanje.
Pred nama i pred Isusom su dva pola, dvije suprotnosti koje se prepoznaju u odbacivanju i prihvaćanju riječi i osobe Isusa Krista. Pozvani smo suočiti se s te dvije suprotne reakcije: mnoštva učenika koji mrmljaju („Tvrda je to riječ! Tko je može slušati?“) i one koju kliče Petar („Ti imaš riječi života vječnoga!“). Je li Isusova riječ tvrda ili je riječ života vječnoga? Obje grupe slušale su iste riječi, a ipak njihove su reakcije dijametralno suprotne. Riječ je ista, ali je različiti stav kojim se ta riječ sluša. S kakvim ušima i srcem treba slušati tu riječ da bismo je razumjeli?
U mrmljanju onih koji su nesposobni slušati Isusove riječi izranjaju dvije poteškoće: prva je više objektivna i odnosi se na način Isusova govora i njegov sadržaj, druga je više subjektivna i uključuje učenike i njihovu nemoć, njihovu nemogućnost da prihvate i razumiju. Odbacivanje se rađa među mnoštvom njegovih učenika kao konstatacija da je Isusov govor težak i tvrd. To govori da se u jednom dijelu može slijediti Isusa i živjeti s njim, ali samo na razini simpatije, dok se u dubini očituju mnoge i duboke rezerviranosti. Isusov govor definiraju „tvrdim“ – evanđelja tu riječ koriste samo kada se želi kvalificirati srce ljudi. Tvrdo je srce koje ne zna slušati. Isusova riječ je tvrda u mjeri u kojoj otkriva tvrdoću srca svojih slušatelja. Tvrda riječ je sam Isus, jer on je Riječ tijelom postala. Tvrdo srce otkriva nutarnje ponašanje onoga tko se zatvara u samozadovoljstvo, pouzdajući se samo u sebe, u svoje mogućnosti i sigurnosti, a ne otvara se Božjem djelovanju.
Konstatacija da je govor tvrd i težak prelijeva se u mrmljanje. Mrmljanje ne nastaje samo na temelju nedostatka povjerenja, nego je baš izazivanje i provociranje u odnosu prema Bogu, što tako lijepo vidimo i u mrmljanju Izraelskog naroda za vrijeme putovanja kroz pustinju.
„Sablazan“ (scandalon) doslovno označava kamen koji izaziva da padnemo, spotaknemo se ili zapnemo, onemogućavajući onome koji hoda da stigne na svoj cilj. Na religioznom planu označava: udaljiti se od puta spasenje. U Isusovim tvrdim i zahtjevnim riječima i u njihovom odbijanju tih riječi, ti učenici pronalaze negativnu priliku koja ih udaljava i preusmjerava i od samoga spasenja.
„Tijelo“ je misliti, djelovati i reagirati po ljudskim kriterijima i ljudskoj logici, držeći se diktata i načina ljudskog razmišljanja, koje je zaraženo grijehom i svojim ograničenjima. Samo „tijelo“ nije u mogućnosti dovesti čovjeka do toga da živi u Bogu.
„Vjerovati“ označava angažirati se čitavim svojim životom, svim svojim snagama, ne zato jer imamo povjerenja u sebe, nego zato jer smo sigurni u Isusa.
„Ne vjerovati“ vrlo konkretno uključuje i negativnu odluku, okretanje glave, razbijanje zajedništva s Isusom. Ne ići više s njim zapravo znači: ne slijediti njegov put, ne voljeti ga, ne nasljedovati ga više.
„Izdaja“ – iako se odnosi samo na Judu, to je konačno odredište neprihvaćanja i odbacivanja. Ne vjerovati Isusu i izdati ga samo su različite etape jednog te istog puta. I to se neće dogoditi samo među onima koji su otvoreno prema njemu neprijateljski nastrojeni, nego i među samim učenicima, i među Dvanaestoricom koji su ostali „vjerni“.
I prihvaćanje Isusa ima različite aspekte koji se otkrivaju kao:
Plodovi milosti, dar koji nam daje Otac. Vjera ne proistječe iz čina volje (što je svojstveno samo čovjeku), nego je njezin izvor u Očevoj inicijativi koji je provodi.
Plod slobode. Drugi su slobodni otići, Dvanaestorica su slobodni ostati s Isusom. Dar vjere ne ograničava čovjekovu slobodu nego je pretpostavlja i proširuje.
Zajednička ispovijed vjere – iako Petar govori sam, oni koristi množinu, izražavaju vjeru Dvanaestorice koji ostaju uz Isusa. Nakon što su se mnogi udaljili, zajednica učenika se ne raspada i ne nestaje, nego oblikuje malu ali čvrstu i jedinstvenu zajednicu.
Petar si dopušta da bude privučen od Oca. Petar zna što i koga tražiti. Isusova riječ je očistila njegove želje. I on, zajedno s mnoštvom, nasitio se umnožena kruha i vidio veličinu znaka, ali on sada više ne traži ni kruh ni znak: on sada traži Isusa. Nadalje shvatio je kako ga tražiti, na kakav način i s kakvim unutarnjim raspoloženjem. Petar ulazi u osobni dijalog s Isusom, za razliku od Židova koji to nikada ne čine, oni mrmljaju među sobom, prepiru se među sobom, čak i oni koji odlaze od njega – mrmljanju na Isusa, ali bez dijaloga s njim. Za razliku od njih, Petar se Isusu osobno obraća sa „ti“ i ulazi u osobni odnos. Isus se otkriva samo u osobnom odnosu. U tom odnosu Petar može razumjeti tko je Isus i prihvaća njegovu riječ života. Jesti njegov kruh znači živjeti u njemu onako kao što i on živi u nama.
Petar još uvijek puno toga nije do kraja razumio, tek će se nakon Uskrsnuća potpuno otvoriti njegove oči, ali razumio je ono najbitnije: ono što je najvažnije jest – ostati s Isusom.
Petar zna da u njegovoj vjeru odzvanja i vjera drugih, u isto vrijeme ta njegova vjera, iako je osobna, ima potrebu hraniti se puno širom vjerom zajednice. U tom njegovom „mi“ zajedničke vjere rađa se Crkva, kao potpuno prihvaćanje dara kojeg Isus čini od samoga sebe, od svoga tijela i krvi. Prihvaćajući Kristovo tijelo koje se za nas daruje, ljudi postaju „mi“, postaju Crkva, postaju tijelo Kristovo koje se predaje za život svijeta.