19. nedjelja kroz godinu
Komentar evanđelja 19. nedjelje kroz godinu napisao je fra Leopold Mičić. Ja sam kruh života koji siđoh s neba. Iv 6, 41-51
U ono vrijeme: Židovi mrmljahu protiv Isusa što je rekao: »Ja sam kruh koji je sišao s neba.« Govorahu: »Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: ’Sišao sam s neba?’«
Isus im odvrati: »Ne mrmljajte među sobom! Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.
Pisano je u Prorocima: Svi će biti učenici Božji. Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni. Ne da bi tko vidio Oca, doli onaj koji je kod Boga; on je vidio Oca. Zaista, zaista, kažem vam: tko vjeruje, ima život vječni. Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.«
Riječ Gospodnja.
„U Njega gledajte i razveselite se da se ne postide lica vaša.“ Čovjek kršćanin je čovjek Lica. Stvoren na sliku Božju mora (p)ostati u ovome svijetu slika Onoga koji nas je ljubio i sebe predao za nas. Osobe se prepoznaju po licu, po načinu življenja, po govoru, jednom riječju osobe se prepoznaju po svojoj osobnosti. Bog je u sebi suodnos triju božanskih osoba. Bog ima lice, ima svoj način govora, ima svoj način kako biti s ljudima. U Kristu Bog je ne samo „s“ nego i „među“ ljudima. Bog je sišao među naša lica. Svi mi tražimo lice pred kojim možemo biti voljeni, lice koje nam se raduje. U susretu dvaju lica događa se ljubav, jer ljubav nije samo osjećanje ona je prije svega zbivanje. Ljubav se želi dogoditi, ona se želi zbiti. U Kristu se zbiva Božja ljubav za svakoga čovjeka. Tko gleda s vjerom u lice Kristovo taj otkriva svu Božju ljubav za čovjeka i samo taj čovjek ne ostaje postiđen.
Prorok Ilija je čovjek koji je tražio lice Božje, ili još bolje bio je čovjek kojega je tražilo lice Božje. I on kao i svaki vjernik mora srušiti svoje krive predodžbe o Bogu koji je „vihor, potres, oganj“, jer Bog se čovjeku otkriva kao „šapat laganog i blagoga lahora.“ Lahor kojega će i prorok Ilija osjetiti na svome licu. Samo čovjek koji je na svojoj koži osjetio Boga može biti njegov svjedok. Ilija je tip čovjeka koji je razočaran samim sobom, „već mu je svega dosta, jer nije bolji od otaca svojih.“ Čovjek je to koji živi duhovnu frustraciju. Ponekad naš pogled na svijet u kojem živimo može biti frustrirajući. Isto tako frustrirajući može biti i pogled na naš život i na naš grijeh. Ponekad nam se čini da nazadujemo u duhovnome životu. Čovjek koji je previše koncentriran na samoga sebe dekoncentriran je za Boga i za bližnjega. Bog prilazi Iliji kad on spava, kad više nije on taj koji uvjetuje Boga. Bog ga po anđelu dotiče i govori: „ustani i jedi“, budi ga oda sna i potiče na put. „Ustani i jedi jer je pred tobom dalek put.“
No Bog je prvi koji je prevalio taj daleki put prema ljudskome srcu. Krist ne samo da je prevalio taj put nego se i sam putem učini. Kršćanin postaje nasljedovatelj ne neke misli ili ideje već Lica Božjega koje nam se objavilo u osobi Sina Njegova Isusa Krista.
„Budite dakle nasljedovatelji Božji kao djeca ljubljena i hodite u ljubavi kao što je Krist ljubio vas i sebe predao za nas.“ Doista Bog se toliko u Kristu približio čovjeku da mu se i korak može čuti, taj korak ljubavi zove čovjeka na nasljedovanje. Nasljedovanje iziskuje snagu, a snaga po „hrani“ dolazi. Taj Bog koji se u Kristu „putem učini“ taj Bog se u Kristu i hranom učini. „Ja sam kruh koji je s neba sišao.“ To je ljubav; kad Hranitelj Hranom postaje.
Čovjek često ne shvaća tu Božju blizinu i tako često „mrmlja“ jer lakše je vjerovati u Boga daleka nego u Boga toliko bliza. „Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu i oca i majku, kako sad govori sišao sam s neba?“ Isus nikada ne može biti samo „to“, on nije nekakav objekt pod našim video nadzorom, Bog to nikad ne može biti. Boga nitko ne može staviti pod „video nadzor.“ Već je Bog taj koji silazi čovjeku i „privlači ga“ k sebi. Biti kršćanin znači biti privučen Božjim silaženjem, biti kršćaninom znači postati učenikom Isusa Krista, učenik čuje, sluša i poučava se. Poučava se onoj ljubavi: „kao što je Krist ljubio vas“, mi učimo ljubav iz darovane Ljubavi. Mi učimo jer smo vidjeli „Onog koji je kod Boga i On je vidio Oca.“ Bog se iz ljubavi za nas kruhom učini, na križu se Bog prelomio za čovjeka, i tko jede iz te ljubavi taj „će živjeti uvijeke“. Bog je u Kristu podigao „tabor oko njegovih štovalaca da ih spasi.“ Križ je potpori štap koji drži cijeli novi šator sastanka, Bog se utaborio tamo gdje smo najslabiji, utaborio se na polju naših grijeha i „blago čovjeku koji se njemu utječe“.
Kršćanine „kušaj i vidi kako je dobar Gospodin“. U Kristu Bog se dao kušati, dao se čuti, dao se vidjeti. Kušajmo, čujmo i gledajmo u Onoga koji nas za sebe opečati, ne pripadamo više sami sebi, već smo Njegovi. Tako živimo, tako umiremo i tako ćemo uskrsnuti, kao „djeca ljubljena“. Zato „daleko od nas svako mrmljanje, svaka gorčina, srdžba, gnjev, vika i hula,“ a neka nam je blizu „Božji šapat lahora“. U Kristu Bog se objavio čovjeku kao Božji šapat, Bog je u Kristu je govorio čovjeku na uho, dirao je ljudsko srce.
„U Njega gledajmo i razveselimo se da se ne postide lica naša“. Grijeh postiđuje, a Bog opravda. Bog se kruhom učini da nas nahrani za „dalek put koji je pred nama“ „Četrdeset dana i četrdeset noći“ slika je svakog života, života koji je usmjeren Božjoj gori Horebu. Jer tko vjeruje, tko čuje, tko vidi taj ima život vječni i živjet će uvijeke. Bog je dao život za život. Znajmo i mi dati i položiti živote za Boga i za svoje bližnje. Znajmo se „mrviti“ za druge kao što se u Kristu Bog na križu „smrvio“ za svakoga čovjeka. Amen. (fra Leopold Mičić)