18. nedjelja kroz godinu

Promišljanje o Evanđelju 18. nedjelje kroz godinu napisao je vlč. Josip Peteh.

Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti. Iv 6, 24-35

U ono vrijeme: Kada mnoštvo vidje da ondje nema Isusa ni njegovih učenika, uđu u lađice i odu u Kafarnaum tražeći Isusa. Kad ga nađoše s onu stranu mora, rekoše mu: »Učitelju, kad si ovamo došao?« Isus im odgovori: »Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati.«

Rekoše mu dakle: »Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?« Odgovori im Isus: »Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.« Rekoše mu onda: »Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo? Očevi naši blagovaše mânu u pustinji, kao što je pisano: Nahrani ih kruhom nebeskim.« Reče im Isus: Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.« Rekoše mu nato: »Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.« Reče im Isus: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada. Riječ Gospodnja.

Izraelci su tražili Isusa jer je nahranio s pet kruhova i dvije ribice mnoštvo od pet tisuća ljudi.
Tražili su ga jer su željeli ponovno jesti. Isus im zato govori:  „radite, ali ne za hranu propadljivu nego za nepropadljivu“. Oni su vidjeli Isusa kako umnaža kruhove, ali nisu prepoznali značenje toga znaka, slično kao kad je Isus govorio u prispodobama, narod ga nije razumio, a poslije bi učenicima sve razjašnjavao. Sada, kada su Izraelci ponovno došli tražiti kruha Isus im razjašnjava znak. Otac s neba daje kruh istinski i taj kruh istinski je Onaj koji silazi s neba. Isus je Kruh koji silazi s neba, On je kruh, ne kao mana koja pada s neba koju su Izraelci jeli u pustinji i pomrli, on je Kruh koji daje život svijetu.
Izraelci su u pustinji mrmljali protiv Mojsija i Boga da su ih izveli iz Egipta samo da bi od gladi umrli u pustinji, govorili su kako im je bilo bolje u Egiptu u ropstvu jer su tamo imali kruha i mesa do mile volje. Mrmljali su jer su se brinuli samo za zemaljsko, za propadljivo. nisu Bogu zahvaljivali za slobodu i savez koji je sklopio s njima, što je on pošao na put u obećanu zemlju s njima, što ih je izabrao između svih naroda za dragu svojinu, što im je dao svoje zakone i zapovjedi …
Nemojmo i mi mrmljati protiv Gospodina, nemojmo se i mi vraćati na “Egipatske lonce”, nemojmo se vraćati u ropstvo grijeha samo da bi uživali materijalnu sigurnost, samo da bi uživali prolaznu i propadljivu sreću.
Isus nas je oslobodio ropstva grijeha i zla svojom smrću i Uskrsnućem i snagom Duha Svetoga vodi nas kroz ovaj zemaljski život u domovinu na nebesima, na tom putu daje nam Hranu Nebesku, daje nam samoga sebe, svoje Tijelo za hranu, hranu nepropadljivu za nepropadljivi život. Zato nemojmo se grčevito brinuti za ovo propadljivo Bog nam daje nepropadljivo, nemojmo se brinuti za prolazno kad nam Bog daje neprolazno.
„Tražite najprije Božje kraljevstvo i sve drugo bit će vam nadodano“, zna Bog što nam je potrebno zato radimo kako bi stekli ono nepropadljivo, a ne ono propadljivo.