16. nedjelja kroz godinu

17. srpnja 2016.

Komentar Evanđelja šesnaeste nedjelje kroz godinu napisao je vlč. Dalibor Pilekić.

(Lk 10, 38-42)

„U ono vrijeme: Isus uđe u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: »Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.« Odgovori joj Gospodin: »Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.«“

Abraham se nastanio na rubovima pustinjskog kraja u kojem je stalno tragao za ispašom za svoje blago. To su nepregledni krajevi koji naoko izgledaju potpuno neplodni i nenastanjivi. Takvim krajevima prolazile su karavane na dobro poznatim putovima između trgovačkih odredišta, te malo tko drugi. Tim više se putnicima iskazivala veća potpora i uslužnost kad bi ih se susrelo. Bio je to odraz razumijevanja da se svatko može naći u situaciji putnika potrebnika i da je svakome kad-tad potrebna gesta nečijeg toplog gostoprimstva.

Trojica putnika koji prolaze blizu Abrahamovog doma u Abrahamu bude suosjećanje i milosrđe. On ne zna ništa o njihovim namjerama i ciljevima, ali kad ih primjećuje u tom – za život opasnom kraju – poziva ih u svoj skromni dom da se malo odmore i obnove snagu za nastavak putovanja. Abraham ima veliko iskustvo u putovanjima i zna koliko to može biti zamorno, teško i opasno. Tim više ima više suosjećanja i razumijevanja – one tople ljudske empatije.

Ovim činom Abraham je i ne znajući ugostio samog Boga, te još jednom prošao na Božjem ispitu. Nekada je i u našem narodu gostoljubivost bila snažno prisutna vrijednost. Obitelji – premda i vrlo siromašne – u kućama bi ono najbolje uvijek čuvali za goste! Zašto su to činili? Jer je to čuvalo onu lijepu svijest da smo svi mi putnici na ovome svijetu i da nam je cilj putovanja Nebo. Putujući prema Nebu moramo jedni drugima pomagati, jedni druge radosno primati kako bismo zajedno došli do onog konačnog cilja.

Evanđelje nam ovu temu još snažnije produbljuje. Isus kao putnik svraća svojim prijateljima Lazaru, Marti i Mariji u Betaniji – blizu Jeruzalema. Evanđelisti nam daju dovoljno informacija da možemo shvatiti kako se Isus u ovoj obitelji osobito dobro osjećao i rado među njima boravio. Sama činjenica da i Isusu treba ovako toplo i snažno prijateljstvo govori nam o silnoj snazi i vrijednosti iskrenog prijateljstva. Dolazeći Lazaru, Marti i Mariji Isus dolazi odmoriti svoju dušu i tijelo od stalnih napora. Kod njih se osjeća slobodno i mirno. Prijatelji osjećaju što Isus treba i to mu rado pružaju. Ona Abrahamovska revnost da učini što je moguće više za svoje goste zahvatila je i Martu. Ona bi htjela – kao domaćica kuće – učiniti da se Isus osjeća još bolje. Htjela bi mu svoju naklonost dokazati svim mogućim delicijama koje može pripremiti za svog prijatelja. Pri tom joj radost kvari činjenica da njezina sestra uživa više nego ona sama. Nju veseli što toliko toga može učiniti za Isusa, a opet je ljubomorna na sestru si Mariju jer ona stalno stoji u Isusovoj blizini i sluša ga. Na koncu, Marta to više ne može podnijeti i pokušava na zgodan način Isusa nagovoriti neka Mariju pošalje k njoj kako bi na isti način poslužile Isusu. No, tu je Isus iznenađuje! Kao prijatelj joj jasno pokazuje što je njemu najvažnije: biti s onima kod kojih je došao. Nije Isus umanjio vrijednost i ljubav Marte, ali je pokazao da je njemu više stalo do bliskosti i topline koju je dobio od Marije koja je stalno bila uz Isusa i slušala ga.

U ovom vremenu godišnjih odmora i prilike da se i sami susretnemo sa svojim prijateljima, bilo kao domaćini, bilo kao gosti pokušajmo učiti iz ovog primjera Isusovog gostovanja u Betaniji kod svojih prijatelja. Zanimljivo je da svi mi koji volimo obilaziti svoju rodbinu i prijatelje volimo ići upravo kod onih kod kojih se najbolje osjećamo – kod kojih smo bili najbolje primljeni. Jednako tako volimo kad se ti ljudi i kod nas često svraćaju i rado kod nas borave. To nas čini i ponosnima i sretnima.

Što čini ono nešto posebno zbog čega se negdje dobro osjećamo? Sigurno to nije bogatstvo kuće, jer se čovjek i u vrlo siromašnoj kući može sjajno osjećati ako mu je domaćin osoba toplog, prijateljskog srca. Nije stvar ni u obilju koje nam netko može iznijeti pred nas kad nas primi – a onda će brojati svaki naš zalogaj i pri tom izigravati neku veliku finoću.

Ono što zaista veseli svakoga jest ono što je Isus pronašao u obitelji svojih prijatelja. Oni su u svom srcu najprije napravili mjesto za njega. U njihovom srcu Isus je uvijek prisutan. Oni ga jednostavno vole. Zato su i vrata njihovog doma uvijek otvorena za njega. Zato se u tom domu uvijek osjeća kao kod kuće. Marta, Marija i Lazar ga primaju svaki na svoj način – ali jedno im je zajedničko – primaju ga svim svojim srcem radosno! To je ono što Isus osjeća u svakom trenutku svog boravka među njima i zbog toga dopušta svakome da ga ljubi na sebi svojstven način: Marti kroz posluživanje, Mariji kroz slušanje,a Lazaru kroz druženje.

Iz današnje riječi Božje i mi možemo učiti kako biti bolji domaćini i biti bolji gosti onima kojima dolazimo. Ako nekoga primamo, učinimo to radosno – dajući sebe kroz razne geste dobrodošlice i gostoprimstva. Kad dajemo nešto od sebe, od svoje ljubavi – onda naši darovi, makar i skromni postaju izuzetno vrijedni i posebni. Jednako tako, kao gosti onih koje rado posjećujemo pokažimo i svojim riječima i gestama koliko nam znači nečije gostoprimstvo. Nastojmo svojim domaćinima darovati malo radosti, veselja – nešto one tople vatre koju Bog raspiruje u svakom ljudskom srcu.

Gostoljubivost je vrlina koju su naši stari uspjeli sačuvati kroz stoljeća sve do danas. Nastojmo tu vrlinu ponovo vrednovati i prihvatiti kako bi ovaj pomalo apatični svijet učinili empatičnim.

„Sveti Benedikte – moli za nas!“ („Ora et labora“)

Sedam tjelesnih djela milosrđa: