13. nedjelja kroz godinu c, komentar

13.NEDJELJA KROZ GODINU C

Evanđelje: Lk 9, 51-62

Današnji komentar napisao je vlč. Bernard Jurjević.

Isus krenu sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu.Za tobom ću kamo god ti pošao.

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu. I posla glasnike pred sobom. Oni odoše i uđoše u neko samarijansko selo da mu priprave mjesto. No ondje ga ne primiše jer je bio na putu u Jeruzalem. Kada to vidješe učenici Jakov i Ivan, rekoše: »Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?« No on se okrenu i prekori ih. I odoše u drugo selo.

Dok su išli putom, reče mu netko: »Za tobom ću kamo god ti pošao.« Reče mu Isus: »Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.«

Drugomu nekom reče: »Pođi za mnom!« A on će mu: »Dopusti mi da prije odem i pokopam oca.« Reče mu: »Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje.«

I neki drugi reče: »Za tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima.« Reče mu Isus: »Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje.«

Riječ Gospodnja.

Postoje trenuci  u životu kada čovjek ima osjećaj da se sve zlo sručilo na njega. Odjednom kao da više ništa ne štima. Neugodna iznenađenja redaju se jedno za drugim. To su momenti kada praznovjerni ljudi konzultiraju horoskop ili svoju ”sudbinu” daju preispitati kakvoj vidovnjakinji, dok se drugi napiju ili padnu u depresivno stanje. Zamislite čovjeka koji u poduzeću očekuje promaknuće povezano s boljom plaćom i boljim uvjetima rada i premda je za to osposobljen, to mjesto dobije osoba bez znanja i sposobnosti. Ovako utučenog dočeka žena i umjesto utjehe i potpore britko ga podsjeti da on misli samo na svoju karijeru a zapostavlja obitelj, jer evo zvali su iz škole i javili da njihov sin već dulje vrijeme izostaje iz nastave, druži se s propalim đacima, te da je policija kod jednog našla neku drogu, pa će vjerojatno i njihov sin biti osumnjičen….. Čovjeku se jednostavno smrači. Boje okoline nestanu, a sve se zavije u neko mutno sivilo. Jednostavno se ne nazire izlaz iz takvog stanja… A nema nikoga komu bi se povjerio, nikoga tko bi ga razumio, utješio. Zamislite našu nogometnu reprezentaciju od koje opravdano očekujemo da ide naprijed i to zaslužuje na kraju izgubi od onih koji su se jedva provukli. Pita se onda čovjek: „Ma čemu sve ovo…najbolje odustati od svega?! Pokušamo li se približiti Isusu kroz današnje evanđelje, koje je nekako rastrgano, nepovezano; doživjeti ćemo Isusa koji ostavlja dojam da je neshvaćen. Da je njegov pogled uperen u neku točku koju njegovi suputnici niti vide niti mogu slijediti. Isus se uputio u Jeruzalem, mjesto i poprište njegove muke i smrti. To je učinio sa svom odlučnošću. Evanđelist Luka tim izrazom jasno daje do znanja da je Isus dobro znao što ga čeka i da mu je bilo potrebno skupiti svu ljudsku snagu kojom će krenuti da bude ”uznesen” kao žrtva, što očito njegovi suputnici nisu razumjeli. Tek su naslućivali koliko bi mogao biti opasan taj put, pa su zanovijetali poput djece koja nešto ne žele pa očekuju od roditelja da promijene odluku. Povrh toga odbijaju ih primiti u smarijanskom selu. To se dogodilo Isusu koji je razbijao židovske predrasude o Samarijancima kao neprijateljima Židova. Čak je kao primjer čovječnosti istaknuo sućutnog Samaritanca dok su u toj prispodobi Židovi zakazali. Evo, sad ga učenici još pitaju: ”Gospodine hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?” Kao da su ga tri godine uzalud slušali. On odlazi, a oni ostaju takvi kakvi jesu, nepromijenjeni sa svojim sitnim zapitkivanjima i brigama. Ako je Sin čovječji prošao kroz teške trenutke napuštenosti, neshvaćanja i prepuštenosti samoći u najtežim momentima života; trebamo i mi, koji ga nastojimo slijediti, računati na takve teške životne trenutke kada se testira naša vjera. Umjesto da pokušamo takve trenutke objasniti negativnim utjecajem planeta; umjesto da se prepustimo rezignaciji i samosažalijevanju kako nas nitko ne razumije i kako je ovaj život tek šaka jada; potražiti treba onu sićušnu iskru vjere koja nikada ne trne, a koja se sakriva u poruci današnjeg psalma: ”Ti si Gospodine, baština moja!” Koliko vjerničke topline u toj jednostavnoj rečenici! Svijest da je moja baština Gospodin sve mijenja. Sitna iskra postaje svjetlo koje se probija iza tmasnih oblaka i stvara čaroliju vjerničke nade koja se ne gasi. Budi se svijest da imam svemoćnog prijatelja na kojega sam nažalost pritisnut životnim nevoljama na trenutak zaboravio. Imam kome povjeriti svoju bol, jer jedino on i može izliječiti moju tugom satrtu dušu. I ne samo to; svijest da sam izliječen njegovom pomoću daje mi snage da i ja budem drugima donositelj sreće i utjehe. Isus je od svojih učenika tražio odlučnost. Bio je zahtjevan i jasno im je rekao da jednom kada krenu za njim ne gledaju u ono što su ostavili, nego u ono što će dobiti. Potiče ih da gledaju prema naprijed i odlučno prihvate svoj križ, a to je zapravo život od kojeg ne treba bježati nego ga zavoljeti i u dobrim i u lošim trenucima. Užitka i radosti zapravo nema bez odlučnosti i spremnosti za odricanje. Mnogi su ljudi danas postali nesposobni uživati jer se više ničega ne mogu odreći. Neka nam ove nedjelje milost Božja podari snage da budemo odlučni i već danas se odhrvamo nekoj lošoj navici.