12. nedjelja kroz godinu

 Komentar evanđelja 12. nedjelje kroz godinu napisao je vlč. Bernard Jurjević.

 Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?

Mk 4, 35-41  

Uvečer istoga dana kaže im: “Prijeđimo prijeko!” Oni otpuste mnoštvo i povezu Isusa kako već bijaše u lađi. A pratile su ga i druge lađe. Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili. A on na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu: “Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?” On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: “Utihni! Umukni!” I smiri se vjetar i nasta velika utiha. Tada im reče: “Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?” Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: “Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?” Riječ Gospodnja.

Udaljenost i odsutnost

Jednom je jedan stari mudrac, zatekao svoje učenike kako se žestoko prepiru i viču jedni na druge. Njegovom pojavom rasprava je utihnula, a on je iskoristio priliku da ih nauči jednu važnu životnu lekciju. Upitao ih je: – “Zašto ljudi viču kad su ljuti?” Učenici su razmišljali neko vrijeme, dok jedan ne odgovori: – “Zato što izgube strpljenje – to je razlog”.

“Ali, zašto bi vikao ako je osoba pokraj tebe?” – upita učitelj. – “Zar nije moguće govoriti tiho i lagano?” Učenici su još neko vrijeme davali odgovore, ali nijedan nije zadovoljio učitelja. Naposljetku je objasnio: – “Kada su dvije osobe u svađi, njihova se srca jako udalje… Zato moraju vikati jedno na drugoga, kako bi njihov krik premostio udaljenost i kako bi se mogli čuti. Što su ljudi ljući, glasnije moraju vikati jer je udaljenost među njima sve veća. Zatim je učitelj pitao: – “Što se dogodi kada se dvije osobe zaljube? Ne viču jedan na drugoga, već govore tiho i nježno. Zašto? Njihova srca su veoma blizu. Udaljenost među njima je veoma mala. A što se dogodi kada se još više zaljube? Ne govore. Samo šapuću i još se više zbližuju u svojoj ljubavi… Konačno, ne trebaju više ni šapat. Samo se gledaju i to je sve. Takve su dvije osobe koje se vole.”Onda je rekao: – “Kada se svađate, nemoj te dozvoliti da se vaša srca udalje, ne izgovarajte riječi koje bi vas mogle još više udaljiti jer će doći dan kada će udaljenost biti tako velika i nikad više neće biti puta nazad.” U kontekstu današnjeg evanđelja možemo promatrati ovu mudru priču. Iako je Isus bio s učenicima na lađi njihova vika uzrokovana opravdanim strahom pokazuje da su izgubili unutarnju blizinu s Isusom … udaljeni su od Njega. Kako je došlo do ove udaljenosti? Odgovor možemo pronaći u jednoj bilješci Jeruzalemske biblije Vjera je pouzdanje, gibanje kojim se čovjek odriče oslanjanja na vlastite misli i snagu da bi se prepustio riječi i snazi Onoga u kojeg vjeruje. Vjera je težak čin poniznosti, jer traži žrtvu duha i svega bića. Učenici su se oslanjali na vlastito iskustvo života, iskustvo ribarenja zaboravili su trenutke Isusove blizine, utjehe, čuda. U dubini srca i svojih misli odagnali su Isusa i ostali su prepušteni sami sebi iako je Isus pored. Oslanjali su se na sebe. Mi smo slični apostolima. Oslanjamo se na sebe, teško nam je u životnim olujama prepoznati prisutnost Isusa u našem životu, i ako je i primijetimo mislimo da Isusu nije stalo do nas. Imamo osjećaj kao da Isus spava. Istina slika Isusa koji spava usred oluje koja prijeti da potopi lađu, uistinu je čudna. Odakle Isusu taj mir? Je li on stvarno bio iscrpljen od napornoga dana, od mnogih ljudi s kojima je bio zajedno, koji su ga pritiskali svojim brigama i nevoljama? Je li Isus imao “blagoslovljeni san” koji nijedna oluja nije mogla uznemiriti? Nije moglo samo to biti. Njegov mir imao je dublji izvor. On ga spominje, on ga pokazuje nama. Apostolima koji su bili potpuno u panici (premda su bili ribari i iskusili su mnoge oluje na moru) Isus predbacuje: “Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?” Njegova vjera je izvor njegovog mira. On počiva u Bogu, svome Ocu. On ima duboko povjerenje, koje može dati samo čvrsta ukorijenjenost u Bogu. On zna da je u ruci Očevoj, i da mu ta sigurnost daje da sam može mirno spavati u divljem lelujanju uskomešanog mora. Život je plovidba. Krhki čamac našega života plovi prema obalama vječnosti, u luku Božje ljubavi. Tamo je naš cilj, naš mir, naš Bog. Svaki čovjek putuje nemirnim morem. Nema neba bez oluja, nema mora bez valova. Da, život je veslanje kroz valove i oluje, nevolje i patnje … Nema čovjeka bez brige (patnje); ako takav netko postoji, taj nije čovjek” (Shakespeare). Katkad su to tjelesne patnje; bolest, neuspjeh, siromaštvo; katkada duševne i duhovne: nepravde, zli duh, zli ljudi, vlastite ludosti, slabosti, napasti, grijesi. Često nam se čini da je nebo previše crno, more olujno, a lađa odviše slaba i u slabim rukama. Mnogi i mnogo puta u trenucima oluja, u danima patnje misle i govore da je Gospodin zaboravio i lađu i more. Mnogi i mnogo puta misle da je Krist zaspao. Zahvati ih panika i malodušnost kad nevolje i nesreće pokucaju na vrata … kad treba gutati slanu vodu …

Brod je bio pun iznemoglih putnika. Valovi su se nemilosrdno poigravali njihovim životima: sve ih je obuzela panika i očajanje. I dok su svi izgubili nadu i živce, jedan je dječak mirno je spavao. Zar možeš tako miran spavati dok svi čekaju smrt, pitali su ga putnici. “Zašto bih se bojao” – odgovorio je dječak – “dok moj otac upravlja lađom.” Bio je to sin kapetana broda. On je imao potpuno povjerenje u očevu ruku i vještinu: ništa ga nije plašilo … Brodom našega života upravlja kapetan – Bog. Zato nikada ne smijemo zaboraviti: Gospodin, beskrajno mudri, beskrajno jaki, upravlja morem i lađom, vjetrovima i olujama, svim događajima u životu. Zašto bih se onda bojao?… Međutim, kako često zaslužimo Kristov ukor: “Zašto se toliko strašite: Kako nemate vjere?” Kroz oluje života moramo proći: nema života bez nevolja i poteškoća nema mora bez valova. Ali, ma što nas stiglo, moramo imati jaku vjeru, povjerenje u Oca: on će umiriti vjetar i more, u vječnu luku mira dovesti lađu života.

Isusov ukor učenicima što nemaju dovoljno vjere tiče se u prvom redu one vjere koja je prešla u povjerenje, pouzdanje u Isus kao Boga koji spašava.