Danas, kada u Kringi svečano obilježavamo „Dane mons. Bože Milanovića“, uz 130. obljetnicu rođenja i 40. obljetnicu smrti, uz dopuštenje autora, prenosimo tekstove kojima se tog istarskog velikana prisjetio jedan od doajena istarskog novinarstva - Mirjan Rimanić. Ujedno je ovo prigoda da g. Rimaniću zahvalimo, obzirom da je od nedavno u mirovini, na dugogodišnjem korektnom i lijepom praćenju događanja iz domene Crkve na širem području srednje Istre, za potrebe jednih regionalnih dnevnih novina.

 

1990. godine organizirana je velika proslava rođenja mnos. dr. Bože Milanovića. Pripreme su počele već ljeti 1989. a vodila ih je Komisija za odnose s vjerskim zajednicama Zajednice općina Rijeka, na čelu s prof. Galianom Labinjanom. Operativne poslove u Istri vodili su: mons. Antun Hek, organizacija stručnog skupa, prof. Marija Ivetić, organizacija velike izložbe o Milanoviću i moja malenkost zadužena za likovna rješenja propagandnog materijala, postav izložbe, uređenje velike dvorane u Spomen domu i oltara pred crvkom za kojim je misu predvodio kardinal Franjo Kuharić. Materijale je tiskao „Istratisak“ iz Pazina, a tehničke radove pozornice i oltara izveli su radnici „Pazinke“ s poslovođom Franjom Paulišićem. Kada je 1990. došlo do političkih promjena organizaciju preuzima Biskupija Porečka i Pulska, a u njeno ime aktivnosti vodi mons. Josipa Šajina. Nažalost prilikom preuređenja Biskupskog sjemeništa u Pazinski kolegij materijali su, reći ću, zagubljeni pa je tek 2010. vlč. Ilija Jakovljević uredio objavio knjigu: „Narodi ostaju, režimi se mijenjaju: zbornik radova o 100. obljetnici rođenja mons. Bože Milanovića (1890. – 1980.) sa simpozija održanog u Zagrebu i Pazinu 11. – 13. listopada 1990.“ Ne znam gdje je završio ostali materijal s izložbe, a to su osobni Milanovićevi predmeti, dokumenti, fotografije i tomu slično.

Na fotografijama donosim Milanovićevu knjigu „Istra u 20. stoljeću“ koja je na naslovnici imala lik Bože Milanovića kojeg sam ja nacrtao i koji se nalazio na svim službenim materijalima proslave 100 godišnjice rođenja Bože Milanovića.

10. listopada 1890. rođen je Božo Milanović istaknuti istarski svećenik, domoljub i političar. Nekako mi se čini da se upravo ovim redoslijedom ponajbolje može oslikati njegova osobnost. Čitajući njegova djela zahvaljujući kojima možemo mnogo doznati o ovom velikanu istarske povijesti razvidno je kako je vjeru uvijek stavljao ispred i iznad svega, svakog oblika ljudskog djelovanja. Nedvojbeno je njegova nepokolebljiva vjera bila ta koja ga je hrabrila i poticala na domoljubne i političke aktivnosti koje su snažno obilježile njegov životni put i našu povijest.
Božo Milanović rođen je u Kringi u, kako je zapisao, u hrvatskoj seljačkoj obitelji. Objavio više knjiga u kojima su do naših dana ostala zabilježena njegova razmišljanja, ali i svjedočanstva na događaje koji su se zbili u njegovo vrijeme, a u nekima je i sudjelovao. Nažalost njegove se riječi često (re)interpretiraju, nažalost (pre)često za dnevno političke potrebe i zato smatram potrebnim da na temelju Milanovićevih knjiga „Moje uspomene“, „Istra u dvadesetom stoljeću“ i „Hrvatski narodni preporod u Istri“ autor iz prve ruke progovori o sebi.
Njegov otac Jakov odgojen je kao odlučni hrvatski narodnjak, a u domu Milanovićevih često su se pjevale pjesme iz Kačićeve pjesmarice. Kao dječaka sina Božu znao je buditi: „Ustaj rode Hrvatska te zove“. U ranoj mladosti Božo Milanović je ostao bez majke, a redovito je ministrirao pa je od sitnih darova koje je skupio kupio molitvenik „Oče, budi volja tvoja“ kojeg je odmah pročitao od početka do kraja. Nakon petog razreda osnovne škole u Kringi upisao je Carsko kraljevsku Veliku državnu gimnaziju u Pazinu, u kojoj je 2. srpnja 1910. maturirao. Nakon mature upisao je bogosloviju, zaređen je u Trstu 7. srpnja 1914., a već 1915. odlučio je pisati disertaciju. U dogovoru s dr. Josipom Ujčićem, Staropazincem, jednim od upravitelja bečkog Augustineuma dobio je naslov disertacije, a ona je glasila: „O pogreškama koje se po mišljenju sv. Tome Akvinskog protive ljubavi, usporedivši ih s onima o kojima raspravlja sv. Alfonz u moralici“. Nažalost, zbog početka Prvog svjetskog rata nije ju stigao obraniti, ali je u njoj, kako piše u „Mojim uspomenam, s posebnim zadovoljstvom pisao da je prema filozofiji sv. Tome Akvinskog moralno dopuštena potrebna pobuna (revolucija) u svrhu promjene državne vlasti. To potvrđuje i znameniti filozof Suarez.
Završetak rata i Talijansku okupaciju dočekao je kao župnik u Kringi. Istarski Talijani proslavili su 13. ožujka 1921. aneksiju, a to je za Hrvate bio dan velike žalosti pa je Milanović u Pazinu kupio desetka metra crnog platna od kojeg je dao izraditi crne zastave koje su izvješene na zidove i grane drveća od Svetog Petra u Šumi, preko Kringe, Svetog Lovreča i dalje do mora. Domaći fašisti ubrzo su počeli terorizirati Hrvate, nemilosrdno ih tukli, provaljivali u kuće razbijali im pokućstvo i maltretirali na razne načine. Fašistički suradnici Felice Luch i Martin Mofardin iz Kringe upozorili su 2. svibnja 1921. Milanovića da prekine svaku vezu s „Pučkim prijateljem“ i da potpiše izjavu da više neće čitati hrvatske ni slovenske novine. U Kringu je 7. svibnja 1921. došlo oko 25 naoružanih fašista iz Pazina. Upali su župni stan i s nekoliko udaraca u glavu prisilili Milanovića da uđe u kamion. U župnom stanu su sve porazbijali, uzeli Milanovićeva odijela, novac iz crkvene blagajne, uništili su župni arhiv, a knjige su pobacali na ulicu gdje ih je predsjednik pazinskog fašija Bruno Camus zapalio uz poklik „Viva l'Italia“. Fašiti su Milanovića poveli sa sobom. Najprije su ga doveli u Pazin, odakle su krenuli za Pulu. Putem im se pridružio pazinski općinski tajnik fašist Colombo, zapravo Golob iz Berma, koji je bez posebnog razloga izudarao Milanovića najprije u kamionu, a potom na putu od kamiona do sjedišta pulskog fašija. Sutradan je Milanović pušten, a nakon što je u Kringi zatekao sve uništeno otišao je u Trst kako mu se više ništa slično nebi dogodilo.
Zanimljivo je, piše Milanović, kako su mnogi napadači završili svoj život. Poštaru Macovichu iz Tinjana, koji ga je udario šakom po leđima, na istom je mjestu kasnije izrastao tumor od kojeg je umro. Fašisti Felice Giorgis iz Svetog Petra u Šumi, Giovanni Gasparini i njegova dva brata, također fašisti poginuli su u vrijeme narodne borbe. Tada su poginula i dva fašistička suradnika iz Kringe, a Felice Luch otišao je iz Kringe i ubrzo umro. U vrijeme narodne borbe ostali su fašisti pobjegli u Italiju odakle se nikada nisu vratili. „Teško je vjerovati da su svi ti slučajevi bili samo slučajevi“, zaključio je Milanović.
Na proljeće 1945. Drugi svjetski rat bližio se kraju, ali bitka za sjedinjenje Istre s Hrvatskom još nije bila završena, a Božo Milanović piše: "Ali tada je (27. IV. 1945.) naredio Tito IV. armiji da energično provali prema Trstu. Dobro je znao da može očekivati da će dobiti Istru, Trst i Slovensko primorje jedino ako ih prije zaposjedne. Naročito je važno bilo zaposjednuće Trsta pa su se Titove čete već prije žurile prema njemu. Saveznici naime nisu bili skloni tome da te krajeve i Rijeku oduzmu Italiji. To se moglo naslućivati već po tomu što su oni partizanskim četama, kad su se približile Rijeci i Istri, obustavile pomoć iz zraka i na moru." Nakon što su 1. svibnja 1945. partizani ušli u Trst, a potom se iz njega povukli započela je diplomatska bitka za sjedinjenje Istre s Hrvatskom. Milanović se u tu bitku uključio nakon razgovora s komunistima Dušanom Diminićem i Ivanom Motikom, a za uzvrat je dobio određene ustupke među kojima je bilo otvaranje sjemeništa u Pazinu, za koje je Josip Broz Tito, nakon razgovora s Milanovićem poslao milijun dinara.
U travnju 1956. Josip Šestan, predsjednik Oblasnog narodnog odbora, zamolio je Milanovića da se pridruži delegaciji Julijske Krajine koja ide u Pariz „da bi ondje pridobila javno mišljenje u svrhu priključenja Istre i Trsta Jugoslaviji. On je na to pristao, ali je ipak za dozvolu pitao biskupa Santina, koji mu je odobrio odlazak u Pariz. Milanović je 1. svibnja 1946. pozvan u Beograd, a ondje je pozvan na svečanu tribinu na kojoj su bili maršal Tito i drugi istaknuti revolucionari. „Pet sati promatrali smo vojničke, đačke i mnoge duge povorke koje su prolazile pred nama, jedna za drugom, u znak proslave 1. svibnja - blagdana rada“, zapisao je Milanović, dodajući kako se s Titom ponovo našao na svečanoj tribini u Beogradu na proslavi Dana pobjede 9. svibnja 1946. Tih dana Tito mu je u jednom razgovoru rekao: „Istra nije više u pitanju, a za Trst treba „još čekati, dok se to ne probavi“. U Parizu je 14. svibnja 1946. Milanović razgovarao s novinarom Walterom Eberhardom na njemačkom jeziku kojem je na pitanje: Zašto svećenici žele dospjeti pod komunističku Jugoslaviju nego pod katoličku Italiju? Odgovorio sam mu, da se državne granice određuju za stoljeća, dok se režimi mijenjaju, a pod Italijom je u opasnosti život našega naroda. Po mišljenju našeg svećenstva Julijska Krajina s Trstom treba da spadne pod Jugoslaviju“ izjavio je Milanović za jednu parišku radiostanicu na kojoj je gostovao s članovima Jugoslavenske delegacije France Bevkom i Giuseppe Pogassijem.
„Glavno naše djelovanje bilo je u tomu, što smo - obično trojca ili četvorica zajedno- marljivo posjećivali ravnatelje pariških novina, poznate novinare, pisce, uplivnije osobe, političare, ministre, narodne zastupnike itd. te smo ih nastojali svojim razlozima pridobiti za našu tezu da Julijska Krajina zajedno s Trstom mora spasti pod Jugoslaviju. Tako se stvaralo javno mnijenje koje se širilo sve dalje i s kojim je naročito francuski ministar vanjskih poslova morao računati. On je zajedno s Molotovom sačinjavao polovicu osoba u Vijeću ministara kojem je bila je prepuštena konačna redakcija mirovnog ugovora s Italijom“, zapisao je Milanović. Na kraju je, nezadovoljna mirovnim ugovorom, Jugoslavenska delegacija napustila konferenciju.
„Uz svu nepravdu, koja je bila učinjena mirovnim ugovorom hrvatskom i slovenskom narodu, ipak je naš zajednički napor ostao okrunjen uspjehom. U onakvim prilikama mogli bismo proći i gore naročito mi u Istri“, zapisao je Milanović. Oblasni odbor za Istru je 1. rujna 1947. u Pazinu donio odluku o stupanju hrvatskog naroda Istre u zajednicu s ostalim narodima FNR Jugoslavije. Prezidij narodne skupštine FNR Jugoslavije donio je 16. rujna 1947. ukaz kojim su područja definirana Mirovnim ugovorom pripojena Jugoslaviji.
„Svoje narodno sjedinjenje bio bi dočekao i proslavio naš narod u Istri s nezapamćenim veseljem da nije bio razočaran osjećajući kako mu komunizam sve više ugrožava duhovna i materijalna dobra, osobna prava, slobodu i narodni ponos. Ali uviđavajući da su se ljudi i u toj novoj nevolji pouzdavali u pravdu te su shvaćali da privremeno zlo ne smije zasjeniti trajno dobro“, zapisao je Milanović zaključujući svoje kapitalno, nažalost danas rijetko konzultirano djelo „Istra u dvadesetom stoljeću“. Stoga neka nam ova jubilarna godina bude poticaj da više čitamo Milanovićeva djela.

Najave i obavijesti

Nedjelja: 1 Stu 2020
Svetkovina Svih svetih u Poreču

Istaknuto

 

 

100. obljetnica

Miroslav Bulešić

Zaklada

Biskupija na Facebooku

Biskupija na YouTube

Kalendar događanja

Foto galerija

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.