U nedjelju, 26. prosinca 2021. godine, apostolski administrator Porečke i Pulske biskupije nadbiskup mons. dr.  Dražen Kutleša predvodio je svečano misno slavlje povodom obilježavanja 300. obljetnice suza Majke Božje Supetarske. Koncelebrirao je kancelar biskupije mons. Sergije Jelenić te supetarski župnik, pavlin,  p. Mate Kolak.

Nadbiskup je u uvodnom pozdravu podsjetio da se toga dana osim obljetnice suza slike Majke Božje u toj crkvi, slavi i blagdan Svete Obitelji te spomen sv. Stjepana prvomučenika.

U prigodnoj homiliji nadbiskup je sagledao Svetu Obitelj u tri vremenska perioda: Marija i Josip prije Isusova rođenja, tročlana Sveta Obitelj, te život Marije i Isusa nakon Josipove smrti. Govoreći o periodu nakon Anđelova Naviještenja, tog osjetljivog trenutka odnosa, propovjednik je istaknuo da je Sveta obitelj uzor u povjerenju među partnerima, povjerenje je najvažnije u nadilaženju svih poteškoća. Govoreći o periodu oko Isusova rođenja, spomenuo je mnoge nedaće koje su morali nadvladati, napornog putovanja u visokom stadiju trudnoće, rodbine koja im nije pružila očekivano gostoprimstvo te smještaja u štalu pored životinja. „Jedino ih primaju životinje. One prihvaćaju svakoga, jer imaju taj božanski instinkt i nisu kao ljudi ljubomorne i nisu egoistične kao mi, one znaju dijeliti jer je to normalno i prirodno i nisu kao ljudi koji žele nagomilavati da imaju za sebe, a kako će drugima biti nije ih briga“, istaknuo je nadbiskup. Kao ključnu riječ tog drugog perioda istaknuo je poniznost, to je bit Božića. U obiteljskim odnosima trebamo biti ponizni, rekao je biskup, te nadodao kako bi obitelji trebale biti  kao ispovjedaonice a ne kao sudnice. Govoreći o trećoj fazi, koju karakteriziraju žrtva i patnja, propovjednik je istaknuo da je ljubav žrtvovati se za drugoga, najuzvišeniji izraz žrtve je Isus, koji je žrtvovao ovozemaljski život.

Proslava 300. obljetnice plača Gospine slike u ovoj crkvi prigoda je da se zapitamo o značenju. Vidimo da je Blažena Djevica Marija toliko puta plakala u svome životu, vidimo da je podnijela mnogo patnje. Zašto je sve to trebalo?“, zapitao se propovjednik. Sveta Obitelj je morala proživjeti toliko plača i patnje kako bi nam postala uzor. I mi smo pozvani kroz svoje patnje i kroz svoje suze gledati u Isusa Krista. Jedino kroz suze možemo na pravi način shvatiti.  Nadbiskup je potaknuo okupljene vjernike da znaju cijeniti posebnost događaja suza Majke Božje Supetarske jer je to poziv na obraćenje. Istaknuo je nadalje da nam Blažena Djevica Marija poručuje tri stvari: da Bog od nas traži da budemo sveti, da živimo u iščekivanju kao Sveta Obitelj te da kao Ivan Krstitelj budemo preteča Isusu, da upućujemo ljude na njega, te da odgajamo mlade generacije  koje će jednom činiti društvo kakvo Bog želi, rekao je između ostalog nadbiskup Kutleša.

Na kraju je pred slikom Majke Božje Supetarske moljena posvetna molitva, u čemu su osim biskupa sudjelovali i domaći župljani, predstavnici raznih dobnih skupina.  

Ikona Majke Božje Jasnogorske (Čestohovske) na glavnom oltaru župne crkve sv. Petra i Pavla u mjestu Sveti Petar u Šumi (Pazinski dekanat) u srednjoj Istri odavno se časti kao čudotvorna te joj gotovo tri stoljeća hodočaste vjernici. Naime, slika Majke Božje je proplakala krvavim suzama 1721. godine. Gospa je proplakala na Badnjak u tijeku mise zornice čemu su svjedočili fratri, mnoštvo vjernika te je sve viđeno, zabilježeno i potvrđeno od tadašnjih crkvenih vlasti. Prvi je suze na slici opazio otac pavlin Pavao Subski, jedna je suza istekla od sredine čela do usana, a druge tri pojavile su se pod okom i tekle do nosnica. Sve do 1. siječnja vjernici su gledali Gospino lice prekriveno suzama te je taj dan pred mnoštvom i porečkim biskupom de Nigrisom otac Subski misnim rupčićem otro kaplje s Marijina lica. Tragovi suza i danas su jasno vidljivi na slici kao i to da su suze obrisane.

(G. Krizman)

 

 

Više o suzama Gospe Supetarske iz pera jednog pavlina…

Piše: fr. Gaudencije Vito Spetić OSPPE

To čudo trajalo je cijelu oktavu Božića, nakon čega je Marijina slika povratila svoj prvotni izgled, uspjeli su međutim oci skupiti čudesne suze sušeći ih čistim purifikatorom, uznemirena srca pitajući se koji cilj i poruku nose izvanredni i proročki znakovi suza najnježnije od svih majki.

Samostan u Sv. Petru osnovan je vrlo rano, već je 1134. godine funkcionirao kao benediktinski samostan te imao uređene odnose s biskupijom i fundatorima, što znači da je utemeljen ranije. Benediktinci su se u Sv. Petru razvijali dok iz nekog nepoznatog razloga nisu počeli propadati. Tako je oko 1450. godine preminuo posljednji benediktinac opat Andrija, nakon kojega je samostan ostao prazan. A godine 1459. je dogovorom pape Pija II, i cara Fredrika III Habsburga, osnovan pavlinski samostan kojemu su poklonjeni svi posjedi benediktinskog samostana. Preuzevši donaciju pavlini obnavljaju i prilagođavaju pravilu Sv. Augustina samostan i crkvu. Sve učinjeno srušeno je u strašnom uskočkom ratu 1616. Nakon rata pavlini se vraćaju i ponovo polako obnavljaju samostan i crkvu. Samostan će biti ukinut 1782. godine, a crkva će postati župnom crkvom. Pavlini se vraćaju u Sv. Petar 7. srpnja 1993. godine.

Na vrlo nezgodan dan, naime na Badnjak 24. prosinca 1721. godine proplakala je slika Majke Božje na glavnom oltaru u pavlinske samostanske crkve. Moram reći da mi je taj dan jako teško prihvatiti. Badnjak je dan velikih ispovijedi na „zadnji hip“, dorađuju se jaslice, pripremaju propovijedi, sprema priredba pred polnoćku, uređuje bor, prošle dane se mnogo ispovijedalo pa je već malo čovjek i umoran… Zadnja osoba na koju mislimo na taj dan je Marija, iako bez Nje ne bi ni bilo Božića. Ali baš na Badnjak 1721. godine slika na platnu je proplakala. Ni u jednom povijesnom izvoru nema jasnog objašnjenja zašto se to dogodilo, zašto baš taj dan, što je izazvalo takav događaj; vidi se zbunjenost suvremenika ovim izvanrednim događajem. Tako da nas danas ne treba biti sram da ni nama nije jasan. Ali povijesna je činjenica da je slika proplakala i da je to čudo, ali ne zadnje čudo, nego prvo od njih mnogo. Toga dana za vrijeme jutarnje Sv. Mise svećenik-pavlin kod glavnog oltara o. Pavao Subski, predavač moralne teologije, primijetio promjenu na slici. Prema drugim izvorima promjenu je vidio tek nakon Sv. Mise. Tu treba napomenuti da ta crkva i taj oltar to nije današnja crkva i oltar. Jer ovaj oltar je posvećen tek 17. kolovoza 1755. godine, kako i na njemu piše dok je crkva završena koju godinu ranije. Slika se dakle nalazila na oltaru stare crkve koja je bila oštećena u strašnom uskočkom ratu (1615-1618). Samostan je završen tek 1733. godine tako da ni ovakvog klaustra nije bilo, nego je cijeli samostan ni prvi ni zadnji put bio kompletna ruševina. I u srcu te ruševine, nekoj provizornoj kapeli, nalazila se na glavnom, a možda i jedinom oltaru slika. Pavlini su nakon povratka u Sv. Petar donijeli sa sobom kopiju slike Majke Božje iz pavlinskog samostana na Jasnoj Gori u Czestochowi, što nije ništa neobično jer i drugdje su pavlinske crkve ukrašene ovom slikom. Ova slika se i danas nalazi u većini bivših i sadašnjih pavlinskih crkvi. Neobično je što je ta slika na Badnjak proplakala i plakala cijelu osminu Božića, do 1. siječnja. Na našem području ne zna se za takav slučaj, da bi slika Majke Božje proplakala, kao ni u susjednoj Italiji ili Sloveniji.

Dva glavna izvora za ovu situaciju su nam pavlinska samostanska kronika i zapis koji se čuva u biskupiji u Poreču. Tako nam pavlinska kronika kaže da tog dana su iz očiju potekle suze boje krvi po Marijinim obrazima, dok su druge suze bile obične. U biskupijskom izvješću govori se samo o krvavim suzama. Suze su privukle mnoštvo hodočasnika, posebno onih sumnjičavih, te je slika temeljito pregledana, od strane klera, aristokracije, umjetnika, te drugih stručnjaka koji su se našli u blizini. Odmah je utvrđeno da se ne radi o boji ili vodi, koja se mogla otopiti uslijed vlage nego o pravoj krvi. Pavlini su cijelu osminu Božića brisali suze krpicom za kalež, tzv. purifikatorom. Znači slika, Marija na slici nije proplakala nego je plakala. Prema biskupijskom izvoru slika je samo proplakala krvavim suzama, te je 1. siječnja obrisana. Najsvečanije je bilo na blagdan Nevine dječice, 28. prosinca kada je uobičajeno bilo mnogo hodočasnika jer je za taj dan podijeljen potpuni oprost štovateljima Nevine dječice, koji su usput došli vidjeti i sliku Majke Božje. Na kraju osmine Božića suze su prestale. Pavlinski kroničar zaključio je čudo riječima: To čudo trajalo je cijelu oktavu Božića, nakon čega je Marijina slika povratila svoj prvotni izgled, uspjeli su međutim oci skupiti čudesne suze sušeći ih čistim purifikatorom, uznemirena srca pitajući se koji cilj i poruku nose izvanredni i proročki znakovi suza najnježnije od svih majki.

Nakon čuda počela su brojna hodočašća koja su pratila velika ozdravljenja. Nakon ukinuća samostana hodočašća su s vremenom prestala, a slika iako je ostala u crkvi nije bila posebno čašćena sve do povratka pavlina 1993. godine. Veliki poticaj štovanju slike dao je i fra Danijel Hekić, franjevac na glasu svetosti, koji je iako bolestan neumorno podsjećao na supetarsko čudo. Pavlini su počeli svake godine 26. kolovoza organizirati Sv. Mise i procesije, na kojima nije nedostajalo štovatelja. Počela su se javljati i čuda ozdravljenja te zavjetni darovi. Slika je i obnovljena pod budnim okom konzervatora. Nikad slika nije napustila crkvu nego samo na jedan dan 2003. godine kada je prenesena na riječku deltu kako bi se u provizornoj kapelici pred slikom za Sv. Misu pripremao danas Sveti Ivan Pavao II. Ugledavši kopiju Jasnogorske Gospe sličnu onoj koja je bila i u njegovoj privatnoj kapeli, komentirao je to na svoj način; a ti si mi od nekud poznata. Te se pred tom slikom molio pripremajući se za Sv. Misu s oko 130 000 vjernika u Rijeci.

Pokušaji objašnjenja ovoga čuda kao i razaznavanja Božje poruke su mnogi. Neki vide da je Marija plakala za bezimenim djetetom, povezujući to s nerođenom djecom i žrtvama pobačaja. Po pred sabornom kalendaru 1. siječnja je svetkovina Imena Isus, jer na osmini rođenja po židovskom običaju dijete obrezano i dano mu je ime. Tako da je Marija plakala dok Isus nije imao imena. Drugi vide uzrok Marijinog plača u trpljenjima nevinih i drugim problema onoga vremena. Opet neki u krvi i suzama vide predznak Božjeg milosrđa koje će se po ovoj slici izlijevati. Sve je to ipak nepotpuno i varljivo. Ipak, uzrok, razlog i vrijeme Marijinog plača ostaje i dalje sveta tajna. Ni na 300 godišnjicu nismo ništa pametniji od onodobnog samostanskog kroničara. A s druge strane, svatko to može shvatiti osobno, kako želi, tako da je svakome od nas prepušteno kako ćemo supetarsko čudo shvatiti i kako će ono na nas utjecati. I kad ujesen dođete u crkvu Sv. Petra i Pavla u Sv. Petru u Šumi, vidjeti ćete da sunce pod takvim kutom predvečer udara u sliku da se i nakon 300 godina vide tragovi suza, kao da i danas Marija plače…(preuzeto s: pavlini.com.hr)

Najave i obavijesti

Nema događanja

Istaknuto

 

 

 

100. obljetnica

Miroslav Bulešić

Zaklada

Biskupija na Facebooku

Biskupija na YouTube

Kalendar događanja

Foto galerija

Ova web stranica koristi kolačiće

Ova web stranica koristi kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Klikom na poveznicu 'Informacije' saznajte više o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Prihvaćam' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.