Danas je četvrtak. Još sutrašnji dan, pa je subota, a to je već uočnica ovogodišnjeg došašća 2017. Da, da, došašće nam dolazi ili advent, to posebno, jedno od najljepših doba ili vremena u godini, uz korizmu. Barem meni.

 Riječ advent dolazi od latinske riječi adventus što znači dolazak, za nas vjernike Isusov dolazak, dolazak našega Spasitelja, simbolički i stvarni, a u našem se hrvatskom jeziku za to liturgijsko vrijeme u godini udomaćilo i pravilno je lijepo reći došašće.

E, sad, meni se sve nekako čini da neki imaju advent, a neki došašće, pa iako to u teleološkom smislu znači isto, možda ipak nije. Što me muči? Ma muči me to što advent krade došašće. Govorim o onomu što vidim, čujem, osjećam. Eto, niti se pravo ne završi slavlje Svihsvetih, a da o blagdanu Krista Kralja i ne govorimo, kad već počnu. Počnu s reklamama i stvarnim, ma ne pripremama, nego je to već gotova stvar, s onim što nazivaju advent. Naravno, sve u trgovačke svrhe. Pa počnu reklame na TV najprije uvijek za nove telefonske uređaje, potom za jedno planetarno popularno gazirano piće s i bez šećera i s likom također svjetski poznatog nasmiješenog bjelobradog djedice, a sve to bude u okruženju snježnih pahulja, kamina u kojemu pucketa vatrica, sretna obitelj na okupu i sve kod gledatelja upućuje na Božićne i Novogodišnje blagdane. Onda počnu javljanja i pozivi sa svih medija na advent ovdje, advent ondje, što će novoga ponuditi ove godine, opet u smislu trgovačke ponude, gdje će to biti sjajnije, blještavije, više i bolje. Bolje za koga? Trgovci će i gradski blagajnici zadovoljno trljati ruke, narod će biti zadovoljan jer dobit će kruha i igara, tj. kobasica i kuhanoga vina i puno, puno svjetla i glasne glazbe, svakakve, puno šarenila, puno štandova, zabave svakojake. Sve će se sjati u srebrnom, zlatnom, sve će imati obrise čarobnoga leda i mraza, čudesna će biti stabla i neobične životinje sa sjevernoga pola, kićene jelke, što veće to bolje, sve u sjaju. Da, zapalit će se i adventske velike svijeće na raznim trgovima, uokolo zdenaca i fontana. Tako ih zovu. I sve dobiva predznak advent-sko ovo, advent-sko ono, pa i putovanja u egzotične krajeve, naravno, na skupim kruzerima ili zrakoplovnim letovima u stilu: doživite nezaboravan advent u gradu ljubavi ili vječnoga leda ili: „ostavite brige ovoga adventa i prepustite se nama“. „Pa, što hoćeš, Božić je ili Božić dolazi. Narod se zabavlja i slavi. Jednom je to u godini, pa neka narod to osjeti. Što imaš protiv toga?“, pitaju me moji.

E, to što kažu da je Božić ili da se narod zabavlja i slavi, to me muči. I sav taj silan sjaj i okićenost i galama i žamor. To me muči. Jer nije Božić, nije još. Zapravo, za vjernika Božić bi trebao biti svaki dan u godini i svaki trenutak jer Isus se kao Bog i kao Čovjek rađa za nas u svakom trenutku samo ako to hoćemo, ali ipak, sada je liturgijsko vrijeme došašća. Iščekivanja. A mi smo katolici, barem se tako deklariramo. I, kao što stoji u Sv. Pismu, sve ima svoje vrijeme, pa tako postoji vrijeme za slavlje i za pripravu za slavlje, za ponos i za poniznost, za glasan pjev i za tišinu, za žalost i veselje. U crkvi je boja ljubičasta ( osim treće nedjelje- ružičaste), pokornička. Eto, ni vjenčanja nema ( sv. Kata zatvara vrata). Počinju mise zornice, pjevaju se posebni himni i psalmi, o-antifone. To je vrijeme nade, čežnje, sanjarenja i tihe, zapretene radosti, vrijeme tišine. Bdjeti treba, osluškivati. Vrijeme pokore prema sebi i drugima, vrijeme promišljanja i preispitivanja. Kako će ljudi u buci i galami čuti vlastito srce kako kuca, kako će čuti „glas koji viče iz judejske pustinje“? Kako će čuti, kako osjetiti  zvjezdano nebo u ranu zoru dok je još mrak, a oni se pospani dižu iz toplih kreveta i kreću na zornicu? A to divno, posebno nebo prostire se nad njima i nikad nema tako veličanstvene nježne i beskrajne velove u svim nijansama od crne, plave, sive, ljubičaste, crvene, zlatne, srebrne, roskaste, tirkizne boje. Mogu li to vidjeti u gradu u kojemu sve puca i bode oči od umjetne rasvjete? Vide li kako se istovremeno miješaju i mjesec i zvijezde i sunce, kako se gotovo gurkaju na nebu kako bi svi sudjelovali u tom svetom vremenu? Mogu li čuti male ptičice kako doista posebno cvrkuću u ta drukčija četiri tjedna u godini, nježno, ljupko, radosno, a nenametljivo, pa se svojim pjevom spoje sa zvonom s tornja u šest ujutro? Visom leteć ptice male, pjevamo tada ili Ptičice lijepo pjevaju ili Padaj s neba, roso sveta. Mogu li čuti vjetar kako drukčije puše, ma priča, priča ugodno i tako spokojno kao da vas ušuškuje u krevet? Znaju li ti ljudi da morski valovi tada drukčije zvuče, da potok drukčije žubori? Jesu li to doista kada slušali? Jesu li čuli tišinu u to doba godine koja to ipak nije? Ne vjerujete mi? Jesu li vidjeli mali cvjetić koji cvjeta u to doba, a nije mu vrijeme i sve oko njega trulo je i mokro? Kako će to čuti u sveopćoj galami zaglušujućeg trga ili trgovačkog centra u kojemu noć niti mrak nikad ne dolaze, u kojemu nema sata, a ukrasima okićeni stakleni izlozi probijaju se do vašega mozga s porukom: kupujte, kupujte, stvari vam nudimo,sve više i više stvari, samo trpajte. Kako će vidjeti kako je lijepo i čudesno inje na njivi i preko livade? Ništa tako srebrno u posrebrenom gradu nije. Srebrni tepisi prostiru se krajem. Niti jedna dupkom puna ukrasna torba, urešena šljokicama i pastoralnim crtežima, ispunjena stvarima koje nas mogu ne znam kako usrećiti, ali ipak, samo do pojave novije takve stvari na tržištu, ne može nas usrećiti kao npr. hod po šumi u danima došašća, traganje za nježnom i bogatom zelenom mahovinom, za božikovinom, za hrastom zimzelenim, posjet nekom staračkom domu, ispovijed i ponizna, ali radosna molitva na misi zornici. Mirišu li nešto proljetno, nešto kao novi život, iskonsko i primamljivo u zraku? A kako tek, nakon zornice, prija topli voćni čaj ili kapučino s onima s kojima smo bili na zornici? Nikad i nigdje tako kroz godinu kao tada. „Pa dobro, ljudi mogu ići i na zornice i ispovjediti se i učiniti djelo milosrđa i biti i na tom gradskom „adventu“. Nije to grijeh“, kažu mi. Ne, nije, ali u toj općoj gužvi, vrevi, blještavilu, galami, a o silnom i nepotrebnom kupovanju stvari bez kojih se može- ne može se oćutjeti niti iščekivanje Onoga koga čekamo, niti Njegov dolazak. Tako ja mislim i osjećam.

Mir. Nije li to ono što svi želimo, svi si baš to želimo u porukama i čestitkama u danima koji nadolaze, ne žudimo li baš za time? Mir donosi samo naš Stvoritelj, naš Gospodin. Mir se osjeća i čuje i vidi. Mir u nama i iz nas, mir oko nas. Nije li se i Blaženoj Djevici Mariji Anđeo Gabrijel ukazao i donio Radosnu Vijest u tišini, u samoći, dok je bila u molitvi, pa se, zadivljena kako joj je veliko i čudesno djelo učinio Gospodin, povukla u svoju tišinu i otišla služiti i pomoći Elizabeti, pa je u isto tako tihom i skrovitom okruženju rodila našega Gospodina?! Poslan bi anđel Gabrijel ili O, Marijo, ti sjajna zornice, te prelijepe stihove pjevamo u došašću. Ne bučiti, ne galamiti, ne niti Božićne pjesme. Polako. Doći će čas. Pa i sam naš Gospodin Isus povukao se u pustinju, u samoću i tišinu u svom iščekivanju Božjega susreta, Duha Svetoga. Bez hrane i pića, bez glazbe i blještavila ovoga svijeta. Ne budimo pohlepni tijelom, pa to nazivati adventom. Jer nitko me ne može uvjeriti da sve ono što sada postaje moderno, in, trendy, je motivirano željom za dobrim i plodonosnim  došašćem u smislu onoga što došašće zaista treba biti. Došašće je samo celofan tom sadržaju kojega ionako nitko tko se predaje tom konzumerizmu i potrošačkoj groznici ne zove došašće nego advent. Jer je valjda svjetskije i u skladu s trendovima onih koji nam nameću štošta, a pod tobožnjim plaštem kršćanske zapadnjačke civilizacije. Onih koji su i iz stare kršćanske ( je li doista?) Europe iz njezinih središnjih pravnih dokumenata izbacili Boga. Kojega li apsurda, Boga ne žele ni u naznaci, čak ni na papiru, a prave prave bakanalije u ime baš Njegova ponovnog dolaska i stvarnog uprisutnjenja u svijetu!

Lijepo je veseliti se, slaviti, biti zajedno, uživati svakim osjetilom, ta ljudi smo i stvoreni za radost, ali kako reče Sv. Pismo- sve ima svoje vrijeme, ali i poredak. Zato, nije dobro, a ni potrebno koristiti došašće za čistu trgovačku reklamu i prodaju i za zamagljivanje. Sajam može biti bilo kada i nazvati ga se može svakako, ali to nije došašće, niti advent. A onda, kada za slavlje svakako imamo razloga i kad se ono za što smo se tiho i čeznutljivo pripremali dogodi, kad dođe Božić, tada su već svi oni koji su punom parom proživljavali“ trgovački“ advent- umorni, pospani, neispavani, iscrpljeni i već i nervozni jer novac su potrošili, stvari su ih usrećile tek na trenutak, bakanalije već predugo traju. I uz to, i dalje se to službeno zove „advent u gradu“. I tako sve do Sv. Tri Kralja. Pa valjda je od Božića nadalje Božićno vrijeme i svjetla i lampice trebaju biti upaljena tek od tada. Svi se sa sjetom i nostalgijom sjećaju ili barem na narisanim čestitkama gledaju ljupki prikaz Badnjaka i kako djeca najčešće s ocem iz šume dovlače jelku i kite ju. Na Badnjak, a ne na prvi dan došašća ili čak i puno ranije. I to se već čini i na nekim crkvenim trgovima i od strane crkvenih uglednika. Pa trgovi i gradovi ionako su osvijetljeni, pa nije jasno zašto se te lampice na tim velikim, impozantnim jelkama koje uvijek budu neki specijalni pokloni, ne upale na Badnjak ili čak u polnoćki, kad zazvone sva zvona i počne se sa Slava Bogu na visini, kad se i u crkvi upale sva svjetla i svečanost zablista punim sjajem. Koliko nas to posebno „ advent u gradu“ raspoloženje drži nakon Božića? Još onaj tjedan do Nove godine sve bude podređeno baš Novoj godini i nakon toga mrak i mrtvilo. Kakav Božić, kakvo slavlje, rodio se Spasitelj?! A Božićno vrijeme trebali bismo slaviti sve do blagdana Krštenja Isusova.

Sve to mi se čini kao da bismo slavili i bučili i okitili svu kuću dva mjeseca prije nego nam se rodi dijete u kući, a onda, kad se rodi, pozaspemo, budemo umorni i svega nam je dosta i slavlje zaključimo već istoga dana. Jer ovo što se trgovački zove“ advent u gradu“ splasnut će već drugoga dana po Božiću, na sv. Stjepana. Čak će se službeno i dalje zvati „advent u gradu“, iako će biti Božić i jedan od najvećih blagdana i razloga za slavlje, ali grad će utihnuti. Prazan ili pun. Trgovci će zbrajati utržak, turističke agencije također, čelnici gradova nikad zadovoljniji.  A što je s došašćem, što s Božićem? Naravno, to je ipak stvar osobna svakoga od nas. Ja, za početak, biram osjećati došašće, a za to mi treba tišina, jutarnji mrak i zora, male ptičice, rano lijeganje, društvo Blažene Djevice Marije i šapat vjetra, ne, Duha Svetoga. Ali On je tako tih i tako nepredvidljiv da moram bdjeti u tišini, da ne prođe pokraj mene, a da ga ja ne vidim.

Najave i obavijesti

Nedjelja: 31 Svi 2020
Obavijest o Tečaju priprave za brak u mjesecu svibnju

Istaknuto

 

 

100. obljetnica

Miroslav Bulešić

Zaklada

Biskupija na Facebooku

Biskupija na YouTube

Kalendar događanja

Foto galerija

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.