Na 7. Vazmenu nedjelju ove godine išli smo na već petnaesto, zapravo trideseto ( od 2002.) tradicionalno hodočašće Majci Božjoj Kraljici Mučenika, do zavjetne kapelice u Rimanićima, posvećene i Majci Božjoj i našemu mučeniku bl. Miroslavu Bulešiću. Hodočašća su nam dvostruka jer svake godine idemo dva puta, u svibnju, u sklopu svibanjskih pobožnosti Majci Božjoj i u kolovozu u čast mučenike smrti našega Blaženika.

Ta mala lokalna hodočašća uvijek imaju posebnu draž. Valjda naša Nebeska Majka tako okuplja svoju djecu kao u nekom dvorištu, kao obitelj, jer uvijek svi budu dobro raspoloženi, smireni, vedri i vide se župljani koje se možda i ne viđaju često, s obzirom da na Mise idu u različite crkve. Zacijelo na tu dobru atmosferu utječe i prekrasna priroda kojom budemo okruženi jer najprije se spustimo uređenom  šumskom stazom s brijega iz Pićna u zelenu dolinu sela Pedrovica, a otuda opet šumskom stazom uzbrdo, sada pošljunčanim putom, u debelom hladu i zelenilu, uz žubor potoka, pokraj visokih stabala i stijena neobičnih oblika, pravih umjetničkih kreacija, pokraj visokih i vitkih šparoga, zarumenjelih šumskih jagoda, jarko plavih rascvjetalih plućnjaka, sve prema zavjetnoj kapelici na vrhu drugoga brijega odakle pogled puca na Pićan, nebo iznad nas, a u daljini Cres, naše more. Kapelica bijela, od istarskog kamena, izgrađena na sivoj škrilji, a oko nje razraslo se mnoštvo kaktusića čuvarkuća. Priroda- Božji stvor tako čuva Majčinu malu kućicu, a Majka čuva nas i prirodu. Zagovara nas kod Nebeskoga Oca i naš Blaženik. Njegova krv- sjeme naše jače vjere.

Svako si hodočašće, pa tako i ovo, u srcu i mislima dodatno nečim motiviram, odredim neku svoju intimnu nakanu, najčešće vezanu za moju obitelj. Ovih sam dana, inače, pod dojmom Duhovskih duhovnih vježbi koje e- poštom primam od naših dobrih fratara iz Pazina. Kitice iz posljednice Duhu svetomu:  „ Dođi, Oče ubogih, djelitelju dara svih, dođi, srca svjetlosti. / Tješitelju tako blag, Ti, Nebeski Goste drag, pun miline, hlade tih.“valjda su mi došle kao naručene u promišljanjima za ovo hodočašće. Naime, na prijepodnevnoj Misi naš je župnik u najavi i podsjećanju da poslijepodne idemo na to hodočašće, objavio i jednu divnu vijest. Naša župljanka Ljiljana Krulić bolje je, neopisivo bolje od onoga kako je bila i velika joj je želja pridružiti nam se u Rimanićima pokraj kapelice, makar na kratko. Ta me je vijest toliko obradovala da sam odmah odlučila to hodočašće posvetiti zahvali Majci Božjoj, Zdravlju bolesnih, za našu Lili i za sve bolesnike.

Ljiljana Krulić je naša župljanka. Mlađa žena. Ima supruga i dvoje djece u dobi od oko dvadeset godina. Lili, kako je svi zovu, pobožna je žena, redovno je na Misi, u sakramentima, u svakom uređivanju u crkvi i oko nje, na svim župnim hodočašćima. Takva je sva njezina obitelj. Upravo smo na posljednjem takvom hodočašću u Rimaniće prošloga svibnja ona i ja bile posljednje koje smo ostale uz našega župnika na povratku do Pićna. Sjećam se kako smo se penjali uz one visoke trave, divili se ljepoti prirode i još ocvalim šumskim orhidejama, ali smo se žalili i na zujanja komaraca oko nas u predvečerje. Zvonilo je na večernju Zdravomariju. Nakon toga, u kolovozu lani naš župnik nije mogao ići s nama jer je obolio i završio u bolnici. Bogu hvala, oporavio se i eto ga opet s nama, čilog i vedrog. U siječnju ove godine oboljela je Lili. Ni danas još točno ne znaju njezinu dijagnozu, ni što se dogodilo s njezinim tijelom. Iznenada je dobila opći zastoj rada svih vitalnih organa, srca, mozga i drugih. Njezin suprug Željko vidio je samo svoju Lili kako mu pred očima odlazi u vječnost, ali uspio se u tom šoku sabrati i održavati ju na sve moguće načine na životu do dolaska hitne pomoći. Tada je započela njihova muka. Najprije pitanje hoće li preživjeti i borba za goli život, a kad su počeli znakovi života, započela je bitka za vraćanje vitalnih funkcija. Potom za vraćanje osobe Lili. Bolnica, stacinar, toplice. Željko i djeca, ali poglavito suprug Željko, sve je ostavio, svega se odrekao radi potpunog predanja skrbi za svoju Lili. Koliko se brinuo za njezino tijelo, toliko je i za njezinu dušu. Neprekidna molitva, sam, u obitelji, na Misi, u molitvenim zajednicama. Molitva za Lili penjala se prema Nebu bez prestanka. Kad god se činilo da je sve uzalud, on je računao na Božju svemoć jer što ljudima nije moguće, Bogu jest i Bog čini čuda svakoga dana. I kad su već mnogi, pa i liječnici držali da tu pomaka neće biti, Željko nije posustajao. Hranio je svoju suprugu, okretao je u krevetu, preoblačio, češljao, pričao joj, bio uz nju. I molio. I nadao se. I vjerovao. I u bolnici i u toplicama stalno je uz nju, skromno, samozatajno i postojano. Samo njegovo potamnjelo lice i patinast sjaj u očima kakav dobiju ljudi koji su prošli kroz tešku muku i bol, znoj na čelu i mišićave ruke nabubrelih vena govore kroz što taj čovjek prolazi. Ali stvari su se začuđujuće pomaknule. Lili se počela vraćati na čuđenje sviju, pa i liječnika. Možda ju je Gospodin već i bio pozvao k sebi, ali se predomislio kad je vidio silnu suprugovu ljubav, a znao je i za njezinu vjeru. Lili, iako još u kolicima i trebat će još dugačak oporavak, ipak je tu. Makar i u kolicima, makar i uz stalnu suprugovu pomoć od hranjenja na dalje, makar i uz stalno podsjećanje supruga tko je tko i što je što, ona je tu, s voljenim suprugom, djecom, obitelji i svima nama. Vratila se čudesno kako je bila i otišla. I kad je prvi put došla kući od dana kad se srušila i „nestala“, makar i samo na vikend, i to baš ovaj kad smo išli na naše malo župno hodočašće, prva joj je i neizmjerna želja bila primiti sakrament ispovijedi u svojoj kući u subotu, a idućeg dana, u nedjelju, pokloniti se Majci Božjoj Trsatskoj, a onda, makar i sa zadnjim atomom snage, Majci Božjoj Kraljici Mučenika u Rimaniće. Makar i u kolicima, makar i uz izvanredne napore kako svoje, tako i supruga i sina. I uspjela je. Taman kad smo na kraju obreda pokraj naše kapelice izmolili Očenaš i Zdravomariju za Lili i već pomislili da možda ipak neće uspjeti doći, makar to ne bi umanjilo značaj njezine želje i volje, eto njih. Suze radosnice i zahvalnice zahvatile su sve nazočne. „Lili, to sam ja, ta i ta, taj i taj, iz tog i tog mjesta“. A Lili je na sve razdragano i uzbuđeno odgovarala samo: „Bogu hvala! A, i ti si tu! Kako mi je drago da vas sve vidim. Bogu hvala!“ Da, Marija ne ostaje dužna. Bog ljubi Lili. I njezinog Željka.

A dok smo se penjali uzbrdo našoj Nebeskoj Majci i molili slavna otajstva i još pod svojim stalnim dojmom razmatranja o Duhu Svetomu, Duhu svjetlosti srca i uz zahvalu za Lilin povratak, stalno mi je u misli dolazila još jedna žena. Jedna Chiara. O njoj se puno govori ovih dana. Svi mediji bruje o njoj. Jedna mlada žena koja je počinila nešto stravično: usmrtila je svoje maleno dijete, trogodišnjeg dječačića. Priroda ne poznaje strašniji čin. Protivno je dragomu Bogu oduzeti život bilo komu, a zacijelo najmanjima, ali i ljudi u svoj svojoj grješnosti osuđuju takav čin više nego druga ubojstva. Jednostavno, protivi se naravi i Božjoj i ljudskoj, oduzeti život djetetu, a posebno vlastitom. To je potpuno apsurdno. Ali, eto, dogodilo se. Naš Gospodin Isus Krist još je jednom mučen i ubijen. Taj me strašni čin podsjetio na tako puno počinjenih pobačaja i ne vidim nikakve razlike. Kao što ovaj mali dječačić na slici ima velike, krupne okice i trepavice i sladak i nevin osmijeh, to isto ima i čedo u majčinoj utrobi. Sada se svi zgražavaju, što nije neočekivano, ali oni isti koji zagovaraju kulturu prava na oduzimanje života djetetu u majčinoj utrobi ( zvali ga oni fetus ili embrij) i još se time i ponose i proklamiraju to, sada su suočeni s plodovima otrovne voćke. Kultura smrti, kultura protiv Boga kao Stvoritelja svega stvorenja, kultura kulta Zla, jer to nije ništa drugo nego to, objelodanjuje svoj danak. Sam dragi Bog zna što se dogodilo s ovom ženom i je li ovaj strašni čin počinila u neubrojivosti ili smanjenoj ubrojivosti ili se sama svjesno dovela u takvo stanje. Na ta će pitanja odgovarati medicinski vještaci, a ljudski sud vodit će suci. Tako su postavljene stvari i pravo je. A kamenje već je počelo letjeti prema grješnici uhvaćenoj na nedjelu. Ni u najkrajnjoj misli nemam namjeru braniti taj strašni čin, Bože sačuvaj, i ljudski sud, ne ovaj s ulice, nego onaj iz sudnice kao formalne sudbene vlasti ostavljam tamo i kao državna odvjetnica zacijelo bih ju bila gonila do u beskraj, ali nekako u dubini srca osjećam da je ta žena zapravo jako nesretna, ranjena i ostavljena u svojim ranama poput zvijeri. Mislim to zato jer prirodno je i sljubljeno s ljudskom naravi da čovjek voli svoje potomstvo, ta taj nagon, gledano čak i samo biološki, najjači je od svih, a posebno to vrijedi za majku. Ako majka ne voli svoje dijete, posebno malo, nezaštićeno, ako mu ne brani život, naprotiv, ako ga usmrti-to je protuprirodno. Bilo ubrojivo ili neubrojivo. Ovu bi ženu sada linčovali, mučili, strijeljali, stavili ju na najgore muke.“ Znaju“ i da je bila ovakva i onakva. Pljuju po njoj, svlače ju. Izruguju se s njezinim životom. Sude. O, Bože moj, kako je lako suditi drugima! Drže li da je njezin život bio sretan? Da je bio užitak? Odvjetnici ju ne žele braniti, mučno im je i gadi im se. Nitko ju ne želi ni dodirnuti, ni pogledati čak, nazivaju ju monstrumom i kažu čak da se boje da njezino zlo ne prijeđe na njih, ako ju pogledaju u medijima,a opet, čudno je to kako je ta vijest prva po svim pogledima, lajkovima i kako se to već zove. Ali, ima li išta u toj priči o njezinom dosadašnjem životu dobro, ako i tko to uopće dobro zna, što je prava istina, ima li tu ičega radosnog, ima li života, ljepote, mira u duši i srcu? Ima li igdje ljubavi?  Nesreća ne može doći iz dobra, iz ljubavi. Smrt ne dolazi iz života, nego iz smrti. Kažu da nema zločestih vukova, nego samo nesretnih. Kakva god da je njezina dijagnoza, uvjerena sam da ova žena očajnički traži ljubav i vapi za njom i da je odavno, odavno, duboko ranjena, nesretna mala djevojčica koja traži smirenje duše. Svi žude za ljubavlju i svi ljudi duboko u sebi, a jer im je Bog stvoritelj, žele biti dobri jer iz Dobra dolaze. Svi ljudi trebaju nježnost i ljubav. Poštovanje.Vjerujem to i za ovu nesretnu ženu kad je izgubljenog pogleda, s nevjericom i čuđenjem rekla osobi koja je bila uz nju u ovim danima s „lisicama“ na rukama: „Kako ste Vi dobri.“ A samo zato što ju ta osoba nije napadala, nije ju vrijeđala, nije joj prijetila, nije pokazivala nadmoć i nadmoral nad njom. Nije joj sudila. Postupala je samo službeno, kako i treba, čak možda i gnušajući se u sebi od nje, ali prikrivajući to.“Kako to mislite?“, upita ju. „Pa evo,Vi mi govorite Vi. Ne vrijeđate me, ne zovete frikuša, luđakinja, prostitutka. Tako me svi zovu. Smeće“, odgovori žena praznoga pogleda, navikla da ju tretiraju kao smeće. Upravo na TV vidim i njezinu majku. Daje intervju. Vidim da si sliče u licu i po lijepoj, valovitoj, kovrčavoj kosi. Majka kaže da ju ne može vidjeti ni posjetiti i da je to, možda, okrutno. Da, možda je. Jer majka ste joj. To je Vaše dijete kao što je i onaj dječačić bio dijete vašega djeteta. On je trebao njezinu ljubav i zaštitu, Vaša kći, unatoč svemu, treba Vašu. Ne njezin strašni čin, nego njezina duša. Ona više nema nikoga tko bi se brinuo za nju, a očito je to potrebno. Ima još jednu djevojčicu. I ona trpi jer nema ljubavi ni blizine ni majke ni oca. Ne imati roditeljske ljubavi širi se kao koncentrični krugovi na vodi. Treba Vam puno snage, puno srca i dobri Bog neka Vam bude na pomoći. Neka Vam zvijezda vodilja bude naša Nebeska Majka.   

Žao mi je te žene. Chiare. Priznajem to, pa makar me svi osudili. Biti na njezinoj strani, na strani nje kao duhovnog, Božjeg, ljudskog bića ovoga časa nije oportuno. Ne zanima me. Žalim ju jer očito je tražila duboku i iskrenu ljudsku ljubav u svom životu, nažalost na krivim mjestima i načinima, ali nije ju našla još, a tko zna otkad. Možda i od svog začeća. Žalim ju i što nije uspjela osjetiti i spoznati toplinu i ugodu i ljepotu kako bračne, tako i roditeljske ljubavi. Što se dogodilo, što je tu ženu tako ranilo da je u vlastitom čedu vidjela životnog neprijatelja, a ne najveću moguću ljubav? A najveća je ipak Božja i njegovo milosrđe nema granice. Sam naš Gospodin Isus Krist još na križu molio je Oca neka oprosti njegovim ubojicama, tj. svima nama jer da ne znaju što čine. Ako je On oprostio, tko smo mi da bi sudili bilo komu?! Bog ljubi sve ljude i očinski čeka svako svoje dijete. A i posljednji sud je njegov, samo njegov. I zato ja neću baciti kamen na tu ženu jer u pijesku je Isus upisao i moje grijehe, ali mogu moliti za nju. Kako bi, uostalom, dobri Bog uslišao moje molitve i zahvalu za Lili, dok sam se penjala uz brdo prema kapelici k Majci Božjoj, ako bih u srcu imala išta protiv nesretne i žalosne Chiare? Nije li njeno srce u mraku i teškom hladu? I tko sam ja da sudim pred Nebeskim Sucem? A dobri Bog i nju ljubi i njegovo sunce i za nju sja i grije i kiša i za nju pada i zvijezde na nebu i za nju titraju i Spasitelj svijeta i za nju je podnio križ i smrt. „Dođi ,Oče ubogih, djelitelju dara svih, dođi, srca svjetlosti!“ (D.S.)