Petak, 21. travnja 2017., pulska katedrala. Mnoštvo biskupa, svećenika, časnih sestara, puka. Dan je vedar, sunčan, ali prohladan. More na rivi se plavi, plovila se ljuljuškaju usidrena u još proljetnom snu. Još je Vazmena osmina. Svećenici su u ljubičastom. Nasred crkve, ispred svetišta- odar. Na drvenom lijesu na bočnim stranicama izrezbaren lik lica i glave Isusa Krista, a na pokrovu položeni mitra i evanđelistar. Po ulasku u crkvu, nakon što se prekriže blagoslovljenom vodom, svi u tišini, umjerenim hodom prilaze odru, poklone se, poškrope, prekriže, a mnogi i rukom lagano dodirnu lijes. Skoro će sv. Misa, sprovodna. Za našega preminuloga biskupa u miru Antuna Bogetića.

Kažem našega jer pok. Antun Bogetić bješe najprije naš istarski, porečko pulski biskup, hrvatski biskup, biskup pastve kojoj su pripadali i blaženi Miroslav Bulešić, ali i Alojzije Stepinac, biskup Premanturac rodom, odonuda gdje se nalazi onaj biser prirodne ljepote Kamenjak, gdje kad čovjek dodirne modro more koje u bjelini svoje pjene zapljuskuje škrilje što su se ravne poredale kao da su usnule na suncu, dodirne i sve obale svijeta, a obilno aromatično raslinje čini im sjenicu, iz tog pravog Božjeg dara još uščuvanog okoliša o čemu nam progovara i sam Sv. Otac,  potječe biskup Bogetić. Možda su ljepota njegova zavičaja i plemenitost koju pitoma zemlja i pejzaž zasigurno ugrađuju u svoje rođence utjecali i na svjetsko životno hodočašće našega biskupa. Jer on je, kao što je i široj javnosti poznato, veliki dio svoga života posvetio radu u katoličkim misijama diljem svijeta, pa se u tom smislu može smatrati i hodočasnikom od Anda do Tihog oceana. Vjerujem da je taj čovjek pronalazio ljepotu kraja i ljudi gdje god je došao i da je zapravo samo to i pronalazio i vidio, premda je zacijelo bilo i teških trenutaka. No, ne pišem ovo radi iznošenja njegove biografije, nego radi onoga što sam označila kao naslov.  Naime, sprovod.

Biskupa Bogetića nisam poznavala osobno. Susreli smo se nekoliko puta u životu i to u nekim službenim situacijama s tek nekoliko međusobno izgovorenih rečenica. Iskreno, nisam ga doživljavala kao neki autoritet sa strahopoštovanjem ( kako su nas odmalena učili da bi trebalo gledati na biskupa i da se mora biti ponizno kad se susreće s biskupom, odgovarati samo ako nas što pita i poljubiti mu prsten na ruci),nisam ga imala u vidu ni kao neku izvanredno obrazovanu osobu od koje bih imala osjećaj manje vrijednosti, pa niti kao neku meni nadređenu svekoliku Crkvenu ni bilo kakvu drugu vlast. U susretima s njim sve to je negdje netragom nestalo i uopće osjećaj nekog službenog autoriteta i nadređenosti, ali makar i u tim kratkim trenucima imala sam samo osjećaj da se pokraj mene nalazi jedan, moglo bi se reći, dobar pastir ljudi. Upravo tako: dobri pastir. Narodski i pobožan čovjek. Netko ljudski i prizeman kao i mi, a opet nešto veće i više, nešto što izričito određuje da je on „iznad“ ili „ispred“, ali u nekom posvećenom smislu. To je proizlazilo iz njegova lika, pogleda iza debelih naočala, boje glasa, držanja, hoda. I još jedna dobra crta. Zračio je optimizmom i jasno je bilo vidljivo da voli život, da mu se raduje.

Proteklo je dosta godina od našeg posljednjeg susreta. Vozim se prema Puli, na sprovodnu sv. Misu, a na radiju čujem baš njegov glas. Tako je ispalo da me je svojom porukom pratio na svoj sprovod. Prenose intervju s njim od prije nekoliko godina u emisiji HKR-a „Od Krista pozvani“. Kao da je tu, pokraj mene. Onim svojim pomalo hrapavim glasom i nikad izgubljenim premanturskim govorom priča o svom djetinjstvu, o prvotnoj nezainteresiranosti za svećenički poziv, a potom o otkrivanju i spoznaji ljepote osobnog stavljanja sebe na dobro svim ljudima, na službu drugima. Biti pastir ljudi. Kao i naš Gospodin, kao njegovi apostoli. Kao to, tako mi se urezalo i njegovo višekratno isticanje zahvale i poštovanja prema svojim roditeljima. „Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji“. IV. zapovijed. Odmah iza one prve tri, one temeljne i izvorišne, one koje se nalaze na prvoj, lijevoj ploči, one koje se odnose na samoga Boga- Stvoritelja svih i svega dolazi ta o roditeljima. Kad sam bila mala i učila to za sakrament prve sv. Pričesti nisam to baš razumjela i nije mi bilo jasno kako ću zbog toga dugo živjeti i čemu ono „na zemlji“, ta gdje ću drugdje živjeti i zašto to uopće zapovijedati kad roditelje se podrazumijeva da se voli i kakvo sad zapovjedno poštivanje. No, kako postajem starija i kako više odavno nisam djevojčica i kako sam odavno u roditeljstvu, pa i u drugom koljenu, tako sve više razumijem tu 4. zapovijed i tako sam i s dragošću i zahvalom čula i primila i tu biskupovu zahvalu i poštivanje svojih roditelja. I učinilo mi se kao da sam opet mala i da sam sada baš njegova, biskupa Bogetića učenica, a on da me poučava Božjim i životnim zapovijedima, bolje reći uputama za sreću, ovdašnju, ali i tamošnju, a meni sve jasno i razumljivo. Sjetih se svojih roditelja, djedova i baka, pomislih na svoju djecu. Sjetih se i svojih svećenika, župnika i svih onih Bogu posvećenih ljudi koji su ušli u moj život, ostavili svoje tragove, putovali sa mnom u istom vagonu i kupeu vlaka koji se zove zemaljski život. Neki su se iskrcali na nekim postajama i nestali iz vidika, ali u meni žive i dalje jer  i žive dalje na nekoj meni još nepoznatoj adresi, ali i ja putujem u njihov grad.

 I tako je, u tom poslanju, sa zacijelo mnogo gorkih i mučnih dionica puta koji je trebalo proći, osobnih i onih posvećenih svome vjerničkomu puku, ovomu zemaljskomu putu biskupa Bogetića došao kraj. Crna, identitetski zatirajuća vremena u odrastanju i školovanju do 45., vremena krvi i prikrivenih i javnih progona i smrti iza 45. u godinama župnikovanja i svećeničke službe, biskupska zebnja i skrb 90.-tih( a uvijek se sve svodilo na progon i zatiranje rimokatoličke vjere i hrvatstva), a opet, kao što reče njegov prednik da nikad vremena nisu tako loša da se ne bi moglo učiniti nešto dobro za čovjeka, biskup Bogetić osmjelio se u svom poslanju i na velike projekte  koji posljedice svojega postojanja tek pokazuju, a budućnost će to pokazati još i više.

Sprovodna Misa. Zbog čega sam, zapravo, otišla na tu Misu? Kako rekoh, osobno nismo bili bliski toliko da bih iz tog razloga išla, tj. što bih trpjela bol gubitka i tugu. Reda radi kako mnogi kažu? Ne, iz tog razloga nikad ne idem na sprovod. Poglavito iz tog razloga ne bih potegnula oko stotinjak kilometara do Pule i natrag. Ali je duboka istina da sam u trenutku kad sam čula vijest o toj smrti negdje u sebi osjetila kako je otišao netko moj. Moj biskup i biskup moje djece. On je položio svoju ruku na njihova ramena i pozvao Duha Svetoga da bdije nad njima u sakramentu sv. Potvrde. Nisam ni slutila u tom trenutku kako ću duboko u sebi prepoznati biskupove riječi o poštivanju roditelja, odgojitelja, vjeroučitelja baš na putu za Pulu, na njegovu sprovodnu Misu, kao ni koliko ću biti obogaćena tom Misom.  Sjetih se i svojih priča o djelima milosrđa. Prošla je godina bila posvećena milosrđu uopće, tj. samome licu Božjemu jer milosrđe u ljudskim srcima može proizići jedino iz Božjega srca. Mrtva pokopati. Dužnost mi je kršćanska dakle, otići na sprovod kome god to mogu, a poglavito onomu koji je nekad vidljivo, a nekad i nevidljivo ostavio traga u mom životu na koji god način. I u životu moje djece. Posebno mi je dužnost otići na sprovodnu Misu svojemu biskupu. Priznajem, osjetila sam i grizodušje. Zato što sam više puta išla u „Betaniju“, u svećenički dom u Puli, u posjet svom starijem, dobrom prijatelju, svećeniku u mirovini, a nikad nisam pokucala na biskupova vrata. A bio je tamo. Sam i nemoćan. Nije da se nisam sjetila da je i on tu, naprotiv, sjetila sam se svaki put i nije da nisam htjela do njega, ali svaki put mi je palo napamet da me ionako neće poznati, pa da ću se morati predstavljati, ali da će to biti samo formalno, pa da će mu to možda biti i naporno, ta i što bih mu rekla, ma ne znam ni sama. Ali znam sada da sam trebala učiniti taj korak. Makar na dvije minute. Na meni je bilo da to učinim i tu opravdanja nema. A bio je veliki čovjek, veliki biskup. Volio je ljude, sve, i svoje i „tuđe“, bijele i smeđe, donosio Krista gdje god je došao. Volio je njihovu prostodušnost, neimaštinu i svijet daleko od raskoši i komfora. Skroman i nezahtjevan kao i u svojim posljednjim danima. To može samo čovjek vjere. Na sprovodnoj Misi crkva je bila puna. Ali mogla je biti i punija. Jer, umro je naš biskup. Malo je svećenika, još manje biskupa, ne rađaju se svaki dan, a mandat dobivaju izravno od Petrova sljednika. Znamo od koga je tu ovlast dobio sv. Petar. Biti, postati biskupom, nije dakle, čini mi se, samo ljudska odluka, kao niti svećenički poziv uopće. A po toj logici imati i biskupiju. Bogu hvala na tomu. Ne znamo cijeniti što imamo. Na kraju Mise govori, pa  govornici čas govore o pok. biskupu u trećem licu, čas u drugom. Pa su se zaredali aplauzi. Osobno nisam sklona tomu u hramu Božjem, ali sve je odisalo nekom svečanom notom. U jednom trenutku učinilo mi se kao da se nalazim na nekoj promociji, diplome ili možda nekog velikog djela, umjetničkog ili stručnog, promociji životnog djela. Glazba, pjevanje, zajednička molitva, časne sestre ozarenih lica, dostojanstveni izrazi lica mnoštva svećenika, niz mitri za oltarom, vjernički puk, a ljubičasta boja misnica sve je obojila u uzvišeno. Gle, pomislih, nitko ne plače, bar ne glasno i ne jauče, nikoga se ne vodi pod ruku kao što to redovno viđamo na sprovodima ( puno puta ne iz bliskosti), nikoga ne žalimo kako će dalje bez pokojnika. Nitko ne brblja, ne pogledava na sat kad će se „to“ završit jer nekamo mu se žuri. Sve je dostojanstveno. To je sprovod čovjeka posvećena Bogu, biskupa, čovjeka predana ljudima na slavu Božju. Sve je u znaku vjere. „U Tebe se, Gospodine, uzdam!“ I naš život i naša smrt i naš fizički odlazak s ovoga svijeta trebao bi biti u tom načelu. Učinilo mi se kako je prava Milost imati takav sprovod. Iznad ulaznih vrata razvio se transparent s natpisom: santo subito. Riječi lete, riječi se pišu, ali ove, u ovom prostoru i u ovom trenutku, duboko vjerujem, nisu samo od ovoga svijeta. Kad su svećenici, naraštaji proizišli iz vremena biskupstva biskupa Bogetića ponijeli lijes na svojim ramenima kao u vremenima prvih kršćana, kad su ga ponijeli na vječni počinak kao sinovi oca, prema izlazu odakle je s vrata pucala sunčana svjetlost, a gore pisalo santo subito i crkvom se prolomio pljesak, dok se za lijesom stvorila povorka svećenstva, tada je sve sličilo slavlju poput vjenčanja ili, bolje reći: odlasku duše ravno pred lice Božje. U radosti, u nadi, u pouzdanju.  „U Tebe se, Gospodine, uzdam!“ Pljesak za konačni povratak ili dolazak svojoj kući. Pljesak za ulazak u neki novi život. Ma kakva smrt?! Rekoh, kao vjenčanje.

Na nedjelju Dobroga Pastira, 2017.   

D.S.)