Na portalu Labinština.info od 15. ožujka 2017. imali smo priliku pročitati tekst pod naslovom „Na LegendFestu u Pićnu o snovima i Mori“ autora K.S.R. U tom tekstu iznesena je informacija o ovogodišnjoj temi Legendfesta u Pićnu koji će se održati u mjesecu srpnju, a tema su more ( naglasak na o- kratkosilazni) i snovi, priče i legende s motivima vještica i tzv. štriga i štriguna, krsnika, malika, čarobnjaka, mističnih bića, duhova, alkemičara, plemića, vojskovođa i povijesnih ličnosti, ma što sve to značilo, a nije jasno ni što u tom izabranom društvu rade plemići, vojskovođe i povijesne ličnosti jer ovako ispada da su i ti samim time što su plemići, vojskovođe i povijesne ličnosti ovi prvi. Navodi se i da je organizator tog festivala Udruga Val kulture iz Zagreba, a tekst je popraćen i prigodnom fotografijom s lanjskog Legendfesta ( tako piše ispod fotografije) na kojoj se jasno vidi jednu ženu u bijelom za čiji bi se stav i izraz lica i frizuru moglo posumnjati da se radi o osobi s duševnim poremećajem ili da ju možda trese električna struja, kad se ne bi znalo da se tu valjda radi o glumi na tom festivalu, a žena se, inače, nalazi na općinskom groblju u Pićnu te se jasno vide konkretni grobovi, odnosno grobna mjesta s nadgrobnim spomenicima i cvijećem. Dakle, prenesena je promidžbena poruka o onomu što će se događati ovoga ljeta u Pićnu, već tradicionalno i pod vidom kulture. U ovom trenutku snimanje grobova nije toliko problem koliko je to nepoštivanje groblja, odnosno mira i dostojanstva pokojnika koji tu počivaju, ali i uopće postojanje upravo te i takve „kulturne“ ponude i sadržaja.

Općina Pićan, odnosno samo prelijepo malo mjesto Pićan smješteno u samom srcu Istre koje se spominje već stoljećima i to u povijesnim zapisima visoke vrijednosti i može se podičiti između ostalog i sjedištem baš pićanske biskupije, danas, u XXI. st., 2017. g. poslije Krista ostaje i postaje poznat samo po festivalu u ljetno vrijeme kad se u svakom našem mjestu „izvodi neko događanje“ ( sve za turizam i novac), a eto, ovdje kod nas po vješticama, štrigama, morama i štrigunima i sl. a, inače, volimo istaknuti kako smo napredni, kako nam je svijest o životu i postojanju, pa i o ljudskim pravima dosegla visoke standarde i kako nismo zaostali i u mračnjaštvu i nazadnjaštvu  i„zatucani kao onaj srednji vijek“. E, kad bismo bar znali koliko  taj zatucani srednji vijek u mnogočemu može parirati, ako ne i prednjačiti pred današnjim vremenom baš u pogledu kulture i obrazovanja. Uzgred,  kad se provodio referendum o braku ili o kurikulnoj reformi obrazovanja ili pak sad euforija u svezi Zakona o pobačaju, tako smo voljeli isticati kako smo za ova nova, „napredna“ vremena, za slobodu ljudskih prava u punom smislu, kako nećemo nazadnjaštvo, tlapnje, mrak i baš spaljivanje vještica ( Istra je prednjačila u protivljenju u referendumu za brak i neki čelnici su s ponosom to isticali), a evo, naš Pićan kao da jedino tada u godini oživi i dođe na svojih pet minuta pravog društvenog života i sve se živo sa svih strana sjati u taj „Stijena grad “, roditelji i djedovi i bake s djecom, radionice, pa skoro ispadne da onaj tko nije bio kao da je ostao uskraćen za kulturni događaj godine i da nikako nije in, a posebno nije prosvijetljen u svezi naše bogate etno prošlosti i ne pozna svoju baštinu. Pa se vratimo upravo u svijet vještica i vrijeme kad su se mnogobrojne žene, ali i muškarci u strašnim mukama spaljivali živi na lomačama, ali ne kako bismo se sjetili muka tih jadnih ljudi ili poučavali djecu i mlade, pa i odrasle o ljudskim pravima, o znanosti, o religiji, o etici, kulturi, o pravim povijesnim činjenicama, nego se zabavljamo na račun toga i tako si „kulturno“ popunjavamo duge ljetne dane i noći u ljetnim must have events jer to je trendy.

Točno je, reći će neki da imamo i pravo na slobodu izražavanja i da se tu radi o umjetničkom izričaju i da su to sve legende i priče i da sve to obogaćuje naš kulturni identitet, a uostalom i turizmu da su potrebni razni sadržaji i na koncu tko voli nek' izvoli. Sve se to može prihvatiti u tom obliku, međutim to NIJE naš identitet niti osobni, niti nacionalni, niti kulturni, a poglavito ne duhovni, odnosno vjerski, a kultura je dio identiteta. Činjenica je, naime, da se velika većina žitelja općine Pićan deklarira kao kršćani, odnosno rimokatolici. Vjernici rimokatolici slijede Kristovo Evanđelje i nauk RK Crkve. Tu nema mjesta nikakvim vješticama ni spaljivanju ljudi, ni zlim duhovima, ni čarobnjacima. A kao stari, povijesni, kršćanski grad, Pićan ima svoje prave zaštitnike počevši od čak dvojice na časti svetosti, dva sv. Nicefora, što valjda nema niti jedan drugi grad, mučenika iz vremena cara Konstantina Velikog iz IV. st. i biskupa koji je stolovao u Pićnu, a umro u Umagu 546.g. poslije Krista. Čak smo si i na početku prilaznih cesta za u mjesto Pićan postavili i lijepe tabele koje putniku namjerniku govore da ulazi u grad biskupa sv. Nicefora kojega, kao i mučenika Nicefora naša Crkva časti 30. prosinca. Kako je, onda, moguće da grad koji za zaštitnika ima dva svetca Nicefora i to i zorno pokazuje čak već i na prilaznim cestama gradu, u tom istom gradu organizira, promiče, financira bakanalije na temu nečega što se izravno protivi vjeri, pa i nauku tih svojih zaštitnika?! Čak postoji i znanstvena katedra sv. Nicefora, pa se i to s ponosom ističe prilikom Dana Općine, a koji se također veže uz katoličkog svetca, također  zaštitnika  mjesta- sv. Roka. Glavna, župna crkva, posvećena je pak radosnom otajstvu Navještenja Marijina, a mala romanička crkvica s gotičkim freskama na brežuljku iznad današnjeg groblja, ali i nekadašnjeg groblja za malu djecu, pravi biser naše kulturne baštine, posvećena je sv. Mihovilu.  Dakle, Pićan, grad  prave kulture, grad sjedište nekadašnje biskupije, grad koji čuvaju svetci zaštitnici i koji se i sam diči time, umjesto da mu festival prepoznatljivosti postanu projekti koji promoviraju upravo te temelje postojanja i opstanka, danas možda i više nego ikad u vremenu globalnih identitetskih i kulturoloških mijena, postaje mračni zakutak ideja glavinjanja u prošlosti, u sijenom i slamom rastresenom po svim kantunima, jatom kičastih balona za djecu koji se migolje u zrak iz vašarskom glazbom rastvorenih kombija, u vremenu neobrazovanosti i zapravo vlastite zarobljenosti new ageovske ideologije i idolopoklonstva. Nije li pohvalno za vidjeti i možda nešto i naučiti od starih dubrovačkih gospara kakve oni feste imaju i kako oni slave svoga zaštitnika sv. Blaža i što je njihova etnobaština? A ne može se reći da i tamo nema i turističke ponude u svemu tomu i da se narod ne zabavi i da to nije kulturna baština. Ili Poreč sv. Maura, Rovinj sv. Fumu itd. Svi se okupljaju i prigodno slave i časte oko svojih svetaca zaštitnik  i svi imaju turizam i to još kakav, a kod nas, čini se, sv. Nicefor  ostaje nekako zapreten i zakopčan u kaputima i ispod kapa i šešira na dan uoči Badnjaka, ali mi se razularimo u čast štriga i štriguna i kojekavih mora i to ističemo kao svoj brend. U gradu svetaca i pravih Kristovih sljedbenika, mi većinskim djelom kršćani vrtimo se i još i djecu poučavamo i zabavljamo, sablažnjavamo  s likovima koji simboliziraju zlo i zle sile. Ako je i sloboda izražavanja, za kršćane je nedopustiva.

A još je više to nedopustivo za područje groblja, radilo se o vjernicima ili onima koji se tako ne smatraju. Na groblju počivaju naši pokojnici i civilizacijski je doseg omogućiti im apsolutno pravo na mir i dostojanstvo. Zakonom o grobljima izričito je propisano da upravljanje grobljem treba obavljati na način kojim se iskazuje poštovanje prema umrlim osobama koje u njemu počivaju. I da se ne osjećamo vjernicima, a poglavito ako jesmo vjernici, pa čak i bilo koje vjeroispovijesti, zacijelo se svi slažemo da u tom smislu nisu prilične, niti dopustive nikakve predstave na groblju, posebno ne one u kojima se buči, viče, vrišti ili zaziva ili glumi nekakve zle i mračne sile. Konkretno, na pićanskom groblju na kojemu je i snimljena fotografija iz prije navedenog teksta na portalu, gotovo svi grobovi imaju znak križa što simbolizira Kristov križ. Također, na valjda sve te grobove barem za blagdan Svih svetih dolaze njihovi najbliži i kite ih cvijećem i svijećama, pa dakle iskazuju svoju vjeru u vječni život i nadu u uskrsnuće. To i stoga što su i oni koji su tu pokopani, pokopani  najčešće u vjerskom obredu, što hoće reći da su izabrali izričito put Isusa Krista. Kako je onda moguće da se na to isto groblje dođe održati nekakva predstava koja je sva simbol zla, mraka, vječne smrti, straha, nečega što se protivi Kristu i zapravo, treba to jasno reći, kroz mala vrata ljudima uvodi i donosi pravi Antikristov svijet?! Jer da to nije tako, onda bi se stvorio neki NiceforFest ili RokFest ili bar se ne bi pod etnokulturu ili etnobaštinu prodavali ( i u tom grmu leži zec) ovakvi protukršćanski „opijumi za narod“. Ta nikad nije bilo da su Pićnom i okolicom vladali štriguni i štrige, nego je vladao naš Bog Stvoritelj, jer da nije grad jednostavno ne bi opstao. Ali nam se hoće reći i nametnuti kako je ovo mračnjaštvo i ne baš bezopasno „kulturiranje“ naša baština i prošlost, pa onda time valjda i ishodište. Valja reći da, uz to što bismo kao kršćani rimokatolici prije svega i najprije trebali slijediti Kristov križ i nauk, pa si u tom smislu znati  i što jest naša kultura, da isto tako postoje i zakonski i podzakonski propisi koji reguliraju ponašanje na groblju i što se tamo smije, a što ne i da je ovdje riječ o prekršaju protiv javnog reda i mira. Stoga je izvođenje ovih predstava LegendFesta, ali i bilo koje druge takve manifestacije na groblju i pravno i etički pa i kulturološki nedopustivo i zapravo sramotno. A sam sadržaj spomenutog „kulturnog“ događanja i to što kao kršćani dopuštamo da nam se to prodaje ,to neka nam bude na vlastitu savjest. (D. S. ožujak 2017.)