Ustavni sud RH je odlučio. Kolokvijalno zvan Zakon o pravu na pobačaj ostaje na snazi do donošenja novog, usklađenog s aktualnim vremenom. Pravo na pobačaj ostaje, ups, pravo na izbor. I pravo na život svakog čovjeka, svakog ljudskog bića ostaje. Opet mi pada napamet ono što je jednom rekao slavni mr. W. Shakespeare, a to je da prvo što treba učiniti to je ubiti sve pravnike. Naravno da ne i nije on to mislio doslovno, nego je htio reći samo ono čemu upravo i mi sada, stotinama godina poslije svjedočimo: općoj konfuziji i pričama o tome kako pravo ima i ovaj i onaj. Konkretnije, pravo na život ima svako ljudsko biće, a ljudsko biće je biće tj. čovjek od svog začeća pa do svoje smrti i njegovo je pravo živjeti, tj. da mu nitko drugi ne smije oduzeti život, a onda, isto tako i po spomenutoj odluci Ustavnog suda, drugo ljudsko biće, tj. majka tog prvog ljudskog bića ima pravo oduzeti život ovom prvom biću, odnosno žena ima pravo na izbor. Opet pravnička smicalica. I sada, u redu za pravnike, snaći će se oni u svojoj rječitosti i varijacijama na temu i što bi rekao njihov kolega po zanimanju sv. Augustin, riječima će lako ubiti čovjeka, pa time i djelima, ali što će s time drugi ljudi, pravnički neuki?

Doista nije jasno zbog čega je trebalo dvadeset i šest godina za donošenje ovakve odluke i zbog čega sve one rasprave kad počinje ljudski život, pa sve one silne medicinske studije. To kao da je sada nestalo s dnevnog reda i uopće nije važno, ali sve to znalo se i prije jer stvar se svodi na društveni dogovor. Postavljena je granica na deset tjedana trudnoće do kada se smije izvršiti pobačaj. Ali tko je postavio tu granicu? Mi, koji smo se „društveno dogovorili“ ustavom i zakonima da, a jer iznad svega poštujemo pravo svakog ljudskog bića na život ( kako smo licemjerni), da se taj život ne smije oduzeti nikome od desetog tjedna trudnoće nadalje ( i tu smo si ostavili iznimke i ono što se u narodu zove rupe u zakonu), ali prije toga može. Zašto smo odredili da to bude baš deset tjedana?“ A, bo“, rekla bi djeca kad ne znaju odgovor. Embrij, fetus i svi ti medicinski pojmovi kao razlog ne može biti prije svega što se radi o ljudskom biću od samog začeća već, ali ni zato što neka druga zakonodavstva imaju drugi broj tjedana, neka to uopće nemaju, odnosno zabranjuju, a neki dopuštaju i smrtnu kaznu i eutanaziju. Papir svašta trpi.  Dakle, stvar je  društvenog dogovora i mi se možemo „društveno dogovoriti“ da to bude i devet, pet tjedana, tri dana ili da to uopće ne bude i da ne postoji kao mogućnost. Ima zemalja koje pobačaj  izričito ne dopuštaju ili što je još gore, ne propisuju kao pravo, kao npr. Malta, prelijepa zemlja koju zovu zemljom sretnih ljudi, zdravih ljudi, iz koje se stanovnici ne iseljuju.

U spomenutoj ustavnosudskoj odluci, prema objavi u medijima, navodi se da nerođeno biće, kao Ustavom zaštićena vrijednost uživa ustavnu zaštitu samo do one mjere do koje se ne sukobljava s pravom žene na privatnost i da pravo na život nerođenog bića u tom smislu nije zaštićeno tako da ima prednost ili veću zaštitu u odnosu prema pravu žene na privatnost. Dakle, bez obzira što sam Ustav kaže da svako ljudsko biće ima pravo na život što je apsolutna kategorija jer vrijedi za sve na jednak način, dakle, nitko i ničiji život nije vrjedniji od nekog drugog, ipak se nekomu daje veću i nadapsolutnu vrijednost i snagu i to ne samoj veličini života uopće kao takvog, nego pravu na nečiju privatnost do te mjere da to pravo na privatnost dobiva značaj i snagu drugome oduzeti život. Moglo bi se reći da se netko postavio u svojstvo i ulogu samoga Boga Stvoritelja svega živoga i neživoga, pa je dio svojih ovlasti delegirao na Ženu-majku i ona postaje to nadbiće koje ima pravo odlučivati o životu i smrti drugog bića. Jer to nije nikakvo pravo na privatnost, nego pravo na oduzimanje života drugomu. Zapravo se to svelo na pitanje vlasništva jer  dijete u majčinoj utrobi postaje objekt, njezino vlasništvo i u tom smislu njezina privatnost kojim ona može raspolagati kako hoće. To je bit prava na izbor. Nemamo pravo izbora nad drugim ljudima, ali nad svojim vlasništvom imamo i tu imamo pravo na privatnost i zaštitu te privatnosti, ali radi se tada o stvarima i stvarnim pravima. Možda je u tomu „kvaka“. Jer, ljudi ne mogu biti ničija roba niti vlasništvo, ni po Božjim, ni po ljudskim zakonima, a ljudi ne nastaju ljudskim voljama, ni činima, pa možda u ne tako prikrivenim krajnjim namjerama imamo za cilj negirati Stvoritelja i preuzeti njegovu ulogu. Članak 21. Ustava RH u st. 2. kaže se i da u RH nema smrtne kazne, ali ispada da ipak ima, jer eto žena- majka, na temelju svog prava na privatnost ima pravu izvršiti donijeti odluku o usmrćivanju nekog drugog i to izvršiti. Nije li to kazna zato što je živ i što se našao tu i to najčešće njezinim pristankom?! U čl. 22. Ustava kaže se da su čovjekova sloboda i osobnost nepovredivi, a čovjek je svako ljudsko biće, a ljudsko biće je i dijete u majčinoj utrobi i ono kao jedinstvena osoba na ovome svijetu već od začeća ima svoju osobnost, pa je i tu zaštićeno i NEpovrjedivo. Čl. 35. Ustava RH kaže da se svakom jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobna i obiteljskog života, dostojanstva, časti i ugleda. Svakom se jamči, a svatko je svako ljudsko biće, a ljudsko biće je i dijete u majčinoj utrobi, pa i ono ima pravo na osobni život po toj odredbi. Nikako nije jasno kako bi iz te odredbe moglo proizići da samo žena jedina tu ima pravo na zaštitu svog osobnog života i da iz tog prava vuče pravo na oduzimanje života drugome. Postavlja se pitanje što je s ocem djeteta u tom slučaju. Što je s njegovim pravom na osobni život? Nije Ustav pisan samo za žene. Žene su posebno zaštićene u Ustavu upravo i jedino samo kroz materinstvo, a ne u tzv. pravu na privatnost, a roditelji se obvezuju osigurati pravo djetetu  potpun i skladan razvoj njegove osobnosti, što počinje već od njegova razvoja u majčinoj utrobi ( i to potvrđuje medicinska znanost), dok se kao dužnost sviju propisuje zaštita djece, a djeca su i rođena ljudska bića čak do osamnaeste godine života i nerođena koja se nalaze u majčinoj utrobi. Zaista nije jasno kako je to jedan spol među ljudskim bićima, a svi su ljudi jednaki po svim mogućim ustavima, konvencijama i zakonima dobio pravo Nadboga odlučivanja o nečijem životu i smrti i to radi prava na svoju privatnost. Kojeg li apsurda: kod povrjede nečije časti, dakle, netko me uvrijedi jednom jedinom riječi- tu ja, odrasla, koja se mogu braniti i štititi i uzvratiti- imam pravo na svu moguću zaštitu, a nezaštićeno ljudsko biće, jedno dijete, tj. drugi čovjek nema pravo na zaštitu. Zašto? Jer smo tako odlučili. Zato nije jasno kakve to uopće ima veze s bilo kojim pravom, pa ni nekim pravom žene niti bilo koga. Pravo je ono što se „društveno dogovorimo“.

 Naravno, zaredale su se brojne rasprave na tu temu ovih dana, pa smo tako u emisiji HTV-a „Otvoreno“ od 2. ožujka o. g. mogli čuti citiranje neke europarlamentarke ili što već koja, kao „izrazita katolkinja i praktična vjernica i ona i njezini roditelji“ zagovara pravo žene na pobačaj, odnosno budimo jasniji-  pravo na ubojstvo ili oduzimanje života drugome. Eto, kažu zagovornici tog prava, čak i „pravi“ katolici to pravo danajski priznaju, a čuli smo i teze na temu demokršćanstva. Pa evo, kao i ta eurokatolkinja, tako i ja kažem da sam Kraljica od Sabe,  Snjeguljičina maćeha si je govorila da je najljepša, Dioklecijan je govorio da je Bog, a i Hitler je tako nekako govorio pa je donio zakon kojim je tzv. arijevska rasa ( da, i rasu je zakonom stvorio) imala pravo na izbor koji je uključivo i pravo na izbor na odstrjel nekih. Jer govorimo o pravu na izbor.  Tako kažu. A u prilog pravu na pobačaj spomenulo se i nečiju savjest, tj. ženinu savjest s kojom će se ona sama, „jer to je njezino pravo“, morati nositi. Zašto savjest? Ako je sve moralno i ako mi Ustav i zakon nešto dopuštaju, a to su moji vrhovni zakoni i ništa i nitko drugi nije iznad toga, zašto i otkuda onda nekakva savjest?! Imam prijedlog: donesimo zakon o pravu na izbor savjesti.  (D. S., veljača 2017. )