U spomen na o. Danijela Hekića
Već nekoliko godina, svake korizmene nedjelje, u selu Gluščići – župa Sveti Petar u Šumi, održava se Križni put „Stopama o. Danijela Hekića“, u spomen na franjevca rodom iz tog mjesta, koji je uslijed multiplex skleroze, proveo dugi niz godina nepokretan i u velikim bolovima. Dugu i duboku patnju prikazao je kao žrtvu za posvećenje svećenika i obraćenje grešnika, za spasenje njihovih duša.
Križni put održava se duž 4 kilometra duge staze od rodne kuće o. Danijela do mjesta Veli brig, poljskim putovima između oranica i vinograda, kojima je kao dječak prolazio o. Danijel.
Ideju je prvotno pokrenuo 2009. godine pavlin o. Alen Kiš, a nastavili su je svi redovnici koji su se nakon toga izmjenjivali u supetarskom pavlinskom samostanu. Godine 2011. definitivno je određena staza i postavljena su raspela koja označavaju postaje te se od tada križni put održava redovito svake korizmene nedjelje. Zaključne molitve mole se kod velikog zavjetnog križa, nedaleko mjesta Ježenj, postavljenog jubilarne 1900. godine. Rodnu kuću o. Daniela, sagrađenu 1721, te zalaganjem rodbine i prijatelja 2001. temeljito obnovljenu, u prigodi zlatnog svećeničkog jubileja o. Danijela, 7. travnja 2002. obitelj je poklonila Župi Sv. Petra u Šumi, nazvavši je „Betanija“ – dom molitve i duhovnog kršćanskog izgrađivanja.
O. Danijel Hekić rođen je 22. lipnja 1926. od oca Franje i majke Anđele, koji su imali devetero djece. Godine 1945. stupio je u novicijat u franjevačkom samostanu u Veneciji, za svećenika je zaređen 1952. godine, ali mladu misu zbog političkih prilika nije slavio u rodnom Svetom Petru u Šumi. Aktivan je bio svega tri godine: u Veroni (1952.-53.), Trstu (1053.-54.), Trevisu i Cittadelli (1954.-55.). U Trevisu se suočio sa svojom bolešću. No, to ga nije spriječilo da ostane blizak ljudima i ubrzo je postao traženi ispovjednik i duhovnik. Godine 1981. seli u franjevačku Kuću Presvetog Srca u mjestu Saccolongo. K njemu se slijevaju rijeke hodočasnika, on ih prima, tješi, blagoslivlja, ispovijeda, liječi duševne rane. I kada, tijekom vremena, slijedom napredovanja njegove bolesti više ne može ni pričati, ljudi nastavljaju dolaziti jer osjećaju ohrabrenje od same njegove prisutnosti, a on, onako bespomoćan u svojoj patnji, poput Krista na križu, upravo po tom životnom svjedočanstvu, najsnažnije ljudima donosi Krista. Preminuo je, na glasu svetosti, 26. rujna 2009.
Njegov brat o. Barnaba, također franjevac, predsjednik Skotističkog povjerenstva Papinskog sveučilišta Antonianum-a u Rimu, rekao je za njega: »Istina je da su mnoge osobe koje su bile kod moga brata promijenile način života. Neki kažu da su ozdravili.«
I jedna zanimljivost: govori se da nigdje nema toliko djece krštene imenom Daniela/Daniel kao što je to slučaj oko Padove, jer kažu da je o. Daniel posebno usrdno molio za parove sa problemima neplodnosti, koji su kasnije, u znak zahvalnosti davali djetetu njegovo ime.