U srijedu, 13. lipnja 2018., župljani župe sv. Martin Vrsar, proslavili su spomendan sv. Antuna Padovanskog. U crkvici istoimenog sveca u Vrsaru, misu je predvodio župnik Lino Zohil, a misu je animirao zbor Župe Vrsar.  Na svetoj misi se okupio veliki broj vjernika, župljana i turista. Nakon slavlja svete mise Turistička zajednica općine Vrsar organizirala je svojevrsni agape.

Župnik je u prigodnoj homiliji podsjetio kako sv. Antun s pravom nosi naslov „sveca svega svijeta“ jer je njegovo štovanje prošireno diljem kugle zemaljske, a ne štuju ga samo katolici, nego i pravoslavci pa i muslimani“. Potaknuo je okupljene na razmatranje o nekim epizodama iz života sv. Antuna, „kako bismo u njima otkrivali pouke i za svoj vlastiti život. Sveci nisu neka nadnaravna bića koja su se spustila iz svemira, naprotiv to su ljudi poput nas koji su uspjeli u svom životu proniknuti Božju volju, po njoj živjeti i tako ostvariti svoj cilj, vječno zajedništvo s Bogom Ocem kojemu svatko od nas teži. Njihov primjer nam je ohrabrenje i ujedno pomoć da i sami ostvarimo svetost.“

Župnik je podsjetio kako na putu svetosti nema privilegiranih, „I papa, biskupi, svećenici, redovnici, redovnice, očevi, majke, djeca, mladi, stariji - svi koji su povjerovali Kristu bez iznimke pozvani su na svetost i svatko od spomenutih mora uložiti onaj temeljni vjernički napor kako bi unatoč svim životnim protivštinama ostao vjeran Kristu. I svi mi ovdje sabrani pozvani smo otkriti i ostvarivati svoj vlastiti put svetosti. Valja nam se zapitati dokle smo došli“, potaknuo je propovjednik. „Odgađamo li taj izbor za neka bolja vremena ili smo pak već odustali pomirivši se sa svojim slabostima? Sveti Antun nam želi poručiti da se nikad ne smijemo umoriti hodajući na Božjemu putu. Bog, naš stvoritelj, koji nas kao nitko 'proniče i poznaje'“, naglasio je župnik citirajući Psalam 139, „zna što je za nas najbolje i zato nam je ostavio putokaze, svoje zapovijedi i savjete, koji nas trebaju dovesti do cilja, zajedništva s Njim“.

„Da li je svetost samo stvar prošlosti“, zapitao se nadalje vlč. Zohil, „nekih prošlih kršćanskih vremena kad se, kako se to nama čini, lako živjelo po kršćanskim načelima; kad je bilo jasno što se smije, a što ne smije činiti, kad su brak, obitelj, život, i Bog doista bile svetinje? Ima li danas uopće mjesta govoru o svetosti? Vjernički odgovor u svakom vremenu je isti, a on glasi - svetost je i danas kao i nekad moguća i dostižna, istaknuo je propovjednik te podsjetio, „svako vrijeme nosi svoje breme i u svakom je vremenu bilo teško biti čovjek Božji. Za svetost, dobrotu i blizinu s Bogom u svakom se vremenu valjalo izboriti smjerno koračajući sa svojim svakodnevnim životnim križevima i uz oslanjanje na milost Božju.“

„Sveti Antun je upravo to činio. Dok promatramo njegov život zapažamo kako su mu se stalno događale naoko nepredvidive stvari te je često morao iznova započinjati, i to uvijek u novom i nepoznatom okruženju", istaknuo je vlč. Zohil te ukratko podsjetio na svečev životopis koji je bio ispunjen neočekivanim preokretima. "Rodio se oko godine 1195. u glavnom gradu Portugala Lisabonu. Na krštenju je dobio ime Fernando. S petnaest godina ušao je u samostan Augustinaca. Poslije ređenja ušao je u franjevački red sa željom da ode u misije u Maroko i ondje podnese mučeništvo. Uspio je doći u Maroko, ali ubrzo se razbolio te se morao vratiti u domovinu. Ali zbog protivnih vjetrova njegova je lađa završila na Siciliji i potpuno drukčije usmjerila njegov život koji će biti prožet molitvom, poučavanjem teologije, vršenjem važnih službi u franjevačkom redu i neumornim propovijedanjem."

Župnik je istaknuo najeklatantniju značajku tog velikog sveca - njegove propovijedi  „koje su izvirale iz neprestanog osluškivanja Božjega glasa u molitvi, čitanja Biblije i služenja u redovničkom staležu. Priznat kao veliki čovjek molitve i učitelj Svetoga Pisma i teologije, bio je prvi franjevac koji je svoju braću franjevce poučavao teologiji. To nam svjedoči da je dobro poznavao svoju vjeru. U tome nam sveti Antun može biti veliki uzor, jer živimo u vremenu u kojem nam se nameću različiti svjetonazori, često potpuno suprotni kršćanskom nauku, te je veoma važno da dobro poznajemo ono u što vjerujemo. To činimo čestim susretanjem s Gospodinom u molitvi, sudjelovanjem na misnim slavljima te čitanjem Svetoga Pisma i proučavanjem svoje katoličke vjere.

Župnik je nadalje naglasio poruku života i djela sv. Antuna i za naš odnos prema drugima.  „Napose je važan naš odnos prema braći i sestrama koji su u velikim kušnjama i potrebama. Vi znate što je Kruh sv. Antuna i da se njime pomaže siromašnima. Uvođenje te prakse pripisuje se čudu po zagovoru sv. Antuna. Neka je majka, naime, po njegovu zagovoru zadobila milost da joj je oživjelo dijete koje se bilo utopilo. Dok je molila za čudo, obećala je da će u korist siromaha dati toliko kilograma žita koliko je dijete teško. Dijete je oživjelo, a majka je izvršila svoj zavjet. I otada se mnoge dobre duše uključiše u taj pothvat na korist mnogih siromaha. I mi danas imamo svoje siromahe. Neka nam desnica ne bude stisnuta. Budimo otvorena srca za sve potrebne, jer je to izvanredno sredstvo na putu svetosti a u svemu tome neka nas nadahnjuje Sv. Antun, zaključio je vlč. Zohil.

Crkva svetog Antuna Padovanskog smještena je extra muros Vrsara, neposredno uz mala gradska vrata. Godina gradnje crkve (1656.) uklesana je na njezinu nadvratniku (I • O • B • C • F • F • C • E • L • E (e)• I • 6 • 5 • 6). Crkva je podignuta nakon Uskočkoga rata (1615.-1618.) i velike epidemije kuge u Istri (1632.), u doba kada je porečki biskup neprekidno obitavao u vrsarskome kaštelu. Crkvu je izgradila te kasnije njome upravljala bratovština svetog Antuna Padovanskog. Premda o tome ne postoje podaci, smještaj ovoga zdanja uz mala gradska vrata nagoviješta njezinu simboličku ulogu čuvara grada na samome ulazu u njegovo tkivo opasano gradskim bedemima. Crkva se beziznimno pojavljuje u očevidnicima župne imovine kao i u vizitacijskim spisima koji se čuvaju u Dijecezanskom arhivu u Poreču i župnom arhivu u Vrsaru. Crkva je zabilježena u Franciskanskom katastru iz 1820. godine. Crkva je temeljito obnovljena 2010. godine u doba župnika L. Zohila. Crkva je tada elektrificirana, obnovljeni su krov crkve i lopica, postavljeni novi oluci, ožbukana je izvana, ofarbana izvana i iznutra, promijenjeni su prozori i obnovljena je metalna ograda, počišćeni su stupovi lopice, a djelomično je restauriran barokni oltarni retabl.

Foto: Kadić Valentina, Txt: Kadić Valentina / www.zupavrsar.com

 

  • IMAG7978
  • IMAG7993
  • IMAG7997
  • IMAG7998
  • IMAG7999
  • IMAG8000
  • IMAG8002
  • IMAG8003
  • IMAG8006
  • IMAG8007
  • IMAG8008
  • IMAG8009
  • IMAG8010
  • IMAG8011
  • IMAG8012
  • IMAG8013

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.