U nedjelju, 14. veljače, Stepinčevo je proslavljeno u jedinoj njemu posvećenoj crkvi na području Porečke i Pulske biskupije, u mjestu Škropeti, u Župi Motovunski Novaki u Pazinskom dekanatu. Misno slavlje predvodio je kancelar biskupije mons. Sergije Jelenić, uz koncelebraciju  župnika domaćina vlč. Rudija Korace.

„Ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre, ostaje samo, ako li umre, donosi obilat rod“ citat je kojim je mons. Jelenić započeo prigodnu homiliju. To pšenično zrno je prije svega sam Isus Krist, koji je umro na Kalvariji, koji je pokopan i koji je uskrsnuo da bi svima dao život vječni. To se otajstvo smrti i život ostvaruje i u životu Kristovih učenika. Biti bačeni na zemlju i ondje umrijeti i za njih je uvjet svake prave duhovne plodnosti. Bl. Alojzije Stepinac, na jedinstven način, poput pšeničnog zrna, pade na zemlju, te je, umrijevši, donio obilat rod.

 1390040

„Čitamo nadalje 'tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni“, nastavio je propovjednik te nadodao, „a sv. Pavao kaže, 'kao što su obilate patnje Kristove u nama, tako je po Kristu obilata i utjeha naša', oni koji svoju patnju pridružuju Kristovim patnjama, zahvaljujući Kristu imaju obilnu utjehu i dobro koje ima izvor u križu. Bl. Alojzije Stepinac nije prolio krv u doslovnom smislu riječi, njegova je smrt uzrokovana dugotrajnim patnjama koje je podnio. Zadnjih je petnaestak godina njegova života bilo obilježeno neprekinutim nizom zlostavljanja posred kojih je doslovno izložio vlastiti život radi svjedočenja za Evanđelje i za jedinstvo Crkve. Svoju je sudbinu položio u Božje ruke. Njegovo geslo glasi 'U tebe se, Gospodine, uzdam.', to je bio program njegova života. Bl. Alojzije Stepinac je sada u nebeskoj slavi, okružen svima onima koji su, kao i on, 'dobar boj bili, sačuvali svoju vjeru u kušnjama i nevoljama'. S pouzdanjem u njega danas upiremo svoj pogled i molimo njegov zagovor. I svakoga od nas Krist Sin Božji poziva da ga u svom životu nasljedujemo, da s njime i s križem svojim zajedno umremo, žrtvujemo svoj život za dobro drugih, za spas drugih, da bismo zajedno s Kristom uskrsnuli i prispjeli u slavu nebeskoga Oca.

Svojim životom, bl. Alojzije Stepinac je pružao izuzetan primjer nasljedovanja Isusa Krista. Njegovo životno svjedočanstvo je i nama dans poziv, jer smo i mi pozvani na istu svetost, da prođemo ovom zemljom čineći dobro svima, a ponajviše onima koji su na rubu društva, koji su sami, bolesni, nevoljni, koji su proganjani, diskriminirani, kojima treba podrška, pomoć, lijepa riječ.

Bl. Alojzije je računao s Bogom, pouzdavao se u Njega u svim trenutcima života, osobito u patnjama i progonstvima. U molitvi, svetoj pričesti, svetoj misi pronalazio je snagu za ustrajnost u vjeri i strpljivost u patnjama. Postojano se držao ovih načela: vjera u Boga, poštovanje svakog čovjeka, bez razlike, ljubav prema svima i uvijek biti spreman oprostiti svakome te jedinstvo s Crkvom kojoj je na čelu Petrov nasljednik. On je zbog toga i naviše stradao.

 1390046

"Kardinal Stepinac bijaše čovjek savjesti. U ime savjesti suprotstavio se moćnom mnoštvu. Bio je čovjek savjesti prosvijetljene Kristovom riječju, oblikovane njegovom Istinom i preko savjesti je njegov hod dostigao Istinu, a to je put pravoga života. Bio je branitelj Božji na ovoj zemlji, jer je branio pravo čovjeka da živi s Bogom, branio je Božji prostor na ovoj zemlji, branio je Božje stvari protiv grješne i lažne svemoći čovjekove, branio je Božja prava, a tako i istinska prava čovjekova, iskonsku sliku čovjekovu, protiv totalitarizma koji ne priznaje Božju moć, koji ne priznaje prisutnost Božju i Božja prava u svijetu. Tako je rekao card. Joseph Ratzinger 1998. godine u crkvi sv. jeronima u Rimu", spomenuo je mons. Jelenić.

Propovjednik je nadalje citirao bl. Stepinca, njegove riječi koje je izrekao 25. 10. 1942. u zagrebačkoj katedrali: “Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore: “Oče naš koji jesi na nebesima!” I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?” Dobro je znao da se ne može popuštati kad je u pitanju istina, jer istina nije roba kojom se može trgovati. Zbog toga mu je bilo draže prihvatiti patnju negoli izdati svoju savjest i iznevjeriti obećanje dano Kristu i Crkvi. Nije bio sam u tom hrabrom svjedočenju. Uz njega su bile i druge odvažne osobe koje su, da bi sačuvale jedinstvo Crkve i branile njezinu slobodu, prihvatile da zajedno s njim plate teški danak zatvora, zlostavljanja pa čak i prolijevanja krvi. Danas se tomu mnoštvu nesebičnih duša, biskupima, svećenicima, redovnicama, redovnicima i vjernicima laicima divimo i zahvaljujemo im. Oni svi pripadaju velikom mnoštvu onih koji, odjeveni u bijele haljine i s palmama u rukama stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem. Slušamo njihov snažni poziv na praštanje i pomirbu. Oprostiti i pomiriti se znači očistiti sjećanje od mržnje, zavade, želje za osvetom, znači priznati bratom čak i onoga koji nam je nanio zlo, znači ne dopustiti da nas zlo pobijedi nego zlo svladavati dobrim“, citirao je mons. Jelenić riječi svetog pape Ivana Pavla II. u Mariji Bistrici na Stepinčevoj beatifikaciji, 3. 10. 1998. godine.

 1390049

"Svi oni koji hoće živjeti pobožno, u Kristu Isusu bit će progonjeni. Isus nije ljudima obećao lagodan život, dobro i bogatstvo, nego križ, ali križ koji je On sam prvi nosio i križ po kome je On postigao spasenje za sve nas. Mi, koji smo pozvani slijediti Isusa Krista, ako uistinu želimo biti u Vječnosti zajedno s njime, potrebno nam je prihvatiti taj križ, nositi ga. Križ je u našoj svakodnevici čovjek, onaj koji mi je najbliži, onaj kome moram najviše dobra iskazati, jer ljubiti Boga znači prihvatiti i ljubiti čovjeka. Istina je da križ po sebi znači trpljenje, patnju, ali 'duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva', jer su oni u miru. Da bisno postigli taj život u Bogu, potrebno je da slijedimo Krista, da služimo Isusu Kristu, da ga slijedimo noseći svoj križ. Ako to istinski učinimo, kao što je to učinio i blaženi Alojzije Stepinac, i nas čeka život vječni, bit ćemo ondje gdje je Isus. Bit ćemo ondje gdje nam je Bog Otac pripravio mjesto u vječnosti. Stoga je vrlo važno da i mi u svome životu znamo u koga smo povjerovali, da se uzdajemo u Boga i da činimo on što je Bogu drago, jer samo oni koji se u Njega ufaju spoznati će Istinu i koji su vjerni bit će u ljubavi s njim, jer izabranici njegovi stječu milost i milosrđe", podsjetio je propovjednik. "Tako neka se dogodi svima nama i svima našima za koje živimo, za koje trpimo i za koje smo spremni žrtvovati se", zaključio je mons. Jelenić.

Na kraju misnoga slavlja župnik vlč. Koraca je zahvalio predvoditelju misnoga slavlja na dolasku i na upućenoj homiliji, te je spomenuo činjenicu da je on bio u Pazinskom kolegiju odgojitelj generaciji mons. Jelenića.  Misu je glazbeno animirao župni zbor. 

 1390062

Crkva bl. Alojzija Stepinca u selu Škorpeti građena je od 1999. do 2010. godine. Kamen temeljac blagoslovio je sveti papa Ivan Pavao II. 1998. godine u Mariji Bistrici, a posvetio ju je biskup Ivan Milovan 7. svibnja 2010. godine. U oltaru, od domaćeg kamena, pohranjene su relikvije Blaženika koje je za tu crkvu darovao kardinal Josip Bozanić. Četiri velika bočna prozora ukrašena su vitrajima s likovima velikana Crkve uz prigodne poruke:  sv. Majke Tereze, sv. Ivana Pavla II., svetog Maura i bl. Miroslava Bulešića. Vitraji su postavljeni prilozima istarskih svećenika i vjernika toga kraja. Crkva je izgrađena u skladu s povijesnim arhitektonskim značajkama sakralnih objekata u Istri, pa tako ima prepoznatljivu lopicu i preslicu. Činjenica da je crkva podignuta uz izuzetno zauzeto sudjelovanje mještana, koji su tijekom izgradnje sudjelovali i u brojnim radnim akcijama, pokazatelj je velikog štovanja koje u tom kraju postoji prema bl. Alojziju Stepincu. Prvi pokušaj pokretanja izgradnje postojao je još davne 1955. godine, no zbog sveopće društveno-političke klime tada nije ostvarena. U toj filijalnoj crkvi župe Motovunski Novaki, mise se održavaju redovito nekoliko puta tjedno, a  koristi se povremeno i za radne biskupijske susrete. (G. Krizman) 

Blagdan sv. Valentina u Porečkoj i Pulskoj biskupiji tradicionalno se svečano slavi, kao suzaštitnika, u Župi sv. Kuzme i Damjana u Kašteliru, u Porečkom dekanatu. Ove je godine povodom blagdana u župi organizirana i duhovna priprava koju su predvodili svećenici iz Papinskog zavoda sv. Jeronima u Rimu. Prvoga dana, u petak, 12. 2., misno slavlje i Euharistijsko klanjanje predvodio je vlč. Stjepan Matezović, svećenik Đakovačke - osječke nadbiskupije,  doktorand iz duhovnosti na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu.

1613306263093

Drugog dana, u subotu, 13. 2., misu je predvodio vlč. Milan Sima, svećenik Temišvarske biskupije, hrvat iz Rumunjske koji je na magisteriju iz pedagogije na Papinskom sveučilištu Salesiana u Rimu, a prigodnu je homiliju toga dana izrekao vlč. Matija Knok, svećenik Zagrebačke nadbiskupije, doktorand iz crkvene povijesti na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu.

Na sam blagdan, u nedjelju, 14.2. svečano koncelebrirano misno slavlje predvodio je vlč. Martin Krizmanić, svećenik Zagrebačke nadbiskupije, doktorand iz moralne teologije na Papinskoj akademiji Alfonsiana u Rimu. Na početku misnoga slavlja prigodne pozdrave i svećenicima i okupljenim vjernicima izrekao je župnik, vlč. Želimir Bagavac.

Vlč. Krizmanić je na početku homilije, razlamajući Riječ, pojašnjavajući prispodobu o gubavcu, istaknuo da je slika gubavca koji dolazi Isusu, slika svakoga od nas, jer i mi bolujemo od „gube“, od kad smo se rodili bolujemo od grijeha u koji zbog naše naravi vrlo lako padamo. "No", nastavio je predslavitelj,  "u traženju spasa od „gube“ naših grijeha i naših nedaća mi nismo sami. Evanđelje navodi da, u susretu s gubavcem, „Isus, ganut, pruži ruku“, to nam govori da Bog nije neki despot negdje daleko na nebesima, kojeg ne zanimaju ljudi koje je stvorio, već je Bog onaj koji može biti ganut, kojega itekako diraju naše životne situacije, boli, križevi, i što je od početka svijeta morao gledati kako njegova djeca umiru pod teretom grijeha. Bog iz toga ganuća, iz te ljubavi koju ima za nas, daje svoga Sina Isusa Krista, daje onoga koji je očistio gubavca, a tako čisti i nas od naših grijeha.", rekao je vlč. Krizmanić.

Homiliju možete poslušati ovdje:

Propovjednik je istaknuo značenje fraze 'i odmah nesta s njega gube i očisti se'. „Bog, dakle nije skroz maknuo gubu, ali ju je očistio, jednako tako Isus Krist u našem životu probija put, daje nam način da se očistimo, daje sebe da se mi možemo očistiti“.  Bog, kada želi da mi živimo vječno On ne uništava smrt, ali svojom smrću otvara put kojim mi možemo doći u vječni život. Bog ne otklanja križeve iz našega života, ali nam „čisti put', ganut je, zajedno s nama nosi taj naš teret. Mi zato ne moramo umrijeti na križu, On je to učinio za nas. Ne moramo umrijeti zbog svojih grijeha ali se moramo protiv njih boriti. Bog nam u tome pomaže. Krist na križu je ispružena ruka Očeva prema svakome od nas, naglasio je vlč. Krizmanić. Jedino što moramo učiniti je ono što je učinio gubavac, stati pred Gospodina i zamoliti ga, primiti tu ispruženu ruku.

Isus napominje gubavcu neka nikome ništa ne govori, već sama promjena njegova stanja mnogo govori. I mi, kada prihvatimo ruku Isusa Krista, to se vidi na nama i bez da išta  posebno govorimo, vidi se na nama da smo počeli živjeti drugim životom.

1613468566744

Danas, kada slavimo sv. Valentina, potrebno je naglasiti da je on bio mučenik, on je za svoju ljubav, i za Onoga kojega je istinski volio, bio spreman dati i svoj život. Prigoda je to da se zapitamo jesmo li mi spremni dati svoj život za nekoga koga volimo?, naglasio je vlč. Krizmanić, te nadodao da je prava, djelatna ljubav itekako surova i strašna u odnosu na onu izmišljenu, romansiranu. Bez obzira koliko ta prava ljubav boli i možda ostavlja rane, kada je ljubav takva za nju smo se uvijek iznova spremni žrtvovati. Ako smo mi, ljudi, grešni, spremni učiniti to za nekoga koga volimo, koliko li je tek onda Bog spreman učiniti za nas? A to je prava slika Boga, jer Bog jest ljubav. Bog zna da ćemo sagriješiti i da ćemo ga nekim svojim grijehom povrijediti, ali on opet dolazi, vraća se u taj odnos s nama kako bi nama bilo dobro. To je istinska ljubav za kojom čovjek čezne. To je skupo, to košta i srca i vremena i života, ali nema boljeg načina života od ljubavi, gorljivo je istaknuo propovjednik. Kada je čovjek tako spreman živjeti ljubav, tada je najbolji čovjek. Želim vas potaknuti da se ne bojite ljubiti, da se ne bojite dati jedni drugima, jer to je ono istinski vrijedno, to je ono jedino bitno. Siguran sam da nikada neću naći bolji način života od ljubavi, jer stvoreni smo iz ljubavi, za ljubav, stvoreni smo upravo za to, da budemo tu jedni za druge, i da budemo jedni s drugima i da znamo istinski jedni druge ljubiti.

Neka nam u našem pokušaju istinskog ljubljenja budu primjer svakako bl. Miroslav Bulešić te bl. Alojzije Stepinac, kojemu je jedino bilo bitno da Božja stvar i Božja ljubav idu naprijed, zaključio je propovjednik.

Na kraju misnoga slavlja predslavitelju je uručen prigodni dar zahvale. Misu je glazbeno uzveličao župni zbor. 

(txt: G. Krizman, foto: J. Ružić)

1613306162707

1613306263077

1613306162711

 

„Današnji blagdan naše suzaštitnice sv. Foške prilika je da se u nju ugledamo kao svoj uzor, prilika je da ju za pomoć zamolimo da i nama isprosi od Boga snage duha kojom ćemo nadvladati napasti svijeta i ostati vjerni Kristu, ma koliko nas to koštalo, ma kolika bila žrtva - samo s jednim jedinim ciljem - da i mi prispijemo u slavu Oca nebeskog, u kraljevstvo Krista Kralja u kojem će biti nagrađeno svako plemenito djelo i svaka strpljivo podnesena patnja.“, rekao je između ostalog župnik Zohil u homiliji.

U Vrsaru, u Župi sv. Martina biskupa, u Porečkom dekanatu, u subotu, 13. veljače, proslavljen je blagdan suzaštitnice župe, sv. Foške, djevice i mučenice.

„Sv. Foška je bila lijepa i mudra mlada djevojka, koja se nije htjela odreći vjere u Krista“, rekao je župnik, vlč. mr. Lino Zohil, predvodeći misno slavlje u njoj posvećenoj crkvi iz XVII. stoljeća.

„Ništa je nije moglo spriječiti da ostane vjerna Kristu. Za svoju odanost Bogu, čuvajući njegove zapovijedi - nikako nije htjela prekršiti ono što je osjećala kao Božju volju. Ničim nije htjela uvrijediti Gospodina pa makar je to koštalo života.

Da je Foška prihvatila ponude svog oca i rimskih časnika, mogla je uživati sve blagodati bogatstva i raskoši. Zasigurno bi uživala čast i vlast. Mi bi danas rekli: “Ništa joj ne bi nedostajalo”. Mogla si je osigurati sve što mlada djevojka sanja. Sve to Foška je odbila jer se kosilo s njezinim uvjerenjem. Da je pristala - pogazila bi sve u što je vjerovala, pogazila bi vrednote pravde, istine, morala. Jednom riječju, odbacila bi vrednote kršćanstva i odrekla se Krista. A to je za Svetu Fošku bila previsoka cijena jer bi izgubila ono najdragocjenije - milost u Božjim očima“, naglasio je vlč. Zohil.

„Promatrajući život i sudbinu Svete Foške, pogledajmo i na današnji svijet oko sebe, rekao je propovjednik aktualizirajući. Prevladava li danas među ljudima stav  i duh kakvim je sv. Foška odbacila blagodati ovoga svijeta prianjajući uz Krista - ili - su ljudi našeg vremena skloniji pogaziti i najsvetije vrednote samo da bi se domogli časti, vlasti, blagodati ovoga svijeta, užitka i svega onog što ovi sa sobom donose? Ne uzmanjka li nama danas snage da odbacimo napasti, odbijemo varljive ponude i koristi koje nam se nude ako radi njih moramo ostaviti vrednote naše vjere?“, retorički se zapitao vlč. Zohil.

fosca1

„Pogledajmo malo oko sebe i brzo ćemo se uvjeriti da su ljudi danas spremni svašta počiniti samo da bi došli do bogatstva i slave. Ne pita se uopće da li se neki postupak kosi s vrednotama evanđelja, s Božjim zakonom i Božjom voljom, gleda se samo na profit, korist, bogatstvo i užitak. Toliko puta, da bi se do njih došlo, ljudi su spremni činiti grozne stvari, uopće se ne pitajući da li su kome naškodili, da li su drugoga oštetili, da li je ono što čine u skladu s vjerom i hoće li nakon toga moći pogledati drugome u lice, te kako će stati pred Božje lice.

Prečesto nedostaje snažnog duha današnje svetice Foške koji je uspjela, i pod cijenu života, svemu tome reći odlučno „ne“. Ona je dobro razumjela riječi Svetoga Pisma današnjih čitanja.“, rekao je propovjednik.

Župnik se nadalje osvrnuo na poteškoće koje sa sobom kao posljedice donosi pandemija koronavirusa. „Izolacija u kojoj se sada pomalo nalazimo radi sprječavanja širenja zaraze koronavirusom odvojila je ljude jedne od drugih, što je teško podnošljivo. Naime svi mi, a osobito oni stariji i osamljeni, osjećamo da nismo stvoreni živjeti sami, te je navedena svijest na neki način trag Božjeg stvoriteljskog nauma da »nije dobro da čovjek bude sam«, kako piše u Knjizi Postanka. Već u samom činu stvaranja čovjeka Bog je očitovao da smo određeni za zajedništvo s njime i jedni s drugima. Osama je izgubljenost, a prisutnost ozdravlja, po njoj je čovjek smješten u zajedništvo, na pravu razinu svog postojanja.“

„Današnji blagdan naše suzaštitnice sv. Foške prilika je da se u nju ugledamo kao svoj uzor, prilika je da ju za pomoć zamolimo da i nama isprosi od Boga snage duha kojom ćemo nadvladati napasti svijeta i ostati vjerni Kristu, ma koliko nas to koštalo, ma kolika bila žrtva - samo s jednim jedinim ciljem - da i mi prispijemo u slavu Oca nebeskog, u kraljevstvo Krista Kralja u kojem će biti nagrađeno svako plemenito djelo i svaka strpljivo podnesena patnja. Nagrada je to od Boga obećana, nagrada je tolika da se ne da s ničim usporediti.“, rekao je između ostalog župnik Zohil u homiliji.

„Svaka palma mučeništva niče, raste i sazrijeva u tišini i skrovitosti svakodnevnog života. Mučeništvo nužno zahtijeva pripremu i rast, do zrelosti. Znala je sv. Foška da ljubav, od Boga primljena, treba biti darovana drugima. Samo tada ona raste i umnaža se. Snagom te ljubavi nadvladala je mučeništvo kojem je bila podvrgnuta“, naglasio je propovjednik.

„Neka nam današnji blagdan bude poticaj da učvrstimo u svome životu svijest evanđeoskih vrednota koje nemaju cijene i neka nam na tom putu svijetli kao putokaz lik svete Foške“, zaključio je vlč. Zohil.

Misu je glazbeno uzveličao župni zbor uz instrumentalnu pratnju s. Ana Iveljić. 

fosca2

Crkva svete Foške u Vrsaru nalazi se pokraj velikih (glavnih) gradskih vrata. Gradnja samoga crkvenoga zdanja može se pouzdano datirati u prvu polovicu XVII. stoljeća te logiku njezina podizanja i smještaja treba tražiti analogno kao i u slučaju crkve svetog Antuna Padovanskog. Crkva se spominje u očevidnicima imovine vrsarske župe i jasno se uočava u Franciskanskom katastru iz 1820. godine.

Crkva ima jednostavnu renesansnu fasadu s elementima baroknoga sloga. Jednostavnost sloga prati i konstrukcija dvaju prozora sa svake strane vrata, portal i okrugli prozor iznad vrata. Na pročelju se nalazi kamena preslica s dvama otvorima, ali bez postavljenih zvona. Nekoć su na preslicu bila postavljena dva zvona, jedno iz XVII., a drugo iz XVIII. stoljeća.

Crkva je jednobrodna građevina s izbočenim pačetvorinastim svetištem, uzdignutim u odnosu na lađu za jednu stubu i odijeljenim od puka oltarnom ogradom. Pod crkve popločen je kamenim škriljama, a u podu se razabiru grobnice klerika i laika čije su inskripcije pisane latinskim jezikom. Većinom je riječ o bratimima najstarijih vrsarskih bratovština – Presvetog Sakramenta i svetoga Franje. U svetištu se nalazi nadgrobna ploča vrsarskoga župnika Luke Prodanića, umrlog 1659. godine, s reljefno izvedenim svećeničkim znakovima – hostijom i kaležom. U crkvi se nalazi glavni oltar s pripadnim retablom te dvama pokrajnjim oltarima od kojih su očuvane samo oltarne menze, dok su na mjesto retabala postavljene slike-umjetnine u sklopu izložbe sakralne umjetnosti župe Vrsar. Jedan oltar bio je posvećen svetome Franji Asiškome, dok je drugi dokumentirao skidanje Isusa s križa. U stražnjem dijelu crkve nalazi se sakristija. Crkva je obnovljena 1910., kada je dograđena sakristija, te 1915. i, napokon, 1996. godine. U crkvi su se nekoć nalazile moći svetoga Placida.

Premda je titular vrsarske župe sveti Martin, sveta Foška smatra se suzaštitnicom Vrsara. Razloge tome treba tražiti u osobitim crkvenim okolnostima iz sredine XVIII. te s početka XX. stoljeća. Tadašnja župna crkva posvećena svetome Martinu, koja se nalazila na tadašnjem komunalnom trgu (današnjem trgu Degrassi), bila je razušena i napuštena sve dok 1935. godine nije izgrađena nova – današnja župna crkva svetoga Martina. U međurazdoblju se crkva svete Foške, tada najveće vrsarsko sakralno zdanje, koristila kao župna crkva, a i njezin se titular počeo poimati kao zaštitnik Vrsara budući da u župi nije postojala ni jedna crkva svetoga Martina. Stariji domaći stanovnici Vrsara stoga na osobit način štuju svetu Fošku. I ranije, tijekom obnove stare župne crkve svetoga Martina u razdoblju od 1830. do 1854. godine crkva svete Foške bila je župna crkva Vrsara.

(Txt: G. Krizman, Foto A. Ligović)

Blagdan bl. Alojzija Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa i kardinala, svake se godine posebno svečano slavi u Župi sv. Bernarda u Funtani, u Porečkom dekanatu. Godine 1999. ondje je svečano blagoslovljena oltarna slika s likom blaženog Kardinala, autora Vladimira Pavlinića. Ta je slika bila druga u užem izboru među slikama koje su naslikane za beatifikaciju. Župa Funtana uobičajeno za Stepinčevo organizira trodnevnicu s gostujućim propovjednikom no ove godine, zbog epidemioloških razloga, to nije bilo moguće.

Ove je godine župa taj blagdan obilježila večernjim misnim slavljem koje je predvodio župnik, vlč. Ivica Butković. Propovjednik se je u prigodnoj homiliji prigodno osvrnuo na herojsko djelovanje tog Božjeg ugodnika u preteškim i preopasnim povijesnim okolnostima u kojima su se na njega okomila redom dva bezbožna režima. Istaknuo je njegov nemjerljivi značaj kao simbol ustrajnosti u vjeri i ljubavi prema Bogu i čovjeku. Vodio se principom visokog stupnja moralnog prosuđivanja zločina. Bio je simbol jedinstva hrvatskog naroda i povezanosti s Rimskom Crkvom, te simbol pomirenja s pravoslavcima i židovima. Bio je protivnik okrutnog režima, neprestano je osuđivao zločine koje je režim činio. Ostao je do kraja vjeran Bogu, narodu i Crkvi. On nam je poticaj da se zapitamo koliko smo mi spremni žrtvovati se za vjeru?, istaknuo je između ostalog vlč. Butković.

Misa je zaključena molitvom pred oltarom bl. Stepinca. Događaj je glazbeno uzveličao župni zbor. 

Najave i obavijesti

Četvrtak: 29 Srp 2021
Pazin: Biskup Milovan predvodi jubilarno 50. hodočašće za bolesnike
Ponedjeljak: 2 Kol 2021
Blagdan Gospe od Anđela u Pazinu

Istaknuto

 

 

100. obljetnica

Miroslav Bulešić

Zaklada

Biskupija na Facebooku

Biskupija na YouTube

Kalendar događanja

Foto galerija

Ova web stranica koristi kolačiće

Ova web stranica koristi kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Klikom na poveznicu 'Informacije' saznajte više o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Prihvaćam' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.