U subotu, 22. veljače 2020., na 89. obljetnicu ukazanja Milosrdnog Isusa sv. Faustini, sestre Milosrdnog Isusa u Puli započele su veliku devetnicu u čast Božjem milosrđu uoči proslave 20. obljetnice djelovanja koja će se održati 22. studenoga ove godine.


Devetnica će se odvijati kroz devet subota u devet mjeseci u crkvi Majke Božje od Milosrđa, Misericordia u Puli, nakon večernje svete mise. Prva subota devetnice, 22. veljače, održana je na nakanu - za grešnike.

Slijedeća subota devetnice bit će 21. ožujka na nakanu - za svećenike i Bogu posvećene osobe. U travnju, treće subote devetnice nakana će biti - za pobožne i vjerne duše, u svibnju - za pogane i one koji ne poznaju Boga, u lipnju - za jedinstvo Crkve, u srpnju - za tihe i ponizne duše, u kolovozu - za štovatelje Božjega milosrđa, u rujnu - za duše u čistilištu te u listopadu - za sve ohladnjele duše. Nakon završene devetnice, završno misno slavlje zahvale za 20 godina djelovanja sestara u Puli, u Porečkoj i Pulskoj biskupiji kamo su stigle 23. studenog 2000. godine, održati će se u nedjelju, 22. studenog 2020. u kapeli Milosrdnog Isusa  u Domu sv. Polikarpa.

Misno slavlje prigodom prvoga dana velike devetnice Božjemu milosrđu u pulskoj crkvi Majke Božje od Milosrđa, Misericordiae, predvodio je župnik pulske katedralne župe, vlč. Rikard Lekaj. On je na početku homilije podsjetio na nedavno proslavljen spomendan bl. Sopoćka, duhovnika sv. Faustine Kowalske, koji je bio veliki širitelj Božjega milosrđa. Uz 89. obljetnicu objave sv. Faustini propovjednik je pročitao ulomak iz njezinoga dnevnika, zapis na dan 22. veljače 1931., temeljem kojeg je naslikana slika Milosrdnog Isusa, „Uvečer, u ćeliji, ugledala sam Isusa, Gospodina, u bijeloj haljini. Jedna ruka bila je uzdignuta na blagoslov, a druga je doticala haljinu na grudima. Iz otvora haljine na prsima izvirale su dvije velike zrake, jedna crvena, a druga blijeda. U tišini sam promatrala Gospodina. Moja je duša bila prožeta strahom, ali i velikom radošću. Nakon nekoliko trenutaka reče mi Isus: Naslikaj sliku prema crtežu koji vidiš s natpisom: Isuse, uzdam se u Tebe. Želim da ta slika bude čašćena najprije u vašoj kapelici, a zatim u cijelomu svijetu. Obećavam da duša koja bude štovala ovu sliku, neće propasti. Obećavam toj duši pobjedu nad neprijateljima već na zemlji, a osobito u času smrti. Ja sâm branit ću je kao svoju čast.“

Propovjednik je nadalje, razlamajući Riječ Evanđelja po Mateju, istaknuo da pitanje koje Isus upućuje apostolima 'Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?', a odmah zatim ' A što vi kažete?', je pitanje upućeno i nama. Za odgovoriti na to pitanje potrebna nam je vjera, Božja intervencija, Duh Sveti, da po njemu možemo odgovoriti, prepoznati Krista u našem životu i reći tko je Krist za mene. To prepoznajemo jedino kao smo otvoreni Duhu Svetome. Petar u svom odgovoru, po daru Duha Svetoga, jer je iskusio iskustvo susreta s Bogom preko Isusa Krista, ispovijeda pravi vjeru, 'ti si Krist Sin Božji, Pomazanik'. Isus mu zato kaže da je on 'stijena na kojoj će sagraditi svoju Crkvu', na njegovoj vjeri. Zato smo danas pozvani moliti za Crkvu, za papu, za biskupe, za svećenike, nastavio je propovjednik. Citirao je papu Pavla VI. koji je tijekom jedne audijencije rekao da 'kroz pukotine Crkve ulazi dim Zloga', koji stvara kaos, nered u Crkvi, među svećenicima, među biskupima, ali tješe nas riječi da je 'vrata paklena neće nadvladati'. Zato smo pozvani ljubiti Crkvu i za nju moliti. Neka ovaj blagdan bude svima nama pomoć da ozbiljno shvatimo ovaj poziv da molimo za Crkvu, naglasio je propovjednik. Događa se ono što je govorio kardinal Ratzinger, papa Benedikt XVI. u miru, nastavio je vlč. Lekaj, da je budućnost Crkve u malim zajednicama koje žive vjeru, koje svjedoče Krista, koje evangeliziraju, koje navještaju i ozbiljno žive kršćanski poziv. Mislimo da ako su nam crkve pune da je to znak vjere, no nije tako. Znak vjere je ljubiti, opraštati, blagoslivljati i činiti djela milosrđa. Budućnost Crkve će biti u malim zajednicama koje će obnoviti Crkvu, upravo po uzoru na male zajednice prvih kršćana koji su bili svjetlo, svjedočili su Krista, dali su život za Krista i za vjeru. Molimo da nam Gospodin podari snagu i vjeru da i mi možemo dati život za Crkvu i da Gospodin preko nas obnovi što je srušeno i zatvori one pukotine preko kojih ulazi zlo koje ruši ono što Bog gradi. Neka nas u tim nastojanjima tješe riječi da je 'vrata paklena neće nadvladati', zaključio je propovjednik.

Nakon misnoga slavlja uslijedilo je klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom  uz krunicu Božjega milosrđa i prigodni molitveni program kojeg su vodile sestre Milosrdnog Isusa.

Karizma sestara Milosrdnog Isusa je slavljenje, naviještanje i moljenje Božjega milosrđa za cijeli svijet. “Družba sestara milosrdnog Isusa pozvana je u Crkvi da slavi Boga, u Presvetom Trojstvu jedinoga, u otajstvu njegova milosrđa, kroz osobito posvećenje i ukazivanje na Božje milosrđe, koje se u punini objavilo u osobi Isusa Krista.” ( iz Konstitucije Družbe).

Utemeljitelj Družbe je vlč. prof. Mihael Sopoćko. Družba je osnovana 1941. u Vilni (Litva), a zajednički život započet je u Mysliborzu, u Poljskoj, 25. kolovoza 1947.

Razlog osnivanja Družbe navela je sv. s. Faustina Kowalska, duhovna majka: „Bog traži redovničku zajednicu koja će propovijedati Božje milosrđe i izmoliti ga svijetu.“ Isus je svetoj Faustini objavio da želi upravo takvu redovničku zajednicu.

Družba sestara milosrdnog Isusa je kontemplativno-aktivna družba. Sestre vode vrtiće, škole, bolnice, hospicije, staračke domove, domove za nezbrinutu djecu i majke, te pomažu u župama. Družba je papinskoga prava od 2008., a broji 150 članica koje žive u 38 zajednica.  Geslo Družbe je: Isuse, uzdam se u Tebe!; a pozdrav glasi: Uzdajmo se u Gospodina! (Txt: Tiskovni ured PPB, foto: sestre Millosrdnog Isusa)

U subotu, 15. veljače 2020., u pulskoj crkvi Majke Božje od Milosrđa (Misericordiae) proslavljen je spomendan bl. Mihaela Sopoćkog, ispovjednika i duhovnika svete Faustine i osnivača Družbe sestara Milosrdnog Isusa. Svečanu misu predvodio je vlč. Rikard Lekaj.

Slavimo danas blagdan bl. Mihaela Sopoćka, svećenika i velikog zaljubljenika u štovanje Milosrdnoga Isusa rekao je na početku homilije propovjednik. U nastavku je iznio osnovne podatke iz životopisa tog Božjeg ugodnika. Rođen je 1. 11. 1888. godine u mjestu Juszewszczyzna, u sadašnjoj Bjelorusiji. Spomenuo je da je bl. Sopoćko odrastao u siromašnoj obitelji, ali okružen ljubavlju. Bez ljubavi nema obitelji, naglasio je propovjednik. Bog je ušao u njegov život i on je prihvatio Božju volju. Od početka svećeništva u potpunosti se je predao Kristu. Postao je duhovnik sv. Faustine Kowalaske 1932. godine. U Dnevniku sv. Faustine gdje je ona zapisala svoje objave o njezinu je duhovniku zapisano „To je svećenik po mojem srcu. Njegovi napori su mi dragi. Ti vidiš, moja kćeri, da se mora ostvariti moja volja i što sam obećao ja držim.“ (Dn 1256.), citirao je vlč. Lekaj. Propovjednik je nadalje citirao Poslanicu sv. Pavla apostola Rimljanima istaknuvši da je u njoj na jedan način oslikan lik Božjeg ugodnika poput bl. Mihaela Spoćka, „Srdačno se ljubite pravim bratoljubljem! Pretječite jedni druge poštovanjem! U revnosti budite hitri, u duhu gorljivi, Gospodinu služite! U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani! Pritječite u pomoć svetima u nuždi, gajite gostoljubivost! Blagoslivljajte svoje progonitelje, blagoslivljajte, a ne proklinjite! Radujte se s radosnima, plačite sa zaplakanima! Budite istomišljenici među sobom!“, takav je bio bl. Sopoćko. Takvima se postaje imajući stav jednostavnosti, poniznosti i poslušnosti. Takvim stavom Bog ulazi u čovjekovo srce i mijenja ga, naglasio je propovjednik.

Slavimo velikog svećenika, skromnog, jednostavnog, poniznog, duhovnog oca sv. Faustine i velikog širitelja Božjega milosrđa. A širiti ga može onaj koji je ispunjen Božjom ljubavlju i milosrđem. Takav je bio bl. Mihael Sopoćko, naglasio je uz ostalo propovjednik. Njegov apostolat kroz ta teška vremena bio je ustrajan i plodan. Njegovo je djelovanje dokaz da ono što Bog čini čovjek ne može uništiti. Kroz njega ne slavimo ljudsko nego Božje djelo. Bog je preko njega učinio velika djela. Gledajući njega gledamo evanđelje, on i danas svojim primjerom potiče na obraćenje, rekao je vlč. Lekaj.

Na kraju misnog slavlja održano je čašćenje relikvija Blaženika.

U ovom vremenu u kojem je potrebno širiti Božje milosrđe, bl. Mihael Sopoćko primjer je požrtvovnosti i predanosti Božjoj volji. Izvršio je sve što je sv. Faustina primila u objavljivanjima od Milosrdnog Isusa. Naložio joj je pisati svoja nutarnja proživljavanja, pa je tako nastao njezin Dnevnik. Dao je nacrtati sliku Milosrdnog Isusa prema uputama sv. Faustine, te se trudio oko priznavanja slike i širenja štovanja blagdana Božjega milosrđa u nedjelju po Uskrsu.

Ostavio nam je mnoštvo poticajnih misli koje nas mogu voditi krajnjem cilju, sjedinjenju s Gospodinom, a jedna je od njih: „Zavolimo djela milosrđa prema bližnjemu i razlit će se na nas utjeha, dobit ćemo snagu i olakšanje, koje je kao rosa na spaljenoj zemlji koja nas ispunjava radošću.“

Sestre Družbe Milosrdnog Isusa u Puli djeluju od 2000. godine i ove će godine u mjesecu studenom obilježiti 20. obljetnicu djelovanja u Porečkoj i Pulskoj biskupiji.

 

 

Tko je bio bl. Mihael Sopoćko?

Blaženi vlč. Mihael Sopoćko rođen je 1. studenoga 1888. godine u mjestu Juszewszczyzna, sadašnja Bjelorusija. Bio je najmlađe od četvero djece u obitelji. Odrastao je u teškim materijalnim uvjetima, ali okružen roditeljskom ljubavlju.

Godine 1910. stupio je u sjemenište u Vilnu, sakrament svećeničkog reda primio je 15. lipnja 1914. godine. Od 1914. do 1918. služio je kao kapelan u župi Taboryszki. Tu se susreo s jako siromašnim pastoralom. Nakon što ga je župnik prihvatio, započeo je kateheze s djecom i mladima, učio je mlade pjevati i osnovao je crkveni zbor. U mjestima Miedniki i Onżadowo, nalazeći se na kraju župe, sagradio je kapelu i osnovao pastoralni centar.

Uočavajući potrebe godinama zanemarenog školovanja, posebno poljskog jezika, doveo je do otvaranja oko 40 škola, u kojima se školovalo oko 1000 djece. Bilo je to u vrijeme Prvog svjetskog rata i njemačke okupacije.

Sam je uvidio nedostatke svoga školovanja. Kada mu je 1918. godine prijetio pritvor, otišao je u Varšavu upisati studij.

Kada je započeo rat s boljševičkom Rusijom, prijavio se za vojnog kapelana kako bi mogao služiti domovini. Službu kapelana obavljao je i nakon rata, sve do 1932. godine. Po završetku rata, vratio se na studij moralne teologije. Istovremeno je, od 1922. do 1924., studirao pedagogiju, pišući diplomski rad na temu: utjecaj alkohola na školsku mladež.

Godine 1924. vlč. Sopoćko vratio se u Vilno, gdje nastavlja službu vojnog kapelana. Doprinio je obnovi „vojne“ crkve sv. Ignacija. Biskup Jerzy Matulewìcz naložio  mu je da organizira katoličku udrugu mladih. U kratko vrijeme osnovano je osam udruga poljske mladeži.

Vlč. Sopoćko nastavlja studij i 1926. godine na Varšavskom sveučilištu obranio je doktorski rad iz moralne teologije. Započinje njegova služba u sjemeništu, na sveučilištu u Vilnu, i služba ispovjednika u ženskim redovničkim zajednicama.

Od 1927. do 1932. obavlja službu duhovnog oca u sjemeništu.

Od 1928. godine sve do početka Drugog svjetskog rata predaje na Sveučilištu teologije Stefan Batorego u Vilnu, gdje paralelno predaje u sjemeništu. Od dolaska u Vilno ispovjednik je redovnicama i tu funkciju obavlja sve do svog odlaska iz Vilna.

Dana 17. siječnja 1933. godine vlč. Sopoćko imenovan je ispovjednikom u Družbi sestara Majke Božje od Milosrđa. U ljetnim mjesecima te godine došlo je do prvoga susreta vlč. Mihaela Sopoćka sa sestrom Faustinom. Od tog trenutka postao je njezin ispovjednik i duhovnik. Susret sa sestrom Faustinom dao je novu dimenziju životu vlč. Sopoćka. Centar njegova života bilo je širenje kulta Božjeg milosrđa i briga o njegovu priznavanju. Izvršio je sve što je sv. Faustina primila u objavljivanjima od Milosrdnog Isusa. Naložio joj je pisati svoja nutarnja proživljavanja, zahvaljujući čemu je nastao Dnevnik. Doveo je do crtanja slike Milosrdnog Isusa prema uputama sestre Faustine. Vlč. Sopoćko započeo je brigu oko priznavanja slike i širenja štovanja blagdana Božjega milosrđa drugu nedjelju po Uskrsu, do posljednjih dana svoga života, ne dočekavši plodove svojega rada. Osnivač je Družbe sestara Milosrdnog Isusa, družbe o kojoj je Isus govorio sestri Faustini. Za prvu zajednicu sestara napisao je formacijski list, a kasnije uredio Konstitucije, prema mišljenjima i idejama sv. Faustine.

Vlč. Mihael Sopoćko neumorno je pisao molbe crkvenim vlastima o potvrđivanju širenja štovanja božanskog milosrđa. Preko znanstvene publikacije dao je teološki temelj za nove forme kulta Božjega milosrđa, koje je gorljivo popularizirao. Nakon smrti sv. Faustine, s kojom je vlč. Sopoćko održavao kontakt do kraja njezina života, ispunio je zadana objavljenja. Godina 1924.-1944. skrivao se pred Gestapom u mjestu Czarny Bór blizu Vilna. U srpnju 1944. godine u Vilno je došla sovjetska armija. Usprkos tome, svećenik Sopoćko ostao je u mjestu i pomagao u pastoralu u crkvi sv. Ivana. Sve veća ograničenja za Crkvu i pastoral nisu ga obeshrabrila. Posluživao je s velikom gorljivošću, katehizirao mlade, obrazovao je svjetske katehete, evangelizirajući Ruse koji su se tada našli u Vilnu. U svom radu otkrivao je sve više posebnu skrb i snagu Božjega milosrđa koju je neprestano širio. Rezultat te djelatnosti bila je prijetnja uhićenjem. Zato na poziv svoga nadbiskupa Sopoćko 1947. godine napušta Vilno i odlazi u Bìałystok. Predaje u sjemeništu, koje vodi do 1962. godine. Bdije nad osnivanjem nove Družbe, aktivno se uključujući u formaciju sestara. Barem jednom u godini, a ponekad i češće, posjećivao je sestre u Myślibórzu, gdje se nalazi prva kuća Družbe. Održava konferencije, naučava i informira o stvarima vezanim za razvoj štovanja Božjega milosrđa. Trudi se osobno razgovarati sa svakom sestrom. Zalaže se za nove zaklade i savjetuje kod osnivanja novih kuća. je

Na prekretnici 40-ih i 50-ih godina vlč. Sopoćko u širokim je razmjerima i velikom djelotvornošću vodio akcije „trijeznosti“ (odvikavanja od alkohola). U 50-im godinama organizirao je nekoliko katehetskih tečajeva za laike i redovnice. Od 1955. godine vodi pastoral u kapeli na ulici Poleskoj u Bìałystoku koja je pripadala Družbi sestara misionarki svete Obitelji. Doprinio je dogradnji kapele i tamo organizirao samostalni pastoralni centar, u kojemu je služio do kraja svoga života. Svoje posljednje tjedne proživio je u izvršavanju Božje volje i u duhu duboke vjere prihvatio je odlazak s ovoga svijeta. Umro je 15. veljače 1975. godine. Njegova beatifikacija bila je 28. rujna 2008. godine u Bìałystoku u Poljskoj.

U subotu, 15. veljače, u pulskoj crkvi sv. Pavla apostola

Proslava Gospe Lurdske u Istarskim toplicama

U jedinom istarskom prirodnom termalnom lječilištu, Istarskim toplicama, svečanom misom u kapeli lječilišta, rukovoditelji, osoblje, korisnici usluga i brojni vjernici iz okolnih župa, 11. veljače 2020. proslavili su blagdan Gospe Lurdske, ujedno  i Međunarodni dan bolesnika.

Euharijstijsko slavlje predvodio je vlč. Jeronim Jokić, župnik iz Boljuna.

U vrlo nadahnutoj homiljji, vlč. Jeronim naglasio je važnost moljenja krunice i to obrazložio svjedočenjem djevojčice Bernardice tj. Bernardette Soubirous, kojoj se Gospa prvi put  ukazala 11.02.1858.g.: „ispred pećine vidjela sam gospođu odjevenu u bijelu haljinu – bila je odjevena u bijelo i opasana plavim pojasom, na nogama je imala žutu ružu, iste boje kao i njezina krunica. Kad to ugledah, protrljah oči misleći da se varam. Turnuh ruku u krilo svoje haljine i tu nađoh svoju krunicu, odmah počeh moliti krunicu. Gospođa je prebirala zrnca krunice, ali nije micala ustima. Kad završih krunicu viđenje odmah nestade“.

Ukazanja u Lurdu spojila su nebo i zemlju, a prožeta su pozivima na molitvu, pokoru i obraćenje, rekao je predslavitelj. Marija se za prenošenje svojih poruka poslužila siromašnom i neukom mlinarevom kćeri. Svevišnji znakovito izabire malene i ponizne. To je značajna poruka Lurdskih događanja. Lurdska ukazanja potiču Crkvu i vjernike na čistoću, skromnost, spremnost na žrtvu te na molitvu i ljubav prema bolesnicima, siromasima i nevoljnicima.

U Lurdu se Gospa četrnaestogodišnjoj Bernardici ukazala 18 puta. Blažena Djevica Marija je potakla Bernardicu je da zagrebe zemlju i „iskopa“ izvor s ljekovitom vodom, preporučila molitvu i pokoru za nevoljne grešnike, bolesni svijet i obraćenje nevjernika, zaželjela dolazak mnoštva vjernika na mjesto ukazanjai zatražila podizanje crkve na mjestu ukazanja. U šesnaestom ukazanju predstavila se kao „Bezgrešno začeće“.

Bernardica je imala problema sa vlastima, bolestima, a i sa lokalnim svećenikom dok joj Gospa nije odgovorila da je „Bezgrešno začeće“, što mlada curica tada nije nikako mogla znati bez da joj Gospa kaže.

Vlč. Jeronim je ukazao na bitnost duha, jer život je prolazan – Gospa je Bernardici rekla:“ Obećajem da ću te usrećiti, ali ne u ovome svijetu nego u idućem.“

Bernardette Soubirous proglašena je blaženom 1927.g., a svetom 1933.g. Njeno tijelo ostalo je netaknuto, a čuva se u staklenom lijesu u kapelici samostana u Neversu.

U Lurdu su se dogodila i još se događaju mnogobrojna tjelesna i duhovna ozdravljenja.

Ali, čudesa se ne događaju samo u Lurdu, nego svugdje gdje vjernici iskreno i s vjerom  mole, a Bog izabire što je prioritetnije za izliječiti – duhovno ili tjelesno, zaključio je propovjednik.

Valerija DM

 

 

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.