Fra Ilija Vrdoljak preminuo je subotu, 1. siječnja 2022., u 73. godini života, 56. redovništva i 46. svećeništva, u Franjevačkom samostanu u Rovinju.

Fra Ilija je rođen 20. ožujka 1949. u Kovačevcima (BiH), od oca Mijata i majke Lucije rođ. Stanić. Nakon djetinjstva i osnovne škole u rodnom mjestu, stupio je u Franjevačko sjemenište u Zagrebu. U novicijat  Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda ušao je 21. kolovoza 1966. u Cerniku. Nakon godine novicijata, 22. kolovoza 1967. položio je prve redovničke zavjete. Studij teologije je završio u Zagrebu. Svečane redovničke zavjete položio je 2. prosinca 1973. u Zagrebu, a za svećenika je zaređen 4. travnja 1976. godine u Zagrebu.

Nakon ređenja, svoju svećeničku službu obavljao je kao mladomisnik neko vrijeme u Kozari Boku u Zagrebu kao zamjenik upravitelja župe da bi zatim proveo sljedeće dvije godine kao župni vikar u našoj župi i samostanu u Klanjcu. Poslije toga, od 1978. do 1980., vršio je službu župnog vikara u Čakovcu. Potom postaje voditeljem Hrvatske katoličke misije u St. Pöltenu (1980.-1983.) i u Salzburgu (1983.-1987.).

Zatim se vraća u Domovinu u samostan u Zagrebu na Sigetu gdje je bio gvardijan i župnik od 1987. do 1997. nakon čega ponovno odlazi u Hrvatsku katoličku misiju, ovaj put u Beč kao njen voditelj, gdje je proveo najduži vijek svojeg redovničkog i svećeničkog služenja u pastoralu od 1997. do 2012. Potom biva premješten u Našice kao vikar samostana i župni vikar.

Godine 2014. izabran je na službu Provincijalnog ministra Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda koju je obavljao sve do 2020. nakon čega odlazi u Franjevački samostan u Rovinj gdje je bio predstojnik kuće i župni vikar sve do svoje smrti. Više puta je bio izabran za definitora Provincije. Godine 2014. je primio u Beču visoko odličje za zasluge Republike Austrije – Zlatni križ časti, kojim ga je odlikovao tadašnji austrijski predsjednik Heinz Fischer, zbog predanog dušobrižničkog rada na integraciji ljudi hrvatskog podrijetla u austrijsku sredinu, očuvanju vjere i materinskog jezika kao i očuvanju kulture i sakralne baštine.

Ispraćaj iz samostanske crkve u rovinjskom Franjevačkm samostanu bit će u utorak, 4. siječnja 2022. godine, u 17 sati. 

(Na slici: o. Ilija Vrdoljak na proslavi bl. Julijana u Balama, 1. svibnja 2021., foto: G. Kizman)

U subotu, 27. studenog 2021. godine, po rukama apostolskog administratora Porečke i Pulske bikuspije nadbiskupa mons. dr. Dražena Kutleše red đakonata su primili: Slobodan Rakić iz Župe Karojba (Pazinski dekanat), Zoran Županović iz Splita, Vasko Stojkovski iz Strumice (Sjeverna Makedonija) te David Sebastian Castillo Gallardo iz Quita (Ekvador). Svi su kandidati svoju formaciju, dijelom ili u potpunosti, stekli u Biskupijskom misijskom sjemeništu „Redemptoris Mater“ u Puli.

David Sebastian Castillo Gallardo, rođen je 8. siječnja 1996. u Quitu (Ekvador),

od oca Nilsona i majke Isabele.  Kršten je 25. svibnja 1996. u župi Nuestra Señora del Perpetuo Socorro, dok je sakrament potvrde primio 8. svibnja 2010. u istoj župi u Quitu.

U svom rodnom gradu završava osnovnu i srednju školu. Godine 2011. pohađa kateheze Neokatekumenskog puta, te započinje itinerarij kršćanske inicijacije u neokatekumenskoj zajednici. Po završetku mature započinje studij na Fakultetu kemijskog inženjerstva u Quitu.

Poziv za prezbiterat osjetio je u srpnju 2013. godine, nakon čega napušta studij i odgovara na Kristov poziv na svećeništvo, dajući svoju raspoloživost Crkvi da bude poslan bilo kamo za potrebe nove evangelizacije. Božjom providnošću godine 2014. biva dodijeljen Biskupijskom misijskom sjemeništu  »Redemptoris Mater«  u Puli, gdje je započeo i nastavio filozofske i teološke studije.

 Vasko Stojkovski, rođen je 24. travnja 1979. u Strumici (Sjeverna Makedonija), od pokojnog oca Čedomira i majke Gorke. Kršten je i krizman 24. lipnja 1997. u Pravoslavnoj crkvi u Strumici. U puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom primljen je 5. rujna 2016. u Katedrali Uznesenja Presvete Bogorodice u Strumici.

Osnovnoškolsko obrazovanje stekao je također u istom gradu gdje radi u ugostiteljstvu. Godine 1998. pohađa kateheze Neokatekumenskog puta, te dirnut navještajem Radosne vijesti započinje itinerarij kršćanske inicijacije u neokatekumenskoj zajednici.

Poziv na prezbiterat osjetio je 2011. godine na hodočašću u Madridu. Stoga odlučuje slijediti Kristov poziv na svećeništvo, te daje svoju raspoloživost Crkvi za potrebe nove evangelizacije i Božjom providnošću ulazi 2014. godine u Biskupijsko misijsko sjemenište  »Redemptoris Mater«  u Puli gdje je započeo i nastavio filozofske i teološke studije.

 Zoran Županović, rođen je 19. srpnja 1984. u Splitu, od oca Ante i majke Anke.  Kršten je 17. ožujka 1985. u župi sv. Jeronima Primošten-Stanovi u Širokama, a sakrament potvrde primio je 14. svibnja 2000. u župi sv. Marka u Splitu.

Pohađao je osnovnu školu i gimnaziju u Splitu te godine 2011. godine, diplomira na Fakultetu elektrotehnike strojarstva i brodogradnje u Splitu nakon čega radi kao programer.

Susreće se s Neokatekumenskim putom te potaknut Božjim pozivom, 2014. godine odlučuje pristupiti Biskupijskom misijskom sjemeništu »Redemptoris Mater« u Puli. Iste godine započinje filozofske i teološke studije na Visokoj teološkoj školi.

 Slobodan Rakić, rođen je 4. svibnja 1987. u Osijeku, od oca Milovana i majke Branke. Kršten je i krizman 31. svibnja 1987. u Pravoslavnoj crkvi u Erdutu a u puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom primljen je 28. srpnja 2019. u župi Svih Svetih u Karojbi.

Osnovnu školu pohađa u Poreču, a srednju završava u Pazinu. Godine 2011. na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu postiže diplomu i naslov inženjera računarstva te neko vrijeme radi kao programer. Godine 2008. sluša kateheze Neokatekumenskog puta, te započinje itinerarij kršćanske inicijacije u neokatekumenskoj zajednici.

Osjetivši poziv na prezbiterat, 2012. godine ulazi u Biskupijsko misijsko sjemenište »Redemptoris Mater« u Slovačkoj; godine 2013. nastavlja formaciju u  Biskupijskom misijskom sjemeništu »Redemptoris Mater« u Puli, gdje nastavlja filozofske i teološke studije na Visokoj teološkoj školi.

Program trodnevne duhovne priprave uoči proslave blagdana sv. Mihovila u Žminju je započeo u nedjelju, 26. rujna predavanjem „Razmišljanja o svećeništvu“ koje je održao generalni vikar Porečke i Pulske biskupije, mons. Vilim Grbac.

Nakon uvodnog pozdrava župnika domaćina vlč. Jordana Rovisa svi su okupljeni zajedno izmolili Molitvu sv. Mihovilu. Župnik je napomenuo da je povod za tu temu proslava dva dijamantna svećenička jubileja, ove godine šezdesetu obljetnicu svećeništva slave preč. Marijan Jelenić, rodom iz Žminja, vodnjanski župnik, kanonik pulskog Stolnog kaptola sv. Tome ap. i preč. Antun Kurelović, bivši žminjski župnik, pićanski župnik, kanonik porečkog Stolnog kaptola sv. Maura biskupa.

Mons. Grbac je na početku podsjetio na riječi pape emeritusa Benedikta XVI. kako je svećeništvo „neprocjenjivi dar Crkvi i čovječanstvu“. Govoreći o dijamantnim jubilejima istaknuo je da su to izvanredne prilike za izraziti Bogu zahvalnost za 60 godina pastoralnog djelovanja, naviještanja svim dobnim skupinama, dijeljenja sakramenata, za 60 godina rada na Njivi Gospodnjoj. Kroz prispodobu o sijaču usporedio je svećenika sa sijačem koji sije riječ i nada se da će pasti na plodno tlo. Svjestan je da možda neće on žeti, ali važno je da bude svjestan da ne smije prestati sijati, to je njegovo poslanje. Ne sije samo riječju, nego djelom i primjerom. Predavač je nadalje citirao riječi kojima je papa Benedikt XVI. naglasio nasušnu potrebu iskazivanja zahvalnosti i priznanja svećenicima za sve što čine ostajući vjerni svome pozivu, izrečene u poruci prigodom otvaranja Svećeničke godine, o 150. obljetnici smrt sv. Ivana Vianneya.

Mons. Grbac je nadalje podsjetio da je žminjska župa dala 19 svećeničkih zvanja, od čega 3 redovnička; čak 40 časnih sestara, od tih 40,  8 ih je u sestrama milosrdnicama. Od 19, još je 10 živih svećenika. Ta zvanja nisu „pala s neba“, niknula su u jednoj sredini, u jednom ozračju, u obitelji, ondje gdje se je živjelo vjeru, a u ovom kraju se je živjelo vjeru, tu je bilo ozračje kršćanskoga života, nastojalo se živjeti kršćanske vrednote. Ondje gdje nema osjećaja za prave životne vrijednosti, gdje nema osjećaja za svećenička i redovnička zvanja ondje neće biti ni zvanja. Ova župa s pravom može biti ponosna na svoja zvanja.  Zato je kraj Svećeničke godine 2010. za našu biskupiju proslavljen upravo u ovoj župi, podsjetio je mons. Grbac.

Podsjetio je nadalje da je glavni cilj proglašavanja Godine svećeništva bio da svećenici budu dostojni svoga zvanja i da jasnije žive Evanđelje za današnji svijet. Uvijek je lakše druge pozivati na obraćenje nego sebe. Zato je bio odabran sv. Ivan Maria Vianney, jer je on u svojoj skromnosti i jednostavnosti shvatio svoje mane i bio posvećen svojim župljanima, nastojao im je biti uzor.  

Predavač se nadalje osvrnuo na svećenički lik bl. Miroslava Bulešića naglasivši njegovu dosljednost, koju su ponekad neki nazivali strogoćom, no on nikada nije tražio od drugih nešto što sam nije bio u stanju učiniti. Naglasio je kao sličnost Ivana Vianney i Miroslava Bulešića da su se oboje pitali „Jesam li ja dostojan biti svećenik i župnik u ovoj župi?“, a nisu se pitali „Da li je ova župa svjesna koliko sam ja važan?“

Predavač je citirao papu Pavla Vi. podsjetivši da suvremeni čovjek radije sluša svjedoke nego učitelje. Osvrnuo se potom na ogromne promjene koje su nastale u posljednjih nekoliko desetljeća u društvu i mentalitetu ljudi. Pozvao je starije da se prisjete što su nekada značile mlade mise, bio je to važan događaj za obitelj, selo, župu, bila je to velika čast.  Prisjetio se običaja i važnost mlade mise i vremena kada su on i stariji brat svećenik, dr. sc. Josip Grbac, slavili svoju mladu misu.

Danas, kada se o svećenicima pretežno naglašava samo ono loše, a zanemaruje sve ono dobro što nebrojeni svećenici diljem svijeta čine u skromnosti i samozatajnosti, u obiteljima nema ozračja koje bi potaknulo na odabir svećeničkog zvanja, a i ako se netko odluči, obično nema podršku bližnjih. Riječ je o tome da se je u obiteljima izgubio kršćanski mentalitet, izgubilo se življenje kršćanskih vrednota, pa i sama svijest o njima, istaknuo je mons. Grbac.  

vilim2

Naveo je primjer Pazinskog sjemeništa koje otvoreno 1965. godine, nekoliko godina nakon toga bilo je preko 300 sjemeništaraca. To sjemenište je dalo strahovito puno društvu, ne samo Crkvi, ne samo u vidu svećeničkih zvanja, mnogima je omogućilo daljnje školovanje i prosperitet. Mi danas nismo dovoljno svjesni važnosti toga sjemeništa. Prenio je, mahom iz pričanja starijih kolega, nekoliko zgoda o strogom odgoju u Pazinskom sjemeništu. Predavač je nadalje podsjetio na duhovne obnove za djevojke u Pazinu, te na susrete mladih osamdesetih godina koji su također bili veoma dobro posjećeni. Sjemenište je osamdesetih godina bilo prazno, nije bilo sjemeništaraca, ondje su živjeli samo mons. Ivan Bartolić i mons. Antun Hek, no događali su se brojni duhovni susreti, koji su bili izuzetno dobro posjećeni. Na tim je susretima uvijek bilo i prigodno predavanje kojima se je mladima, na njima prihvatljiv način, željelo prenijeti ponešto od kršćanskih vrednota. Bilo je to vrijeme kada tadašnjim komunističkim vlastima nije odgovaralo da se mladi okupljaju u tom ozračju pa se znalo desiti da ih na povratku tadašnja milicija „legitimira“, no sve to ih nije obeshrabrilo. Usporedio je to sa stanjem sadašnjeg pastorala mladih, kojima se, zbog same činjenice da uopće dolaze u Crkvu, ponekad previše podilazi. Danas postoje mogućnost bolje no ikada prije, no pitanje je koliko ih koristimo, naglasio je mons. Grbac. Okolnosti su danas mnogo prikladnije za rad sa mladima, postoji vjeronauk u srednji školama koji je optimalan za rad sa tom dobnom skupinom, no, unatoč tome, sve te današnje olakotne okolnosti nisu adekvatno iskorištene, napose od strane mladih svećenika.

Mons. Grbac se potom osvrnuo na općenitu promjenu mentaliteta koja je nastala zbog dolaska mentaliteta prava, pa tako ljudi smatraju da imaju „pravo“ na svećenika, iako možda iz tog mjesta nije bilo svećeničkog zvanja nekoliko stoljeća. Nadalje to „pravo“ traži svećenika sa savršenim osobinama.

Osvrnuo se i na konkretnu situaciju u Istri, gdje trenutno ima svećenika iz svih krajeva svijeta, no to nije novost, podsjetio je da je i tijekom povijesti u mnogim našim župama bilo svećenika iz drugih krajeva, Zafran u Žminju, Cek u Lanišću, i drugi. Ti su svećenici ostavili velik trag i na tome im trebamo biti zahvalni, naglasio je mons. Grbac. Jednako tako moramo biti podrška svećenicima koji danas, putem neokatekumenskog puta ili drugih zajednica dolaze u našu biskupiju na službu. Lijepo je da svećenici koji dolaze iz takve formacije imaju i podršku svojih zajednica, no ključno je znati prioritete, a ono što svakome svećeniku treba biti uvijek prioritet, prije svega, jest župa, njezino duhovno i materijalno dobro, naglasio je predavač.   

Osvrnuo se je na potrebu konkretnije suradnje unutar prezbiterija naše mjesne Crkve, koja je nizom okolnosti, zbog pandemije i ostalog, posljednje dvije godine, izgubila na intenzitetu.  

Pozvao je okupljene vjernike na pomaganje svećenicima. Citiravši papu Franju napomenuo je opasnost da se svećenik ograniči na druženje samo sa jednom, određenom , probranom skupinom. Citirao je i dalje papu Franju koji je rekao da vjernici imaju pravo i dužnost reći svoje mišljenje za dobro Crkve, jer „Božji narod želi pastire, a ne državne službenike koji se ponašaju poput birokrata“.

Po pitanju poticanja duhovnih zvanja mons. Grbac je svrnuo pozornost na potrebu molitve za duhovna zvanja, neka to ne bude samo molitva riječima nego i životnim nastojanjima, općenito stvaranjem pozitivnog ozračja u našim obiteljima i društvu. Najjača molitva za zvanja je naša vjera i naše svjedočanstvo vjere u svakodnevnom životu. Pitanje je kako vratiti kršćanski mentalitet, to ovisi o svakome od nas, naglasio je predavač.

Mons. Grbac je zaključio pozitivnim promišljanjem da će novih duhovnih zvanja svakako biti, no, ne slijedom nekih projekata, već kada svatko od nas svojim ponašanjem i svojim primjerom života bude doprinio povratku kršćanskog mentaliteta u naše obitelji, naše župe, naše gradove i sela. Mi smo pozvani učiniti najviše što možemo, a Bog će učiniti i više nego što zaslužujemo.

„Svaki biskup, svećenik i đakon, treba biti gostoljubiv umjeren, uljudan, strpljiv, dobra srca, nikada se ne treba stavlja u središte pozornosti ili misliti da je sveznajući. To je osnova jednog Kristovog službenika. Svećenik je pozvan širiti geste nježnosti, pomirenja i bratstva“, zaključio je mons. Grbac citiravši papu Franju.

Na početku i na kraju glazbeni obol okupljanju dao je žminjski Župni zbor sv. Mihovila. 

(Txt: G. Krizman, Foto: N. Peteh)

O obljetnici proglašenja Pazinske odluke od 13. rujna 1943., donosimo tekst vlč. mr. Ilije Jakovljevića o ulozi istarskog svećenstva u pripojenju Istre Hrvatskoj.

Rujan je vrlo značajan za suvremenu povijest Istre zbog presudnih događaja koji su se u 20. stoljeću dogodili baš u tome mjesecu: Pazinska odluka od 13. rujna 1943. i stupanje na snagu Ugovora o miru s Italijom 15. rujna 1947. Ta dva događaja (i pravna akta) u konačnici su dovela do pripojenja Istre matici domovini – Hrvatskoj. Jednom i drugom neizmjeran doprinos dalo je istarsko svećenstvo. Svećenstvo je kao predstavnik stvarne volje naroda aktivno sudjelovalo u njima te je imalo presudan utjecaj na njihov sadržaj i pravna rješenja. Istarsko svećenstvo tada se prihvatilo, i otada do danas stalno se prihvaća trajne zadaće čuvanja i bdijenja nad Pazinskom odlukom.

Rujanska odluka od 13. rujna 1943.

Kapitulacija Kraljevine Italije 8. rujna 1943. ohrabrila je Hrvate u Istri da odmah i spontano donesu proglas, koji nije imao pravno (međunarodno) značenje, ali je pouzdano odražavao stoljetnu i iskrenu težnju te autentičnu volju istarskih Hrvata – da Istra bude pripojena hrvatskoj matici. U stvaranju tog proglasa, zajedno s Narodnooslobodilačkim odborom za Istru, bitnu ulogu imalo je istarsko svećenstvo. Njegovi su predstavnici – vlč. Josip Pavlišić (kasniji riječko-senjski nadbiskup i metropolit), vlč. Zvonimir Brumnić (najbliži suradnik mons. Bože Milanovića) i vlč. Srećko Štifanić, sudjelovali u njegovu formuliranju, donošenju i, napokon, potpisnici su tog akta. Svećenici su u tom trenutku imali najveći utjecaj u narodu pa je njihovo prihvaćanje određene odluke ili stajališta značilo i da narod to prihvaća te smatra svojim. Sve će to pridonijeti tome da će se Istrani ubrzo, još snažnije i aktivno priključiti narodnooslobodilačkom putu u borbi protiv okupatora.

Kao stoljetni čuvari hrvatskog identiteta Istre, sudjelujući u donošenju proglasa od 13. rujna 1943., Crkva i njezino svećenstvo dobili su zadatak da trajno bdiju nad njegovom provedbom. Oni su i potpisnici i garanti provedbe te odluke. Proglas od 13. rujna jasno je odredio put Istre: Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje sa ostalom hrvatskom braćom. Taj izričaj odražava trajno nastojanje Istrana da ostvare svoja građanska prava s ostalom hrvatskom braćom. Za vrijeme talijanske okupacije Istre izgubili su i ono malo prava stečenih pod austrijskom upravom premda su u stvarnosti, iz demografske perspektive, u Istri uvijek bili izrazita većina. Oduzimanje građanskih prava i konfinacije najgore su osjetili hrvatski i slovenski svećenici u Istri koji su još pod Italijom udarili temelje snažnom antifašizmu. Zato je razumljiva težnja istarskog svećenstva da se pripoje ostaloj hrvatskoj braći, u čemu su imali snažnu potporu i zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca.

Nametanje novih ili „razrada“ Rujanske odluke od 13. rujna 1943.

Izvorišna odluka od 13. rujna ubrzo će dobiti „razrade“, kako je jednom prigodom rekao autor tih razrada – Ljubo Drndić.[1] Zapravo riječ je o potpuno novim odlukama koje je u Lici donio ZAVNOH, a formalno su bile samo pročitane na Saboru istarskih narodnih predstavnika u Pazinu 26. rujna 1943. I te nove odluke pozdravljaju povijesni čin od 13. rujna o odcjepljenju Istre od Italije.[2] U proglasu od 13. rujna 1943. očitovala se autentična i ničim osujećena volja članova Narodnooslobodilačkog odbora za Istru i istarskih svećenika; politike i naroda kroz svoje svećenike. Zato je taj 13. rujan istarski „blagdan“, jer tada su Istrani sami i svojim vlastitim snagama, ne čekajući da im drugi donesu slobodu, odlučili o vlastitoj sudbini. Bio je to zajednički pothvat domaće istarske politike (NOO-a za Istru) i svećenstva. Svi su u kapitulaciji Italije osjetili kairos da Istra bude sastavni dio matice Hrvatske. U tom trenutku nitko nije znao kako će rat završiti i koje će biti poslijeratne međunarodnopravne odluke o teritorijalno-političkim pripadnostima i razgraničenju. U Pazinu se 13. rujna 1943. nije čekalo na ishod rata ili međunarodno određenje, već se odmah, ultimativno, jasno i precizno očitovala volja većine stanovnika Istre. Svećenici će pod vodstvom mons. Bože Milanovića 1946. i 1947. dati bitan doprinos na međunarodnom planu da Istra de iure bude dio Hrvatske.

Međutim, političko nasljeđe zanemarit će 13. rujan i dati prednost političkom i fabriciranom datumu – 26. rujnu. O ovoj problematici više su pisali mons. Fabijan Veraja i Ivan Milotić.[3] Posljednjih godina hrvatske civilne vlasti, oslobođene određenog političkog bremena prošlosti, odlučile su svojom prisutnošću afirmirati činjenice – ono što se stvarno dogodilo u Istri kao volja naroda.

Neuspjeli pokušaji regionalizma

Nekoliko puta u posljednja tri desetljeća bilo je određenih inicijativa da Istrani nisu Hrvati, što je ponekad moderna zabluda i preko Učke, ili političkih obećanja da Istra treba uživati veću autonomiju. Devedesetih godina 20. stoljeća nalazio se transparent na motovunskim zidinama: „Ne vrijeđajmo Hrvatsku, ipak je to naša susjedna republika“.[4] U vrijeme Domovinskog rata biskup Antun Bogetić je u javnim istupima razbijao mitove i falsifikate da Istrani nisu Hrvati te da Istra treba imati veću autonomiju od drugih županija. Razbijajući te mitove zapravo je štitio izvorišnu odluku od 13. rujna 1943., što mu je kao mjesnom ordinariju bila trajna i stalna obveza. Takva politika nije dobila podršku u Istri, pa ni istarskog svećenstva, nego je ostala upamćena tek kao falsifikat, o čemu vjerodostojno svjedoči prava Pazinska odluka od 13. rujna 1943. Naznačeni povijesni trenutci, kao što je bilo stvaranje samostalne Republike Hrvatske, od istarskog svećenstva bezuvjetno zahtijeva da bdije i provodi izvorišnu Pazinsku odluku od 13. rujna 1943., čuvajući zajedništvo s ostalom našom hrvatskom braćom.

Lijepo je danas u Istri vidjeti suživot Istrana i Istrijana, Hrvata i Talijana, i drugih čiji je suživot proizašao iz Pazinske odluke od 13. rujna 1943. Čuvajući taj autentičan proglas čuvamo suživot Istre. Sigurno će takvome suživotu bitan doprinos uvijek davati istarsko svećenstvo.

[1] Usp. Ljubo DRNDIĆ, Historijat i značenje odluka Okružnog NOO-a za Istru od 13. rujna 1943., u: Vjesnik Istarskog arhiva, god. 1, br. 32, sv. 1, 1991., str. 32.

[2] Božo MILANOVIĆ, Istra u dvadesetom stoljeću, knjiga 2, Pazin 1996., str. 69.

[3] Usp. Ivan MILOTIĆ, Od istine do krivotvorine i natrag k istini: tzv. Rujanske (Pazinske) odluke iz 1943., u: Istarska Danica, 2018., str. 67. – 71.
Fabijan VERAJA, Miroslav Bulešić, svećenik i mučenik znakoviti lik moderne povijesti Istre, Poreč, 2013., str. 214.

[4] Antun BOGETIĆ, Od Anda do Tihog oceana, Pazin, 2010., str. 276.

Istaknuto

 

 

 

100. obljetnica

Miroslav Bulešić

Zaklada

Biskupija na Facebooku

Biskupija na YouTube

Kalendar događanja

Foto galerija

Ova web stranica koristi kolačiće

Ova web stranica koristi kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Klikom na poveznicu 'Informacije' saznajte više o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Prihvaćam' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.