U pulskoj župi sv. Pavla apostola, u naselju Vidikovac, blagdan svetih prvaka apostola, Petra i Pavla, iako nije službeni župni blagdan, slavi se izuzetno svečano. Ove je godine trodnevnu duhovnu pripravu, od 26. do 28. lipnja 2017., predvodio fra Josip Vlašić iz pazinskog Franjevačkog samostana Pohođenja Marijina, koji je predvodio i večernje misno slavlje na sam blagdan.

Prvoga dana trodnevnice fra Josip je okupljenim vjernicima, koji uvijek u velikom broju pohode trodnevnicu za sv. Pavla, u homiliji razložio Isusove riječi iz Matejeva evanđelja „Dođite k meni svi izmoreni i opterećeni.“. Drugoga dana trodnevnice tema je bila „Ne budite zabrinuti za život svoj.“, a trećega dana, trodnevnica je završila homilijom na temu poznatog pitanja, na kojeg jako dobro znamo odgovor, ali ga je često vrlo teško primijeniti, „Koliko puta da oprostim?“.

Na sam blagdan, u četvrtak, 29. lipnja 2017. fra Josip je svečano večernje misno slavlje predvodio uz koncelebraciju više svećenika iz pulskih gradskih župa.

Obraćajući se vjernicima koji su u velikom broju, unatoč vrućini, ispunili župnu crkvu, propovjednik je podsjetio da je od brojnih Pavlovih poslanica ostalo sačuvano njih 14. U homiliji je na poseban način analizirao tro njegove rečenice koje ljudima današnjeg vremena mogu biti od velike pomoći za svakodnevni život i duhovni rast.

„Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista.“ rečenica je iz Poslanice Galaćanima. Ponos je osjećaj sveprisutan u svakodnevnom životu čovjeka, često smo ponosni na sebe i svoje bližnje, zbog ponosa se podnose i žrtve. Zdravi, pozitivni ponos razlikuje se od bahatosti i samodopadnosti. Pavao kaže da se ponosi istim onim križem kojeg je prethodno prezirao i štoviše, progonio. No onda se desio njegov susret s Križem, s Raspetim, i dogodila se Ljubav, te je taj križ postao njegov put i njegov ponos. On se ponosi svojim Spasiteljem, koji ga jedini razumije, štiti, voli, i kada su svi drugi protiv njega. Dok je Židovima i Grcima križ ludost, Pavlu je ponos. Prigoda je ovo da se zapitamo ponosimo li se mi tim križem, Crkvom, vjerom, Isusom? Ili se pak, kada bi trebali tu svoju vjeru istaknuti, povlačimo posramljeni. Zbune li me oni koji govore da je vjera nešto zaostalo. Jesam li u sebi ponosan što vjerujem? Možda nas ismijavaju kao Pavla, to je kušnja za našu vjeru, ta nam kušnja služi za pročišćavanje. Mnoge su mode prošle kroz povijest, no sve su one i postale dio povijesti, a Riječ Božja traje i traje jer Bog je uvijek aktualan. Propovjednik je u tom kontekstu citirao poznatog engleskog književnika i kršćanskog apologeta, Gilberta Keitha Chestertona, koji je svoju vjeru, u jednoj raspravi putem medija, javno obranio pričom o otoku zaštićenom zidom i nepoznatom propovjedniku, naglasivši kako je 'sloboda' stečena rušenjem zida ubrzo dovela do pogibije mnogih koji se s takvom slobodom, bez zida koji ih je ograničavao da bi ih zaštitio, nisu znali nositi, i život je na otoku prerastao u strah. Vjera i Božje zapovijedi su te zidine koje nas štite od samoranjavanja koje si čovjek, živeći bez ikakvog ograničenja,  nanosi. Gdje god su srušeni vjera i Božje zapovijedi nestalo je povjerenja među ljudima, one štite čovjeka da se ne strmoglavi niz životne litice. Bez vjere i Božjih zapovijedi nismo slobodniji i sretniji nego tužniji i jadniji, rekao je propovjednik zaključivši citat.

Biti ponosan na Kristov križ nikako ne znači biti napadan i terorizirati druge. U prilog tome govori druga poruka sv. Pavla apostola koju je propovjednik citirao: „Mi smo Kristov miomiris“. Kada se to samo od sebe iz nas širi, ne trebamo o tome govoriti. Iz našega ponašanja bi se trebalo razaznati kome pripadamo, na koga mirišemo, i da se ponosimo Križem. To se ne tiče samo aktualno popularnih, razvikanih  tema poput  pobačaja, braka, kontracepcije, kao da ne postoji ništa u moralu osim tema spolnosti, već se moral tiče i svih drugih područja života: našeg poštenog odnosa prema društvu u kojem živimo, prema državi, prema ljudima s kojima živimo, prema starima, bolesnima, nemoćnima, prema mladima. Neovisno o stupnju obrazovanja i društvenom položaju, kršćanin uvijek i svugdje može mirisati na Krista. Kršćanin koji tako ne miriše na Krista je sablazan. Onda kada mi prestane na pameti biti ono što je Božje, vodim se nekom svojom privremenom koristi, lažnim ljudskim obzirima, i preuzetno se uzdam u Božje oproštenje, pravdajući se riječima 'Bog će oprostiti, pa danas svi tako čine, pa neću ja stršiti'…tada nisam ugodan Kristov miris nego postajem smrdljiv zadah koji se iz mog života širi oko mene. Molimo svetog Pavla da budemo svima oko sebe lijep Ugodan Kristov miris.

U svojim poslanicama Pavao je volio govoriti o Svjetlosti, kako je Isus za sebe rekao – ja sam Svijetlo svijeta. Pavao je susreo to svjetlo na ulazu u Damask, i zato je govorio kršćanima, „Svi ste vi sinovi Svjetlosti“, treći je poticaj koji je fra Josip obrazložio. U svijetu punom tame, zla, grijeha i negativnosti Pavao nas potiče da mi budemo svjetlo i da se trudimo pronaći svjetlo koje postoji u svijetu, u našem okruženju, u našoj obitelji. Budimo opredijeljeni za svjetlo, za radost, za vedrinu, za ono lijepo, pozitivno, i trudimo se to širiti, dosta je tame koja nas umara. Nemojmo biti apostoli tame, ne prenosimo tužne sumorne vijesti, pronađimo nešto lijepo i to podijelimo s bližnjima, tako će se i po nam nešto lijepo širiti svijetom. Čineći tako postat ćemo apostoli svjetla, radosti, vedrine, u svojoj obitelji, selu, gradu, u svome okruženju. Nemamo bolji svijet, imami samo ovaj, pa stoga učinimo sve što možemo da u njemu bude više svjetla, pozvao je propovjednik.

Misno slavlje glazbeno je animirao župni zbor uz orguljsku pratnju profesora s Muzičke akademije pulskog sveučilišta Branka Okmace te pod ravnanjem zborovođe dr. Andreja Angelinija.