Duhovna obnova za župne suradnike župe sv. Mihovila, Žminj

(Košljun, 24. 6. 2017.)

Na svetkovinu Rođenja sv. Ivana Krstitelja, u subotu 24. lipnja 2017., župni suradnici župe sv. Mihovila arkanđela iz Žminja predvođeni svojim župnikom vlč. Jordanom Rovisom imali su jednodnevnu duhovnu obnovu na otočiću Košljunu.

U jubilejskoj godini naše župne crkve (1717.-2017.) hodočašćem je župnik Rovis nagradio članove zborova, Caritasa, čitače, ministrante, vijećnike i druge suradnike kako bi se uz duhovnu okrjepu i prigodno druženje još bolje međusobno upoznali te bili još aktivniji u životu svoje župe.

Na franjevački otočić, ovu duhovnu oazu molitve i tišine, stigli smo u jutarnjim satima. Prije svete mise većina je hodočasnika pristupila sakramentu ispovijedi, na raspolaganju su bila četvorica fratara. Svečanu Euharistiju predvodio je gvardijan fra Diego Deklić, a propovijedao je fra Alfons Orlić, dugogodišnji član Franjevačkog samostana Pohođenja Marijina iz Pazina i česti ispovjednik u našoj župi. Na kraju liturgijskog slavlja u ime hodočasnika vijećnik Bogumil Erman čestitao je župniku Jordanu Rovisu 44. obljetnicu svećeničkog ređenja koje je bilo upravo na svetkovinu Rođenja sv. Ivana Krstitelja, a vijećnik Elvis Orbanić uručio je domaćinima prigodne darove: Povijest Istre i Libri Žminjski.

Nakon mise hodočasnici su se zajednički pomolili na franjevačkom groblju gdje između ostalih počivaju o. Damir Cvitić (1970.-2009.), o. Vinko Fugošić (1916.-2003.) koji je projektirao oltar i ambon u žminjskoj župnoj crkvi. Također osobno su pohodili grob Sluge Božjega o. Ivana Perana poznatog glazbenika i skladatelja (najpoznatija općeprihvaćena Peranova pučka misa) čiji se zemni ostaci nalaze u crkvi Navještenja Marijina iza glavnoga oltara.

U nastavku duhovnog susreta fra Diego Deklić održao je razmatranje na temelju ključnih trenutaka iz života Blažene Djevice Marije. Košljun je još od 9. stoljeća posvećen Blaženoj Djevici. Naime, prije franjevaca tu je bila benediktinska opatija sv. Marije (Sancta Maria Gloriosa), a u 15. stoljeću kada dolaze fratri crkva i košljunski samostan ostaju posvećeni Mariji i to njezinu Navještenju. Razlog više za promišljanje nad životom Blažene Djevice kao uzoru naše duhovnosti je i spomendan Presvetog Srca Marijina koji se slavi u subotu poslije petka Srca Isusova, dakle ove treće subote po Duhovima, no liturgijski je jača Svetkovina Rođenja Ivana Krstitelja. Nema većeg uzora ispravne kršćanske duhovnosti i kršćanskog angažmana u obitelji, župi i društvu od Blažene Djevice Marije, najsavršenije učenice svoga Sina, istaknuo je fra Deklić. Na njezinom se primjeru može vidjeti kako ostvariti do savršenstva kršćanski život, život po evanđelju Isusa Krista. Fra Diego nas je poveo u tu Marijinu školu slijedeći malobrojne, ali snažne svetopisamske zapise iz njezina života istovremeno primjenjujući ih na naš suvremeni život.

Mariju najprije vidimo u trenutku kada Bog ulazi u njezin život na jedan čudesan, neponovljiv način – kod Navještenja. Koji je najbitniji Marijin stav u tom trenutku? Kad je Marija shvatila da Bog nešto od nje hoće (da ona bude njegovom najbližom suradnicom, da bude ta po kojoj će Bog ući u naš svijet na način da postane čovjek) ona je spremna staviti svoje planove u pozadinu, u drugi plan. Karakteristika je pravog vjernika biti pozoran na ono što je Božja volja za naš život i vršiti ju.

Drugo, promotrimo Mariju u pohodu svojoj rođakinji Elizabeti. Ona izlazi iz sebe i ide drugome u potrebi. U samom susretu Marije i Elizabete na sve pohvale sv. Elizabete koje su usmjerene prema njoj, Marija odgovara Veliča duša moja Gospodina tj. vraća ih na pravu adresu – Bog je velik u mom životu. To je treći ispravni stav kršćanskog života – da se čovjek ne opije samim sobom. Nemamo se razloga uzdizati iznad drugih, jer je sve i na duhovnom i na materijalnom planu primljeno od Boga kao dar. Što imaš, a da nisi primio pita nas i sv. Pavao. Naš život treba biti ne proslava nas samih, nego proslava Boga koji je velik u našem životu, kazao je fra Deklić. Nadalje, biti vjernik ne znači sve odmah razumjeti, sve shvatiti, kao što ni Marija nije odmah sve razumjela, primjerice kod pronalaska dvanaestogodišnjeg Isusa u Hramu među učiteljima. Iako ne razumije, Marija ne odustaje, već razmišlja o tome. I to je za kršćanina važno: imati povjerenja u Boga i onda kada ne razumijem zašto Bog djeluje na takav ili onakav način. Zatim, iz skrovitog najobičnijeg nazaretskog života svete Obitelji kroz trideset godina možemo naučiti da ne budemo ovisnici o čudesima, ukazanjima, nego da živimo svoju svakodnevicu s Bogom u koju On ne mora neprestano čudesno intervenirati da bi potvrdio da je prisutan u našem životu. Ostati vjeran Bogu i onda kada nema ništa čudesno u našem životu – to je veliko.

Nadalje, kada Isus započinje svoje javno djelovanje, kod njegova prvoga znamenja u Kani Galilejskoj nalazimo najvažniju Marijinu rečenicu za cijeli naš život, a to je: Što god vam rekne, učinite! Marija to ne govori samo poslužiteljima kada je nestalo vina nego govori i nama: ono što ti Isus kaže učini, i vidjet ćeš da će biti dobro. To je sva mudrost kršćanske vjere – učini kako ti Isus kaže. Dakle, kada se što više trudimo, pokušavamo živjeti po Isusovu evanđelju, na dobrom smo putu, to je jedino važno, naglasio je fra Diego. Nadalje, od Marije učimo kad je nalazimo kod Isusove muke, pod križem. Bog je dopustio da ona koja je cijeli život bila bez grijeha doživi možda najveću bol koju čovjek može doživjeti na zemlji, a to je smrt svog vlastitog djeteta. Njezin stav ni tada nije protiv Boga. Ona ne govori, kao što se nerijetko može čuti i kod kršćana, što sam ja Bogu skrivio/la da mi on ovako vraća? Marija nas uči da ostanemo ustrajni u onome što je dobro, iako nemamo sve odgovore, iako ne znamo zašto je sada nešto pošlo po zlu, rekao je fra Deklić. Također, u kušnji nevjere, onda kada u društvu nije moderno vjerovati, kada ti to ne donosi nikakve poene nego samo minus - živjeti kako Bog zapovijeda, ustrajati u pravoj vjeri znači stajati uz Marijinu vjeru, uz onu koja je na Veliku subotu, kada je Isus bio u grobu, ostala žena vjere.

Zadnja epizoda u kojoj nalazimo Mariju u Novome zavjetu je iz Djela apostolskih. Marija je prisutna u prvoj Crkvi, kada apostoli očekuju da se ispuni Isusovo obećanje: Ostanite zato u gradu dok se ne obučete u Silu odozgor. Ta Sila odozgor je Duh Sveti koji će ih ohrabriti da budu Isusovi svjedoci. Nakon što je Isus pošao s ovoga svijeta kao Proslavljeni Marija nije zauzela stav sad sam ja glavna, sad sam ja šefica jer moj je Sin osnovao Crkvu, sad ću ja diktirati kako ćemo dalje raditi. Marija je prisutna u prvoj Crkvi, ali nije nametljiva. Važan je to stav za sve nas koji gradimo Kristovu Crkvu: da svatko od nas bude prisutan, ali da se nitko ne nameće kao glavni. Glava Crkve je Isus Krist. U našem praktičnom vjerničkom životu ne stavljajmo se iznad drugih, nego budimo za druge. Marija Prvu Crkvu pomaže u iskustvu Duha Božjega jer ona već ima iskustvo Duha Svetoga, ali se ne nameće. Svi bi mi, učeći iz Marijinih stavova, trebali biti služitelji jedni drugima, zaključio je fra Diego.

Nakon duhovne i tjelesne okrijepe stotinjak žminjskih hodočasnika obišlo je četiri vrijedne muzejske zbirke: arheološku, sakralnu, etnografsku i prirodoslovnu koje upotpunjuju priču o Košljunu i Krku. (np)