Izlaganja nadbiskupa Kutleše i preč. Jakovljevića na svečanoj akademiji posvećenoj mons. Boži Milanoviću
Govor apostolskog upravitelja Porečke i Pulske biskupije mons. dr. Dražena Kutleše na svečanoj akademiji posvećenoj mons. Boži Milanoviću
Život mons. Bože Milanovića podudara se s nekim od najznačajnijih svjetskih društveno-političkih previranja koja su se prelamala u hrvatskim zemljama, pa tako i u Istri na prijelazu XIX. u XX. te tijekom čitava XX. stoljeća. Njegov je stvaralački život svojevrsni nastavak preporoditeljske djelatnosti XIX. stoljeća, kojoj je u Istri snažan zamah dao biskup Dobrila. To je razdoblje podudarno i s nastankom modernih nacija, nacionalnosti i modernih (nacionalnih) država kako na svjetskoj, tako i na domaćoj društveno-političkoj sceni.
Mons. Milanović, zajedno s istarskim svećenstvom, bio je sudionik ključnih povijesnih događaja u Istri XX. stoljeća, koje bez i najmanje zadrške možemo okvalificirati prijelomnima. Bio je također njihov vjerodostojni svjedok, što posvjedočuju i njegova djela, posebno Moje uspomene, u kojima je u poodmakloj životnoj dobi dobi činjenice povezane s tim događajima sagledavao i bilježio objektivno, pošteno i precizno te bez ustezanja, ništa ne prešućujući. Donosio ih je onakvima kakve uistinu jesu.
Među njegovim se zaslugama snažno ističe i opravdano na prvo mjesto stavlja presudna uloga u pripojenju Istre matici Domovini nakon Drugoga svjetskog rata. Danas, kada i ovom Svečanom akademijom posvećenom mons. Milanoviću, na poseban način obilježavamo 75. obljetnicu potpisivanja Ugovora o miru s Italijom, može se ustvrditi da je to njegovo najveće postignuće. Nije to, dakako, samo pravni akt ili tek kakav ugovor međunarodnoga prava, nego je riječ o pravnom izričaju nacionalne (etničke) i povijesne stvarnosti u Istri (činjenica u njihovu pravom i čistom značenju). Prepoznavanju tih činjenica, vrednovanju i pravnome sankcioniranju u međunarodnoj zajednici hrvatsko svećenstvo iz Istre oduvijek je beskompromisno težilo. I to će biti postignuto Ugovorom o miru s Italijom 1947. kao ključnim aktom, ali i Londonskim memorandumom (o suglasnosti) 1954. te, napokon, Osimskim sporazumom 1975. godine, koji će se oba na njega nadovezati. Glasovita je Milanovićeva statistika župa, njegova istančana argumentacija Komisiji za razgraničenje Julijske krajine, upornost u sudjelovanju i presudne intervencije na Mirovnoj konferenciji u Parizu, ali – još važnije – i na marginama te konferencije tijekom čitava njezina trajanja, a posebno njegova komunikacija s katoličkim medijima u zapadnoj Europi u tome teškom diplomatskom procesu. To je uistinu remek djelo, ali ponajviše stoga jer potječe od poštena, pravedna i objektivna te nadasve istinoljubiva čovjeka. Ono je izričaj intelekta, umješnosti i dovitljivosti u diplomatskom procesu. Ali istovremeno ono je u svojoj biti i intimi prožeto također istančanim senzibilitetom za slabijega i poraženog.
Postoje brojna svjedočanstva o tome diplomatskom procesu iz kojih je posve jasno da nakon Drugoga svjetskog rata međunarodna nije imala povjerenje ni u jednu političku vlast ugovornih strana. Nemjerljivo pouzdanje i jedino povjerenje, pa i prema izrijekom dokumentiranim riječima američkog člana te Komisije – Mosleyja, imala je samo u Crkvu smatrajući je u tim prilikama jedinim predstavnikom prave i ničim korumpirane volje naroda. I zato se, prevođeno mons. Božom Milanovićem, hrvatsko svećenstvo iz Istre pojavljuje u svim važnim, ali i nadasve ključnim događajima tijekom Drugoga svjetskog rata te u poslijeratnim političkim i diplomatskim procesima. Pritom je svećenstvo pokazalo da Crkvi ni od kakve važnosti nisu trenutnosti, vremenitosti, sitne političke oportunosti ili prolazni mainstreamovi. Nakon što je Ugovor o Miru s Italijom potpisan 10. veljače 1947., bilo je mnogo nezadovoljstava jer se smatralo da pobjednik trebao dobiti više. Razboritiji i dalekovidniji uviđali su da je taj akt optimalno i pravedno rješenje nacionalnog pitanja na ovim prostorima čestitavši Milanoviću i Crkvi. Danas o 75. obljetnici njegova potpisivanja, s nužno potrebnim odmakom, trezveno i pošteno možemo još snažnije nego tada vrednovati i afirmirati Milanovićevu ulogu i ulogu istarskog svećenstva u tim procesima. Providnost je mons. Milanovića, kao i brojne druge istarske svećenike, koji su živjeli i djelovali u ključnim povijesnim vremenima, obdarila iznimnom sposobnošću čitanja znakova vremena, njihova pravilnog procjenjivanja i razborita reagiranja na njih.
U svemu navedenom, pa i u današnjoj Svečanoj akademiji, snažno se posvjedočuje činjenica da je svećenstvo iz Istre, čiji je izdanak i mons. Milanović, stoljećima ustrajno i nepokolebljivo bilo uza svoj narod i živjelo zajedno sa svojim narodom. I danas ono s jednakom ustrajnošću stoji uz svoj narod!
Govor preč. mr. Ilije Jakovljevića na svečanoj akademiji o mons. Boži Milanoviću
Pandemija korona virusa spriječila nas je u obilježavanju 130. godišnjice rođenja mons. Bože Milanovića i 40. godišnjice smrti, koju smo imali u planu obilježiti 2020. godine. Nekoliko puta se ova svečanost odgađala i na kraju dogodila se u vremenu kad obilježavamo 75. godišnjicu međunarodnog integriranja Istre u ustavni poredak Republike Hrvatske (Ugovora o miru s Italijom).
Mons. Božo Milanović definitivno na crkvenom području spada među tri najznačajnije osobe koje su obilježile 20. stoljeće Crkve u Istri. Tu su još mons. Dragutin Nežić, porečki i pulski biskup, bl. Miroslav Bulešić, duhovni plod vjerskog života istarskog čovjeka. Svakako, među njima je bio najsvestraniji mons. Milanović. Odgojen u hrvatskom duhu i katoličkoj vjeri. U djetinjstvu ga otac budi s riječima: „Ustaj rode, Hrvatske te zove“. Kolika je bila svijest u hrvatskom narodu u Istri da Istra pripada Hrvatskoj, mada će proći još nekoliko desetljeća, najbolje svjedoče riječi pjesnika vlč. Cecinovića koji je napisao pjesmu za Milanovićevu mladu misu koja je bila u ljeto 1914.:
„Ti ulaziš! Hrvatske se sjeti,
Majke naše, što je tuđinac tlači.
Ah, tek jedno što nam silno treba:
Živa vjera, pa smo odmah jači!“
Ove riječi opisuju političko i društveno stanje istarskog čovjeka, ali i što je bila njegova snaga. Snagu je davala vjera – Crkva.
Djelovanje mons. Milanovića može podijeliti u nekoliko cjelina – etapa, mada se one međusobno preklapaju – prožimaju.
- Mons. Milanović – uvijek svećenik
Mons. Milanović svoje svećeničko poslanje nije ograničio samo na područje kulta – obreda, što većina svećenika čini, već po uzoru na velikog istarskog biskupa Jurja Dobrilu, nastoji u početku ne toliko politički koliko kulturnim radom doprinijeti kulturnoj afirmaciji istarskih Hrvata. Taj kulturni rad koji je u svojoj biti evanđeoski, kršćanski, imat će posebno važnu ulogu u vremenu između dva svjetska rata. Mons. Milanović i istarski narodnjaci bit će nositelji ne samo vjerskog života, vjerskih istina kroz molitvenike i tiskovine (novine) nego i kulturnog i nacionalnog.
Koju je god službu vršio (pomoćnik župniku, odgojitelj, profesor, savjetnik biskupu) ili čim se god bavio (kultura, znanost, politika) mons. Milanović uvijek je bio i ostao uzoran svećenik. Biskupi su ga poštivali i cijenili, političari uvažavali (posebno na državnoj razini, s lokalnima je imao poteškoća), kolege svećenici uvažavali su njegovo mišljenje iako se uvijek nisu slagali, te je na koncu bio moralni autoritet Crkve u Istri u tom vremenu. Zahvaljujući njegovom djelovanju, ova zgrada u kojoj se mi danas nalazimo, u jesen 1945. godine vraćena je Crkvi za sjemenište i nikad u vrijeme i najžešćih komunistički progona nije bila zatvorene. Imati mons. Milanovića uza se, značilo je imati jednu vrst slobode djelovanja i zaštićenosti pred vlašću. Najveća pokora lokalnim političarima je bila što su znali da Milanovića poštuju i cijene Bakarić i Tito U nekoliko je navrata Tito poslao financijsku pomoć Milanoviću). Sam Milanović zapisuje: Da su određene osobe u Zagrebu bile pravednije i poštenije od nekih činovnika u Pazinu.[1]
2. Mons. Milanović – čuvar kulturnog identiteta Istre
Kad je Italija apsolutno zagospodarila nad Istrom, Milanović se ne drži po strani već se aktivno uključuje o obranu nacionalnih i vjerskih prava većinskog istarskog stanovništva. Unatoč talijanskoj represiji i zakonima, istarski svećenici ostaju dosljedni o uporabi hrvatskog jezika u liturgiji i katehizaciji djece. Italija (fašizam) uništit će sve političke i kulturne hrvatske institucije u Istri. Međutim, neće uspjeti uništiti stoljetnu čuvaricu hrvatskog identiteta Istre – Crkvu. Tu kreće višedesetljetna borba Davida i Golijata.
Mons. Milanović zbog fašistički zakona i progona, kulturnu djelatnost iz Istre seli u Trst jer su fašističke vlasti sve zabranjivale ili fizički uništavale. Kako je mons. Milanović bio istaknuti kulturni djelatnik te sve aktivniji u politici fašisti će krenuti u osobni obračun s njim ne prežući i od fizičkog zlostavljanja. Zbog čega će Milanović napustit Istru početkom 1922. godine. U ovom razdoblju (1922. – 1945.) mons. Milanović je najplodonosniji na području izdavaštva i medija. On je duboko bio svjestan važnosti medija. Ponovno pokreće časopis Pučki prijatelj, kalendar Istranin (1922. – 1924.), a potom i Istarsku Danicu (koja i danas izlazi). Priređivao je i tiskao molitvenike (Oče naš, namijenjen djeci – koji i danas izlazi; molitvenik za mlade K mladosti vječnoj; Dobrilin Oče budi volja Tvoja – koji se i danas tiska i simbol je istarskog identiteta), potom katekizme, vjersku i poučnu literaturu i drugo. Nositelj tih djelatnosti bilo je Društvo sv. Mohora za Istru, osnovano 1923., čiji je glavni pokretač bio Božo Milanović.
Preko te je djelatnosti istarskim Hrvatima poslano 309.000 primjeraka knjiga, unatoč poteškoćama unutar samih hrvatskih stranka i struja. To je bio najsnažniji odgovor na društveno i političko stanje u Istri između dva rata. Ovaj višedesetljetni rad sačuvat će to istarsko zajedništvo i nacionalnu pripadnost koja će se poslije na međunarodnom planu dokazivati upravo preko crkvenih matičnih knjiga. Kulturna djelatnost malo će zastati nakon drugog svjetskog rata, ali nikad prestati.
Mons. Milanović – kao znanstvenik
Mons. Milanović uvijek je pisao, međutim ozbiljnim znanstvenim radom počet će se baviti tek nakon Drugog svjetskog rata. Mi danas pred sobom imamo dva vrhunska znanstvena rada (Narodni preporod u Istri 1 i 2 (nastala 1972.)), te „Moje uspomene“ i „Istra u dvadesetom stoljeću“ koja je za tisak priređena nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj i Milanovićeve smrti. O ovim djelima ne bi govorio, jer ih svatko može uzeti i čitati. Ostala su još neobjavljena, tj. nesređena neka Milanovićeva djela (njegove profesorske bilješke, posebno iz područja filozofije gdje je prije par godina magistrirao Bernard Jurjević). Također se spominje u bilješkama da je Milanović pripremao povijest Hrvata u Istri, ali negdje su ova građa zametnula.
Svakako ono što je pred nama urednicima ove nakladničke cjeline je digitalizacija i objava ostale pisane ostavštine mons. Milanovića.
3. Milanović i mediji
Kad govorimo o medijima više mislimo na tiskane medije. Glavni sugovornici mons. Milanoviću u Parizu i Belgiji, uz političare, bit će mediji. Svaka strana: Jugoslavija i Italija, iznijela je svoje argumente i dokaze po pitanju nove granice između ovih država. Jugoslavenska delegacija čini još jedan dodatni napor i sad u Pariz pozivaju mons. Milanovića da on svojim autoritetom pokuša senzibilizirati francusku katoličku i drugu javnost po pitanju Istre i Trsta. Zapadni mediji a time i političari sve više dovode u pitanje pripojenja dijelova Julijske krajine Jugoslaviji zbog pitanja ljudskih prava i vjerskih sloboda u Jugoslaviji. Milanović moli komunističke novine u Francuskoj da ih puno ne hvale jer će napravite više štete nego dobra za jugoslavensko pitanje. On najprije pristupa medijima koji su bili u vlasništvu Crkve ili sklone Crkvi. Možemo reći, senzibilizira crkvenu medijsku stranu koja je bila jako utjecajna. Tako se susreće s pariškim kardinalom Suhardom i u medijima izlazi kako pariški kardinal ima razumijevanja za jugoslavensko pitanje Julijske krajine. Nakon tog svi vodeći mediji pristupaju Milanoviću i on tumači zašto Istra treba pripasti Hrvatskoj. Upravo to lobiranje kroz medije dat će veliki doprinos da Amerikanci i Englezi odustanu od svoje ideje razgraničenja i prihvate Francusku. Milanović je donio argumente zašto Istra treba pripasti Hrvatskoj. Milanović je bio vješt u medijskom prostoru.
4. Milanović kao političar
O ovom su napisane već knjige i knjige (istaknuo bi dr. Stipana Trogrlića). Ono što sad pripremamo za tisak su svi elaborati koje je mons. Milanović pisao na ovu temu. Odmah nakon rata, već krajem kolovoza i početkom rujna 1945. na poziv Vladimira Bakarića Milanović boravi u Zagrebu s ciljem da napiše razloge za priključenje Julijske krajine, posebno Istre i Trsta, Jugoslaviji.
Također, Milanović s grupom svećenika u Pazinu razgovara s članovima međunarodne delegacije po pitanju razgraničenja Istre. Milanović dolazi na razgovor s dokazima kroz matične knjige gdje tumači etničku strukturu Istre i kaže: „da u Istri postoje 132 hrvatsko-slovenske župe (75%), 23 mješovite (13%) i 21 talijanska (12%)“[2], tad ga je predsjedavajući zamolio da mu preda popis istarskih župa. Što je on učinio na njihovim jezicima pripremljenim za ovaj susret. Prema zapisima mons. Milanovića taj podatak je sve članove komisije ugodno iznenadio. Jugoslavenskim i istarskim političarima bila je bliska ideja, te su savjetovali da savezničkoj komisiji u Pazinu kažu: da Istra može živjeti i bez talijanskih gradova (u zapadnom dijelu Istre). Milanović se žestoko pobunio protiv takve ideje.
Dana 1. srpnja 1946. odredila je Mirovna konferencija granicu između Italije i Jugoslavije. S tom granicom su svi bili nezadovoljni. Međutim, i to je bilo bolje od američkog i engleskog prijedloga ili da se nakon 25 godina plebiscitom odredi budućnost ovih krajeva. Milanović je znao da Italija ima veći utjecaj u svijetu te da bi takva odluka bila najgora. Milanović je tražio da se odmah donese trajno rješenje. Zato je važna uloga mons. Milanovića kako na međunarodnom planu tako i na lokalnoj i državnoj razini po pitanju pripojenja Istre matici Hrvatskoj.
Umjesto zaključka
Vjerujem da ćemo ove godine još više posvetiti pažnje ovoj važnoj godišnjici te valorizirati ulogu mons. Milanovića i drugih koji su tada, kako na bojnom a još više na političkom polju dali svoj doprinos da je Istra ostala jedinstvena i svoju stoljetnu čežnju ostvarila da bude sastavni dio hrvatskog naroda.
Od srca hvala ministrici kulture i medija, dr. Nini Obuljen Koržinek, što je odmah pristala na pokroviteljstvo kod prvog razgovora o ovom događaju.
Zahvaljujem Istarskoj županiji, gosp. Vladimiru Torbici i tadašnjem županu Fabriciju Radinu, kad sam došao s idejom izdavanja knjiga o mons. Milanoviću da su podržali ovaj projekt. Hvala istarskim gradovima i općinama koji su podržali ovaj projekt.
Zahvala i mnogim suradnicima na ovom projektu: biskupu Ivanu Milovanu, dr. Ivanu Milotiću, Nadi Lakošeljac, Željku Mraku kao i grafičkom uredniku Davidu Iviću kojega smo često gnjavili a bio je strpljiv.
Hvala svima i nadam se da se uskoro vidimo s novim izdanjima o mons. Milanoviću posebno izdanju Ugovora i miru s Italijom te svim elaboratima i medijskim člancima (i onima iz Francuske i Beligije) koje je pripremao mons. Milanović. Na sve Vas opet računam.
[1] Mons. Božo Milanović, Moje uspomene, II. izdanje, Pazin, 2021., str. 177.
[2] Božo MILANOVIĆ, Moje uspomene (1900.-1976.), II. izdanje, Pazin 2021., str. 123.