Preč. mr. Ilija Jakovljević, vicepostulator u kauzi za kanonizaciju bl. Miroslava Bulešića povodom ovogodišnjeg obilježavanja bl. bl. kardinala Alojzija Stepinca napisao je prigodni osvrt 

Bl. Stepinac spasio je mnoge Istrane

1. Mjesec veljača u hrvatskom narodu u znaku je obilježavanja mučeničke smrti bl. Alojzija Stepinca. Puno je napisano knjiga, članaka, propovijedi koje nastoje osvijetliti lik bl. Stepinca. On je za naš narod duhovni otac te simbol katoličkog identiteta i vjernosti rimskom prvosvećeniku. Još za života svojim djelovanjem nadišao je granice svoje nadbiskupije te je postao duhovni otac za mnoge. Otac koji sve čini za svoju djecu, čak i onu koja nisu njegove vjere, nacije, domovine.[1] Teritorij njegove nadbiskupije bio je poput „betlehemske štalica“, koja svakog prihvaća. Tako su mnogi svećenici iz Istre, kao Slovenije i drugih krajeva, u vrijeme fašističkog progona pronašli utočište u zagrebačkoj nadbiskupiji, gdje im je nadbiskup Stepinac povjerio pastoralnu službu. Poznati istarski svećenik, Tomo Banko, rodom iz Tinjana, morao je napustiti Istru zbog fašističkog progona i zahvaljujući nadbiskupu Stepincu, pastoralno je djelovao u Župi Marija Bistrica te potom u Zagreb.[2]Također, prema mons. Jurju Batelji, postulatoru Stepinčeve kauze, nadbiskup Stepinac s radošću primao svećenike koji su dolazili ili se vraćali iz Istre u Zagreb.

            2. Nadbiskup Stepinac zauzimao se kod Svete Stolice za slobodu djelovanja hrvatskih i slovenskih svećenika, te vršenja bogoslužja i drugih oblika pastorala na narodnom jeziku, na području Julijske krajine. Fašistički sustav nastojao je zabraniti vršenje bogoslužja na staroslavenskom jeziku te je progonio slavenske svećenike i na njihova mjesta nastojao dovesti talijanske. Nadbiskup Stepinac diže svoj glas kod Svete Stolice.

3. Mnogi Istrani, ponajviše iz Medulina i Rapca, bilisu primoranu napustiti svoje stoljetne domove u Istri zbog fašističke ideologije i talijanizacije Istre. Za njih su u jugozapadnom dijelu Zagreba – u prigradskom naselju Trešnjevka – uređena skloništa koja su kasnije prerasla u pravo naselje. Nadbiskup Stepinac je 1939. god. dao da se sagradi nova crkva za duhovne potrebe novog stanovništva. Stepinac je karitativno pomagao mnogim Istranima, a oni su ga doživljavali kao svog duhovnog oca i pastira. Ono što je biskup Juraj Dobrila bio za Hrvate u Istri u 19. stoljeću, to je sad bio nadbiskup Stepinac.

Istarski svećenici i bl. Stepinac

4. Istarski svećenici u nastojanju da se Istra pripoji Matici Hrvatskoj nisu imali potporu svojih biskupa u Poreču i Trstu, već zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. Boži Milanoviću i Zvonimiru Brumniću, koji su ga posjetili u siječnju 1946., izjavio je: „Bolje je da se pridružite nama jer tako će u državi biti više Hrvata i katolika“.[3] Početkom rujna 1946. skupina istarskih bogoslova i desetak mlađih svećenika, među kojima je bio vlč. Miroslav Bulešić i mons. Božo Milanović posjetili su u Zagrebu nadbiskupa  Stepinac koji je ponovno izrazio zadovoljstvo da će Istra ući u sastav Hrvatske. Također je nadbiskup Stepinac poslao i svoju pomoć kod otvaranja Sjemeništa u Pazinu. Istarski svećenici i vjernici bili su zahvalni nadbiskupu Stepincu za sve što je učinio i čini za Istru. Stepinčeva vrata su uvijek bila otvorena za Istrane.

5. Nadbiskup Stepinac nastojao je svakom pomoći. Kad mu se je molbom utekao mladi bogoslov Miroslav Bulešić, kandidat za svećeništvo Porečke i Pulske biskupije, nadbiskup Stepinac mu šalje financijsku pomoć. Tako u pismu ocu Stjepanu Sakaču u Rimu od 29. listopada 1940. g. piše: Velečasni pater Sakač, primio sam Vaše pismo, i naredio isplatu za bogoslova Bulešića za pol godine kako ste pisali. Novac je uložen na knjižicu monsinjora Mađerca kod dr. Slavnića, preporučujuć se u molitve srdačno Vas pozdravlja Stepinac.

Zanimljivo je kako Miroslav Bulešić traži pomoć od zagrebačkog nadbiskupa a ne od svog biskupa u Poreču. Za hrvatske svećenike i bogoslove više je sluha imao zagrebački nadbiskup nego porečki. Bulešić se sinovski zahvaljuje nadbiskupu Stepincu te piše: „Mogu sada na miru učiti, dok sam prije morao puno misliti kako i od kuda ću moći platiti zadnja ova tri mjeseca. Puno ste mi dakle pomogli…“

6. Godine 1953., kardinal Stepinac saznaje da je mučenički ubijen njegov ljubljeni učenik u hrvatskoj Istri. Ova vijest je potresla dušu nadbiskupa Stepinca, kao što je bila potresla mnoga vjernička srca ljudi u Istri. Nadbiskup Stepinac i sam se nalazeći u komunističkom sužanjstvu, šalje jasnu poruku Crkvi u Istri: "Sa velikom boli saznao sam nakon svog dolaska iz tamnice, da je ubijen vlč. g. Bulešić, taj dobri i idealni mladi svećenik… Žao mi je veoma da je jedan dobar radnik manje na njivi Gospodnjoj u dragoj Istri….  To umorstvo neće donijeti blagoslova ubojicama niti onima po čijim su direktivama izvršili to gadno umorstvo… Uz pozdrav i sveti blagoslov – Alojzije, kardinal – nadbiskup Zagrebački.“[4]

 „Žrtva“ nerealnog ekumenizma

Stepinac nije samo zagrebački nadbiskup, žrtva fašističkog i komunističkog sustava te simbol stradanja hrvatskog naroda.On je djelo Božjem u Katoličkoj Crkvi u hrvatskom narodu. Ljubav prema Crkvi i vjernost papi za njega je bilo više od vlastitog života. Stepinac nije mučenik zbog toga što se suprotstavljao Paveliću ili Titu već zato što je bio spreman umrijeti iz vjere i zbog vjere, ali moleći i praštajući onima koji mu čine zlo. Bog se proslavio u Stepinčevu životu i po njegovu zagovoru dogodilo se čudo, koje je znak proslave Boga. Stepinac je svet po Božjem odabiru, ne po ljudskom dekretu. Dekret bi trebao biti svečani proglas Božje volje.

Stepinac je još za života oprostio svima onima koji su se ogriješili o njega i Katoličku Crkvu. Osporavanje Stepinca je zapravo osporavanje Katoličke Crkve u našem narodu. Srpska pravoslavna Crkva prije će prihvatiti papu za svog poglavara nego priznati Stepinca mučenikom i svetcem. Da bi mogla prihvatiti Stepinca morala bi se osloboditi mita koji je stvorila ne samo o Stepincu već i o hrvatskom narodu. Neprihvaćanje Stepinca je neprihvaćanje Katoličke Crkve u hrvatskom narodu.

Danas se sve više šapuću kako je Stepinac trenutno „žrtva“ određenih nerealnih očekivanja na području ekumenizma, te „ucjene“ da će njegova kanonizacija poremetiti određene ekumenske ili političke odnose.Usporena je Stepinčeva kanonizacija, ne njegova svetost, ali svijest Katoličke Crkve o mučeništvu i svetosti Stepinca iz dana u dan postaje blagoslov za cijelu Katoličku Crkvu.

Ilija Jakovljević

 

[1] Usp. Dnevnički zapisi Alojzija Stepinca, 1943.-1945., iz arhiva UDBA-e, (pr. Željko Karaula), Zagreb, 2020., str. 311.

[2] Ivan GRAH, Udarit ću pastira. Sudbina nekih crkvenih djelatnika od 1940. do 1990. na području današnje Porečke i Pulske biskupije, „Josip Turčinović“ d. o. o., Pazin 2009., str. 29.

[3] B. MILANOVIĆ, Istra u 20. stoljeću,Knjiga 2, Pazin, 1996.,str. 165.

[4]Pismo kard. Alojzija Stepinca, 16. kolovoza 1953., svećeniku Ivanu Paviću, u: Arhiv postulature Miroslava Bulešića, CP II., str. 128.

Najave i obavijesti

Nema događanja

Istaknuto

 

 

100. obljetnica

Miroslav Bulešić

Zaklada

Biskupija na Facebooku

Biskupija na YouTube

Kalendar događanja

Foto galerija

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.