U srijedu, 2. rujna u pulskoj katedrali Uznesenja Marijina održan je drugi koncert ovogodišnjeg 21. festivala orguljaške glazbe Organum Histriae.

Program pod nazivom L'ORCHESTRE À QUATRE MAINS maestralno su četveroručno izvela dva izvrsna mlada glazbenika, Elena Roce i Krešimir Klarić.Brojna publika koja je, poštivajući mjere, ispunila pulsku katedralu pokaza je glad za ovakvim događajima u najvećem istarskom gradu. Publiku je prigodno pozdravila Vedrana Koceić, direktorica Lifestyle d.o.o.,i izvršna producentica Festivala.

Program L’orchestre a quatre mains je fokusiran na obrade djela pisanih za orkestar, od baroka do romantizma, u izvedbi dvoje orguljaša: četiri ruke i četiri noge, odnosno dvije osobe kao jedan dirigent upravljaju mehaničkim orkestrom. Koncert je započeo drugom od tri suite djela Water music Georga Friedricha Händela, koje je premijerno predstavljeno 17. srpnja 1717. godine, na zahtjev kralja Georgea I. za koncert na rijeci Temzi. Uz obrade najpoznatijih djela Händela, Mozarta, Dvořâka i Saint-Saënsa; na programu je bila i skladba Franza Schuberta pisana upravo za dva orguljaša. Ta je Fuga inspirirana onima kakve je skladao i veliki Bach, a njegova je glazba u toj koncertnoj  večeri zazvučala u trodjelnoj fantaziji Piece d’orgue čiji je središnji stavak (tutti orkestar) omogućio orguljama pulske katedrale da ozvuče svu svoju raskoš.  Posebnu toplinu i razdraganost među publiku je unijela planetarno poznata skladba komorne glazbe Eine kleine Nachtmusik Wolfganga Amadeusa Mozarta koja je nastala kao posljednja u nizu njegovih serenada, originalnog naziva Serenada za gudače. Simfonijskom pjesmom Danse Macabre iz 1874. francuskog skladatelja Camille Saint-Saënsa (1835. – 1921.) glazbenici su pulskoj publici prezentirali osjet iz genijalnog opusa tog francuskog glazbenog "enfant prodige" kojeg povijest pamti i kao autora prve filmske glazbe za nijemi film. Potom je Krešimir Klarić (1994.) publici predstavio svoju autorsku skladbu Improvizacija.

„Duboka čežnja za starim vremenima i rodnim krajem, koju je Antonin Dvořak oslikao osobito u posljednjem stavku Devete simfonije (skladane u SAD), aktualno odjekuje i u „novom normalnom“ koje živimo čeznutljivo se prisjećajući boljih i bezbrižnijih vremena. Improvizacija na orguljama - skladanje na licu mjesta, odabir glazbe u trenutku stvaranja kada orguljaš svirajući unaprijed bira ideje, stil i oblik skladbe - je vještina koja se u orguljaškom svijetu stoljećima prenosi na nove generacije. Dobra improvizacija je ona koja ima sve odlike jedne izrađene, napisane kompozicije. Improvizacija na ovom koncertu, inspirirana istarskim freskama, povezuje Saint-Säensov Danse Macabre s freskom Mrtvački ples u crkvici sv. Marije kod Berama na Škrilinah. Jedna istarska glazbena tema na koju se improvizira služi kao vezivno tkivo koje spaja različite medije – sliku i glazbu,  te različite krajeve – Francusku i Istru.“ napisano je uz ostalo u opisu programa koje potpisuje Krešimir Klarić.

 

Elena Roce (1994.) rođena je u Puli, gdje je završila osnovno i srednjoškolsko glazbeno obrazovanje. Nakon uspješno položene mature iz orgulja u klasi mr.art Eduarda Kancelara upisuje MA Zagreb. Godinu dana kasnije maturirala je i solo pjevanje u klasi Cvetana Pelčića, mag.art. Dobitnica je nekoliko regionalnih i državnih nagrada (kategorije orgulje, pjevanje i komorni sastavi) te polaznica brojnih orguljaških i pjevačkih seminara, uglavnom onih koji su vezani uz renesansu i barok (Katarina Livljanić, Josep Cabré, Vlasta Gyura, Thomas Ospital, Louis Robilliard, Richard Bot, Thomas Trotter …). Koncertira kao orguljašica i korepetitorica u raznim komornim sastavima, ali i kao pjevačica (uglavnom renesansnog i baroknog pjevačkog repertoara) uz pratnju vrsne lutnjistice Eme Stein te orguljaša Krešimira Klarića na festivalima kao što su: Dvigrad festival, Zrin fest, Koncerti u Eufrazijani, Renesansni festival Koprivnica, Vukovar festival, Glazbene večeri sv.Josipa u Karlovcu, koncerti u palači Dverce, ciklus koncerata Arheološkog muzeja Zagreb, ciklus Heferer, Anabasis, Orguljski festival ''Petar Nakić'', Kaasmarkt orgelconcert (Grote Sint Laurenskerk Alkmaar), Concerts in Singelkerk itd. Od 2012. obnašala je funkciju dirgientice i orguljašice Katedrale Uznesenja BDM Pula do odlaska na studij gdje se priključila Oratorijskom zboru Cantores Sancti Marci i renesansnom ansamblu Marco Polo. 2017. godine djeluje i kao vanjska suradnica Glazbene škole Karlovac te producentica na orguljaškom festivalu Organum Histriae (2020. preuzima umjetničko – organološko vodstvo). 2018. primljena je na Erasmus + studentsku razmjenu na Conservatoriumu van Amsterdam ( klasa prof. Matthias Havinga), a za vrijeme boravka u Nizozemskoj sudjelovala je u nekoliko navrata na međunarodnom zborskom projektu ''Meesters & Gezelen'' čije mentorstvo potpisuju Geert Beghs, Nils Schweckendiek i Matheu Romano. Po uspješno završenoj diplomi u Zagrebu 2019. upisala je magistarski studija orgulja (Matthias Havinga, Pieter van Dijk), a od jeseni započinje preddiplomski studij pjevanja na odsjeku za ranu glazbu u klasi prof. Xenie Meijer. S kolegom Klarićem 2019. osnovala je '' Udrugu za promicanje i očuvanje orguljaške baštine Organum Histriae''koja je od 2020. u ulozi suorganzatora Međunarodnog orguljaškog festivala Organum Histriae.

Krešimir Klarić (Karlovac 1994.) završio studij orgulja (2019) summa cum laude u klasi prof. Ljerke Očić. Student je četvrte godine klasične kompozicije u klasi prof. Berislava Šipuša na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Unutar redovitog studija klavir uči u klasi prof. V. Gyure Pičulin, a čembalo u klasi prof. P. Mašića. Redovito pohađa seminare interpretacije i improvizacije kod brojnih domaćih i stranih pedagoga kao što su T. Ospital, R. Perucki, C. Bossert, G. Rost, H. Fagius, N. Laube, F. Del Sordo, H. Fairs, W. Kogert, P. Mašić, A. Knešaurek. Osim u Hrvatskoj, koncertira u Sloveniji, Njemačkoj, Italiji, Nizozemskoj i Francuskoj. Na natjecanjima osvaja nagrade u kategorijama orgulja i solfeggia (šest prvih i tri druge nagrade). Jedan je od rijetkih mladih orguljaša koji se aktivno bavi proučavanjem i izvođenjem improvizacija s posebnim naglaskom na složene polifone oblike poput fuge i passacaglie te tako nastavlja dugu tradiciju improvizacije na orguljama, hrvatskih kompozitora i orguljaša: F. Dugana, A. Klobučara i A. Knešaureka. Istražio je i sistematizirao opus zaboravljenog karlovačkog graditelja orgulja Johanna Heilingera (Beč, 1797.- Karlovac, 1872.). Zaslužan je za pokretanje obnove dva od tri sačuvana instrumenta ovog graditelja. Održao je predavanje kao gost predavač na Akademiji za glasbo u Ljubljani u sklopu istraživanja o slovenskim graditeljima orgulja na području Republike Hrvatske. Kao student kompozicije ostvario je nekoliko zapaženih izvedbi vlastitih kompozicija među kojima se posebno ističu izvedbe kvarteta „Kristalle des Stillstands“ koji je praizveden 2017. godine u Zagrebu, a zatim u Ljubljani. U sklopu Muzičkog bijenala (Knapanje) u Zagrebu 2019. godine praizvedena je kompozicija „Die Nachtmusik“ za gudački orkestar i klavir te skladba „Der blaue Wald“ za komorni sastav od 10 instrumentalista. Djela mu se izvode u Hrvatskoj, Sloveniji, Makedoniji i Njemačkoj. Glavni je orguljaš Nacionalnog svetišta sv. Josipa i župe Blažene Djevice Marije Snježne u Karlovcu-Dubovcu te župe Presvetog srca Isusovog u Karlovcu-Novom centru.

 1360938

Uz Poreč, u Puli stoje jedni od najstarijih tragova kršćanstva na istarskom tlu. Na mjestu starije crkve sv. Tome (negdje u 5.st.), u vrijeme stolovanja prvog biskupa Antoniusa (510.- 547. god.) započela je izgradnja bazilike. U 9.st. postaje katedralom, ali tek 1417. spominju se orgulje (organum ingentis molis) koje je naručio biskup Biagio da Molin i postavio u desnu lađu. Iako je riječ o prvom spomenu orgulja na istarskom poluotoku, ne znamo je li ovo bio prvi instrument. Isto tako ne znamo razvoj događaja oko orgulja, jesu li možda u međuvremenu i neke nove sagrađene, sve do početka 18. st. Biskup Giuseppe Maria Bottari (1695.-1729. god.) zaslužan je za restauraciju 1704., ali i micanje oltara na sredinu prezbiterija kako bi se orgulje postavile iza, do vanjskog zida (1707.god). Orgulje koje su stajale iza prezbiterijaodstranjene su 1795. godine i postavljene nove (Gaetano Callido) na pjevalištu iznad glavnog ulaza. Nažalost, niti o njima nema više podataka, osim tragičnog završetka. Preživjevši rekviziciju i 1. svj. rat, u noći s 6. na 7. listopada 1923. godine stradale su u požaru. Katedralni krov u potpunosti je izgorio zajedno s orguljama i pjevalištem koje kasnije nije nikada bilo obnavljano. Katedrala se dugo obnavljala od štete prouzrokovane ovom katastrofom i tek je 1927. god. opet vraćena u funkciju. Na inicijativu tadašnjeg župnika, mons. Antonia Santina, 1933. god. postavljene su nove, najveće orgulje koje su ikada zasvirale u pulskoj stolnici. Vincenzo Mascioni di Cuvio postavio je tromanualne orgulje (op. 453) iza oltara i prezbiterija, na mjestu na kojem su nekada stajale stare. I ovaj instrument dijeli sličnu sudbinu kao i prethodnik. Katedrala je 1944. god. gotovo sravnjena sa zemljom u savezničkom bombardiranju krajem 2. svj. rata. Uništeno je otprilike 80% foničkog materijala orgulja i tadašnji župnik bio je prisiljen 1945. godine prodati ostatke orgulja u Ilirsku Bistricu (SLO) kako bi s tim novcem mogao krenuti i u obnovu katedrale, prvenstveno krova koji je u potpunosti srušen.

Danas u pulskoj katedrali postoji znatno ''skromniji instrument'' koji bi na nekoj drugoj poziciji (primjerice, ukoliko bi došlo do restauracije pjevališta) puno bolje došao do izražaja. Riječ je o modernom, dvomanualnom, mehaničkom instrumentu graditelja Wolfganga Eisenbartha. Inače, sagrađen je 60-ih godina u Passsau u Njemačkoj, a dopremljen u Pulu 2000. god. kao donacija, na inicijativu pulskog orguljaša i profesora, mr. art. Eduarda Kancelara. Iako sâm instrument posjeduje relativno mali broj registara (24), složena dispozicija varira raznim koloritima, od principalnih, preko flautnih registara do samih jezičnjaka što omogućuje sviranje vrlo šarolikog repertoara (od starih majstora do velikih simfonijskih djela). Također, intonacija principalnih svirala izrazito je blaga (u odnosu na oštrinu njemačkog principala) što cjelokupno daje jednu veoma zaokruženu cjelinu i izrazito topli, bogati plenum.

Što se tiče dizajna, kućište je nenametljivo i jednostavno bez istaknutih ornamenata, čime se dobro uklapa u romaničko – gotički interijer katedrale. Prospekt je podijeljen u sedam zasebnih polja, od kojih su tri položena centralno iznad sviraonika i odvojena od ostalih višim, zasebnim, pedalnim tornjevima. Dvomanualni sviraonik s pripadajućim standardnim pedalom uklopljen je u samo kućište, a manuali mogu biti zatvoreni u ormar. Manubriji su posloženi s obje strane: s lijeve za pedal i I. manual, dok s desne za II. manual. S lijeve strane, malo iznad pedala nalaze se nožne poluge za spojeve (II/I, II/PED, I/PED), a centralno veća nožna ''papučica'' koja kontrolira otvaranje i zatvaranje ''žaluzija'' (cresc. i decresc. efekt za registre II.MAN koji su zatvoreni u ormar).

Danas je ovo najveći ispravni mehanički instrument u Istri koji se može koristiti u liturgijske i koncertne svrhe. Redovito ga održava i ugađa prof. Kancelar, a značajan doprinos dao je i projekt Organum Histriae od samog postavljanja ovog instrumenta. (Txt: G. Krizman/organum-histriae.com, Foto: G. Krizman)

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.