Na otočiću Barbana kraj Grada u svetištu Majke Božje gdje se, nakon ekshumacije u Puli i prijenosa čuvaju posmrtni ostaci pulskog mladića sl. Božjega Egidija Bulešića (1905-1929.) u povodu 90. obljetnice njegove smrti svečanu misu s osmoricom svećenika predvodio je 24. kolovoza postulator kauze franjevac o. Giovangiuseppe Califano.

 Califano uz Egidija ima još 150 kandidata Franjevačkog reda koji su u postupku za beatifikaciju. U homiliji prikazao je mladića iz Pule kao laika koji je živio herojskim stupnjem kardinalnih i teoloških krijeposti, kao uzora današnjim mladima. Na putu je prema oltaru, uz napomenu da „Bog ima svoje vrijeme“. Na svečanoj misi okupilo se više stotina Egidijevih štovalaca, ponajviše naših iseljenika u Italiju nakon II. svjetskog rata. Među njima bili su članovi Odbora za proglašenje blaženim, barjaktari grada Gradoa, predstavnici društvenih i katoličkih organizacija i talijanske mornarice. Štovatelji sl. Božjega stigli su i iz Galižana i Vodnjana te uzvratili hodočasnicima iz Italije koji su hodočastili putevima Egidija 26. travnja. Slavlje je pratio zbor „Sacro Cuore – Immacolata“ iz Pordenona.

Nakon mise izložbu „90. godišnjica smrti sl. Božjega Egidija Bulešića“ koju je postavio vodnjanski župnik Marijan Jelenić, razgledao je postulator Califano, gradonačelnik Grada Dario Raugna i drugi uvaženi gosti. Održan je i sastanak članova Odbora za beatifikaciju s postulatorom Califanom. On je vrlo pažljivo saslušao o mnogim inicijativama koje Odbor planira za što veću popularizaciju sl. Božjega Egidija. Članovi su isticali polivalentnost njegove svetačke osobnosti: za obiteljski život, za apostalat djece, mladih, izviđača, radnika, vojnika, za mladenačku čistoću, u brizi za siromašne, za svećeničke kandidate, za bolesne, udaljene od vjere, za razumijevanje među narodima jer je hrvatsko-talijanskih korijena.

Odbor za beatifikaciju prošlog svibnja predložio je Gradskom vijeću grada Gradoa da jedan most imenuje imenom Egidija Bulešića, što je radosno prihvaćeno. Na most je postavljena spomen ploča. Gradonačelnik Raugna govorio je o motivima prihvaćanja prijedloga. Iznio je životopis Egidija Bulešića i ustvrdio kako će sve njegove sugrađane most podsjećati na krepostan i uzoran život jednog našeg suvremenika. Osim što će izložba o Egidiju biti trajno postavljena u Studentskom campusu u Puli u bivšoj bolnici u kojoj je Egidije umro, izložbu s ciljem popularizacije tog uzornog života već traže: Trst, Monfalcone, Ramuscello, Kopar i drugi. Popularizirat će se na stranim jezicima i na mrežnoj stranici, kako je predložio postulator.

Egidije je rođen u Puli 24. kolovoza 1905. kao treće od devetero djece Franje Bulešića i Marije Diritti. U djetinjstvu je čudesno prebolio upalu pluća. U tijeku Prvoga svjetskog rata evakuiran je u Wagnu i u Graz. Na zanat je išao u vojno brodogradilište Arsenal u Puli gdje je otac radio kao tehnički crtač. Kroz večernju školu stekao je istu kvalifikaciju. U tadašnjem najvećem radilištu u nas s 13 tisuća zaposlenih, protivnih vjeri zbog širenja ateističkih ideja, Egidije je kroz nekoliko godina sazrio u vjeri te postaje autoritet među radnicima i branitelj vjere. Istodobno se brine za pulske uličare koje preodgaja i upisuje u Katoličku akciju. Njegovo je geslo „Ja sam sretan“ što se vidjelo iz njegova djelovanja.

Vojni rok služio je 25 mjeseci u mornarici gdje je u očajnim uvjetima stekao veliki ugled i povjerenje i preobrazio težak život mornara na ratnom razaraču „Dante Alighieri“ s posadom od 1300 časnika, dočasnika i mornara. I tu je pobijedio najokorjelije protivnike vjere i morala. Nakon odsluženja vojnog roka, umjesto u pulskom Uljaniku, odlazi u Monfalcone jer ne pristaje upisati se u Fašističku partiju. Stanuje kod župnika i desna mu je ruka u svemu. Plaću dijeli na tri dijela: obitelji, trojici braće u sjemeništu i siromasima. U olujnom je vremenu za pohoda siromasima zaradio upalu pluća. Nakon bezuspješnog liječenja u Pulskoj bolnici, svetački je preminuo 25. travnja 1929.

Odmah se raširio glas o njegovoj svetosti. Talijanski isusovac o. Gabriele Navone napisao je bestseler „Nasmijani mornar“ koji je odmah doživio dvanaest izdanja. Kasnije je životopis napisalo više autora, a o njemu je pisalo i oko 250 novina. Nakon uspješnih postupaka za beatifikaciju u Trstu i Rimu, papa Ivan Pavao II. ga je 7. srpnja 1997. proglasio Venerabilis, dostojnim nasljedovanja. Govori se o tisućama milosti po njegovu zagovoru. Više od dvadeset kardinala i biskupa izrazilo se o njegovoj svetosti. Često se citiraju proročke riječi njegova župnika Antonija Santina nad grobom: „Danas ne treba roniti suze. Egidije više od oplakivanja zaslužuje da mu zavidimo. I da ga slijedimo. Ne treba ni moliti za njega. Naprotiv, očekujemo kišu njegovih milosti, njegov zagovor. Ne treba ni cvijeća. Cvijeće će samo niknuti iz zemlje koja ga skriva i na putovima kojima je išao sijući svoje divne kreposti s čudesnim primjerom. Na ovom grobu nije bogohulno reći: Isus Krist je u osobi Egidija još jednom prošao zemljom čineći dobro.“

 

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.