Župa sv. Ivana Krstitelja u Puli priprema se za jedan od najvažnijih događaja u životu svake župe, za posvetu svoje župne crkve. Tim su povodom, u prigodi svetkovine Pedesetnice na kopljima ispred crkve bile istaknute zastave koje će se vijoriti i na dan posvete: državna, vatikanska i župna.

Ususret posveti crkve, koja će biti posvećena na blagdan Rođenja sv. Ivana Krstitelja, u subotu, 24. lipnja, svečanim misnom slavljem u 11 sati, pod predsjedanjem porečkog i pulskog ordinarija mons. dr. Dražena Kutleše, župnik, o. Đuro Hontić, je posljednji svibanjski župni listić u potpunosti posvetio povijesti crkve i župe.

Crkva, samostan i župa sv. Ivana Krstitelja u Puli

Franjevci konventualci su prisutni u Puli već od prvih franjevačkih početaka o čemu svjedoči ploča na ulazu u samostan sv. Franje, koja govori da je taj samostan 1239. ustanovio sv. Antun Padovanski. Samostan se nalazi u središtu grada, između Kaštela i Katedrale. Kada su pak braća Padovanske provincije sv. Antuna u razdoblju između dva svjetska rata, zauzimanjem vrhovne uprave u Rimu i posredovanjem nekih svjetovnih čimbenika, uspjeli vratiti crkvu i samostan sv. Franje (1926.), koji je prethodno preko stotinu godina bio zatvoren, namislili su da usmjere svoju pažnju i prema otvaranju jedne župe u Puli, koja je dotad imala svega dvije župe (Katedralu i Svetog Antuna). Prihvatili su ponudu za kupnju jedne stare kuće i povećeg zemljišta u podnožju brijega zvanog Monte Paradiso (danas: Vidikovac). U to vrijeme Porečkom i Pulskom biskupijom upravljao mons. Raffaele Radossi, prethodno i sam član Reda franjevaca konventualaca.

Samostan sv. Josipa u Puli (kasnije će se preimenovati u Sv. Ivana) ima službeni početak 19. siječnja 1940., a dekretom porečkog i pulskog ordinarijata ustanovljena je nova župa sv. Josipa 14. listopada 1942. s nakanom da se po svršetku ratnih operacija pretvori u velebno svetište, prvim takve vrsti u Istri. Nesretne ratne i poratne (ne)prilike poremetile su u potpunosti ove lijepe snove i planove. Štoviše, za vrijeme teških bombardiranja kojima je Pula bila izložena nakon pada Italije i preuzimanja komande s njemačke strane, 9. siječnja 1944. bombe su pale i kraj same crkvice sv. Josipa i tom prigodom je u njoj našao smrt mladi kapelan, p. Graziano Zanin, koji je bio pohitio skloniti Presveto na sigurnije mjesto. Crkvica je odmah nakon rata djelomično obnovljena, tako da se 8.  lipnja 1945. u njoj moglo nastaviti bogoslužjem u crkvi, a braća su mjesec dana kasnije ponovno uselili u samostan.

Po svršetku Drugoga svjetskog rata talijanski su  franjevci u jesen 1947. napustili Pulu, a spomenute godine samostan i crkva sv. Josipa pripojeni su Hrvatskoj provinciji sv. Jeronima franjevaca konventualaca, sa sjedištem u Zagrebu. S vremenom su gradske vlasti, bez ikakva okolišanja oduzele i preostali dio zemljišta predviđenog za gradnju velikog svetišta, a molbe braće da im se dopusti gradnja nove crkve odbijale su se kao valovi o morski greben.

Kada su pak nastupile nove prilike i povoljnije okolnosti, rađanjem nove hrvatske samostalnosti i nadolaskom demokratskih vlasti, pulski su se franjevci konventualci odlučili da pospješe svoj rad i nazočnost u gradu Puli. Župa sv. Josipa imala je dva središta. Uz onaj kod crkvice sv. Josipa sve se više počeo razvijati pastoral pri crkvici sv. Ivana u Medulinskoj ulici. Krajem 1990. pri tadašnjoj filijalnoj crkvi sv. Ivana počela je gradnja posve novog samostana, kamo se uskoro preselilo pastoralno osoblje iz dotadašnjega samostana sv. Josipa u Vitezovićevoj ulici. Sredinom 1995. godine, u dogovoru s mjesnim biskupom, mons. Antunom Bogetićem, zaključeno je da se Porečkoj i Pulskoj biskupiji, uz naknadu, dadne na raspolaganje i prepusti u vlasništvo crkvica i samostan sv. Josipa, s time da se osnuje nova župa pri crkvi sv. Ivana. Biskupski ordinarijat u Poreču potvrdno je odgovorio i od siječnja 1997. franjevci konventualci umjesto župe sv. Josipa vode župu sv. Ivana. Prvi župnik i graditelj samostan bio je o. Bernardin Filinić. Župu  sv. Josipa preuzima dijecezanski kler. Ubrzo je novi župnik, na mjestu stare i istrošene kapelice i samostančića podigao veliku, lijepu posve novu crkvu sv. Josipa s prikladnim pastoralnim centrom.

Crkvica sv. Ivana Krstitelja, podignuta krajem 19. ili početkom 20. stoljeća, uz samu cestu koja iz Pule vodi u Medulin, čuvala je tradiciju nekadašnje templarske crkve posvećene sv. Ivanu,  koja je služila kao hodočasničko mjesto, u koje su Puljani pješice dolazili nekoliko puta godišnje. Kad su pak franjevci konventualci potkraj 20. stoljeća otvorili novi i dosta veliki samostan kraj te crkvice, bila je očita želja i potreba da se sagradi nova ili bar proširi postojeća crkvica u koju je jedva moglo stati stotinjak vjernika.

Potkraj 2004. srušena je postojeća crkvica, koja i nije imala neku posebnu starosnu važnost a još manje neke umjetničke vrijednosti i započela gradnja nove crkve. Idejne nacrte  izradio je venecijanski arhitekt Maurizio Bergamo, a izvedbene studio Kaić. Kamen temeljac za gradnju nove crkve, u nazočnosti provincijala o. Ilije Miškića i mnoštva braće i vjernika, blagoslovio je porečki i pulski biskup Ivan Milovan 5. veljače 2005. Gradnju je izvelo poduzeće Zvonka i Bože Divkovića. Župnik i gvardijan u vrijeme gradnje bio je o. Tomislav Cvetko.

Crkva je građena prilozima Porečke i pulske biskupije, hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca, prilozima župljana i darovima donatora od kojih na poseban način treba spomenuti padovansku provinciju sv. Antuna i poduzeće Kamen Pazin d.d.

Osnovni podaci o župi: Župa sv. Ivana Krstitelja osnovana je 1996. godine odvajanjem od župe sv. Josipa. Župa broji oko 3.500 vjernika, odnosno oko 1000 obitelji.

 

 

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.