Župa sv. Ivana Krstitelja u Puli priprema se za jedan od najvažnijih događaja u životu svake župe, za posvetu svoje župne crkve. Tim su povodom, u prigodi svetkovine Pedesetnice na kopljima ispred crkve bile istaknute zastave koje će se vijoriti i na dan posvete: državna, vatikanska i župna.

Ususret posveti crkve, koja će biti posvećena na blagdan Rođenja sv. Ivana Krstitelja, u subotu, 24. lipnja, svečanim misnom slavljem u 11 sati, pod predsjedanjem porečkog i pulskog ordinarija mons. dr. Dražena Kutleše, župnik, o. Đuro Hontić, je posljednji svibanjski župni listić u potpunosti posvetio povijesti crkve i župe.

Crkva, samostan i župa sv. Ivana Krstitelja u Puli

Franjevci konventualci su prisutni u Puli već od prvih franjevačkih početaka o čemu svjedoči ploča na ulazu u samostan sv. Franje, koja govori da je taj samostan 1239. ustanovio sv. Antun Padovanski. Samostan se nalazi u središtu grada, između Kaštela i Katedrale. Kada su pak braća Padovanske provincije sv. Antuna u razdoblju između dva svjetska rata, zauzimanjem vrhovne uprave u Rimu i posredovanjem nekih svjetovnih čimbenika, uspjeli vratiti crkvu i samostan sv. Franje (1926.), koji je prethodno preko stotinu godina bio zatvoren, namislili su da usmjere svoju pažnju i prema otvaranju jedne župe u Puli, koja je dotad imala svega dvije župe (Katedralu i Svetog Antuna). Prihvatili su ponudu za kupnju jedne stare kuće i povećeg zemljišta u podnožju brijega zvanog Monte Paradiso (danas: Vidikovac). U to vrijeme Porečkom i Pulskom biskupijom upravljao mons. Raffaele Radossi, prethodno i sam član Reda franjevaca konventualaca.

Samostan sv. Josipa u Puli (kasnije će se preimenovati u Sv. Ivana) ima službeni početak 19. siječnja 1940., a dekretom porečkog i pulskog ordinarijata ustanovljena je nova župa sv. Josipa 14. listopada 1942. s nakanom da se po svršetku ratnih operacija pretvori u velebno svetište, prvim takve vrsti u Istri. Nesretne ratne i poratne (ne)prilike poremetile su u potpunosti ove lijepe snove i planove. Štoviše, za vrijeme teških bombardiranja kojima je Pula bila izložena nakon pada Italije i preuzimanja komande s njemačke strane, 9. siječnja 1944. bombe su pale i kraj same crkvice sv. Josipa i tom prigodom je u njoj našao smrt mladi kapelan, p. Graziano Zanin, koji je bio pohitio skloniti Presveto na sigurnije mjesto. Crkvica je odmah nakon rata djelomično obnovljena, tako da se 8.  lipnja 1945. u njoj moglo nastaviti bogoslužjem u crkvi, a braća su mjesec dana kasnije ponovno uselili u samostan.

Po svršetku Drugoga svjetskog rata talijanski su  franjevci u jesen 1947. napustili Pulu, a spomenute godine samostan i crkva sv. Josipa pripojeni su Hrvatskoj provinciji sv. Jeronima franjevaca konventualaca, sa sjedištem u Zagrebu. S vremenom su gradske vlasti, bez ikakva okolišanja oduzele i preostali dio zemljišta predviđenog za gradnju velikog svetišta, a molbe braće da im se dopusti gradnja nove crkve odbijale su se kao valovi o morski greben.

Kada su pak nastupile nove prilike i povoljnije okolnosti, rađanjem nove hrvatske samostalnosti i nadolaskom demokratskih vlasti, pulski su se franjevci konventualci odlučili da pospješe svoj rad i nazočnost u gradu Puli. Župa sv. Josipa imala je dva središta. Uz onaj kod crkvice sv. Josipa sve se više počeo razvijati pastoral pri crkvici sv. Ivana u Medulinskoj ulici. Krajem 1990. pri tadašnjoj filijalnoj crkvi sv. Ivana počela je gradnja posve novog samostana, kamo se uskoro preselilo pastoralno osoblje iz dotadašnjega samostana sv. Josipa u Vitezovićevoj ulici. Sredinom 1995. godine, u dogovoru s mjesnim biskupom, mons. Antunom Bogetićem, zaključeno je da se Porečkoj i Pulskoj biskupiji, uz naknadu, dadne na raspolaganje i prepusti u vlasništvo crkvica i samostan sv. Josipa, s time da se osnuje nova župa pri crkvi sv. Ivana. Biskupski ordinarijat u Poreču potvrdno je odgovorio i od siječnja 1997. franjevci konventualci umjesto župe sv. Josipa vode župu sv. Ivana. Prvi župnik i graditelj samostan bio je o. Bernardin Filinić. Župu  sv. Josipa preuzima dijecezanski kler. Ubrzo je novi župnik, na mjestu stare i istrošene kapelice i samostančića podigao veliku, lijepu posve novu crkvu sv. Josipa s prikladnim pastoralnim centrom.

Crkvica sv. Ivana Krstitelja, podignuta krajem 19. ili početkom 20. stoljeća, uz samu cestu koja iz Pule vodi u Medulin, čuvala je tradiciju nekadašnje templarske crkve posvećene sv. Ivanu,  koja je služila kao hodočasničko mjesto, u koje su Puljani pješice dolazili nekoliko puta godišnje. Kad su pak franjevci konventualci potkraj 20. stoljeća otvorili novi i dosta veliki samostan kraj te crkvice, bila je očita želja i potreba da se sagradi nova ili bar proširi postojeća crkvica u koju je jedva moglo stati stotinjak vjernika.

Potkraj 2004. srušena je postojeća crkvica, koja i nije imala neku posebnu starosnu važnost a još manje neke umjetničke vrijednosti i započela gradnja nove crkve. Idejne nacrte  izradio je venecijanski arhitekt Maurizio Bergamo, a izvedbene studio Kaić. Kamen temeljac za gradnju nove crkve, u nazočnosti provincijala o. Ilije Miškića i mnoštva braće i vjernika, blagoslovio je porečki i pulski biskup Ivan Milovan 5. veljače 2005. Gradnju je izvelo poduzeće Zvonka i Bože Divkovića. Župnik i gvardijan u vrijeme gradnje bio je o. Tomislav Cvetko.

Crkva je građena prilozima Porečke i pulske biskupije, hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca, prilozima župljana i darovima donatora od kojih na poseban način treba spomenuti padovansku provinciju sv. Antuna i poduzeće Kamen Pazin d.d.

Osnovni podaci o župi: Župa sv. Ivana Krstitelja osnovana je 1996. godine odvajanjem od župe sv. Josipa. Župa broji oko 3.500 vjernika, odnosno oko 1000 obitelji.