U subotu, 25. ožujka, je u Pazinu održan posljednji ovogodišnji u nizu korizmenih susreta za župne animatore Porečke i Pulske biskupije. Današnje izlaganje pod naslovom „Duhovnost prvih kršćana – kršćanska duhovnost“ izrekao je predstojnik dijecezanskog Katehetskog ureda vlč. Luka Pranjić, župnik u Novigradu.

Predavač je u uvodnom dijelu razlučio duhovni, duševni i tjelesni aspekt osobe naglasivši kako biti duhovan ne podrazumijeva nužno i religioznost. No, kršćanska duhovnost ima posebno mjerilo, ona naime nije određena ekstremnim obdržavanjem religioznih zakona, ni pretjeranim odmakom od tvornoga, kako je to slučaj u nekim svjetskim religijama, kršćanska je duhovnost posebna jer joj je mjerilo upravo sam Isus Krist. Kršćanstvo, više nego religija ili duhovnost je stil života, koji se nadahnjuje na životu Isusa Krista. Vlč. Pranjić je upozorio na opasnost da se posebna kršćanska duhovnost svede na jednu opću, čisto ljudsku duhovnost. To može dovesti do samog altruizma koji nema doticaja sa kršćanstvom, ili pak do preosjetljivosti za duhovno a neosjetljivosti za bližnje. Autentična obilježja kršćanske duhovnosti potrebno je stoga potražiti u Novome Zavjetu i među prvim kršćanima. Kršćanska duhovnost i posebnosti duhovnog života kršćana, iako stare kao i kršćanstvo samo, nisu neka posebna nauka o kojoj se govori u Starome zavjetu i ranokršćanskoj literaturi i ne mogu biti izdvojene iz cjelovitog konteksta, rekao je predavač. Nema gotovih recepata i naputaka za duhovni život. Isus ne govori puno o stanjima duše ni o unutarnjem životu ni o bilo kakvim striktnim duhovnim pravilima i zakonitostima. Zašto? Zato što nas ne želi ograničiti. Zato što nas ne želi učiniti minimalistima i ljudima koji će misliti da su svojim snagama i zauzimanjem, ispunjavajući neke propise, slijedeći neke jednostavne upute, postali duhovni, i konačno, zaslužili spasenje, pojasnio je vlč. Pranjić.

Predavanje:



Za Židove Isusovog vremena, biti duhovan i postići "duhovno savršenstvo“ značilo je jednostavno živjeti moralnim i pobožnim životom i gotovo se u potpunosti svodilo na vršenje zapovijedi. Ali to nije to za Isusa. Zato se s nj ima i sukobljavao. Za Židova pouzdanje u Boga najčešće nije ništa drugo doli spokoj dužnika koji redovito otplaćuje svoj dug i koji, temeljem Saveza s Bogom, posjeduje sigurnost da Bog kojemu je dužan od njega neće potraživati više nego što treba. Isus nas uči da je naš dug prema Ocu neizmjeran, neotplativ, a Otac nebeski ga u potpunosti otpušta. Cilj kršćanske duhovnosti je „Budite savršeni kako je savršen Otac vaš nebeski.“

Ljubav prema neprijateljima kao ekstremni moralni zahtjev, siromaštvo duhom kao posvemašnji unutarnji odmak od svake sigurnosti, bez obzira uslijedio nužno ili ne i vanjsko odricanje, uznemirujući poziv na savršenstvo kakvo je u Oca Nebeskoga, nikada do kraja jasna razlika između evanđeoskih zapovijedi i evanđeoskih savjeta, čine kršćanstvo “ne -religijom“. Isus nam nije predao razrađeni sustav zapovjedi i vjerovanja koji nam jamče spasenje. On nas je htio izazvati, nije htio religiju. Htio je Crkvu, ali ne religiju. Kršćanstvo je stoga, barem nominalno, „jednozakono“, ima samo jedan zakon, samo jednu vjersku zapovijed. Ova „jednozakonost“ kršćanstva, temeljena na zapovijedi ljubavi i nadahnuta ostalim moralnim zahtjevima, u bitnome određuje put postizanja duhovnog savršenstva i zajedništva s Bogom, istaknuo je predavač. Glavna karakteristika kršćanskog duhovnog savršenstva je dakle jedan drugi pojam koji nema granicu, ljubav. Ljubav kojoj čak ni neprijatelj nije granica. Upravo je to mjerilo procjene prave kršćanske duhovnosti.

U konačnici, što je kršćanstvo? Jednostavno, stil života, naglasio je vlč. Pranjić. Zapovijed ljubavi prema bližnjima, pa i prema neprijateljima moguće je ostvariti samo živeći prema naputcima koje nam donose evanđelja. Služenje, poniznost, žrtva, pokora i odricanje, spremnost na trpljenje i prihvaćanje progonstva, ali iz ljubavi provedeni u život tvore osnovu savršenstva,  ono su što bismo mogli nazvati „Isusovom duhovnošću“ pa samim time i „kršćanskom duhovnošću“.

Predavač je u nastavku ukratko iznio promišljanja o kršćanskoj duhovnosti pojedini velikana povijesti Crkve poput sv. Pavla, sv. Ignacija Antiohijskog i Klementa Aleksandrijskog.

Kršćanska duhovnost, rekli smo, posebna je duhovnost. koja se razlikuje od svih drugih vrsta i oblika duhovnosti, bile one religijskih korijena ili ne. U kršćanstvu nema jednostavnih i gotovih recepata uspješan duhovni život. Zašto? Zato što savršenstvo na koje nas Isus poziva nadilazi strogo religijsko-zapovjedni okvir i izvan je dometa našeg ljudskog duha i naših ljudskih snaga, rekao je vlč. Pranjić.

Duhovno živjeti znači živjeti kao Isus Krist, misliti kao On, osjećati kao on, opraštati kao On, biti spreman na žrtvu iz ljubavi kao On, ljubiti kao On. Ljubiti naše bližnje koji nam ne uzvraćaju ljubav, ljubiti naše neprijatelje koji nam uzvraćaju mržnjom, vjerujući da tako častimo samoga Boga Oca. Temelj kršćanske duhovnosti je život po evanđelju. Nikada nećemo moći biti sigurni jesmo li sve ovo u našim životima ostvarili jer je ljestvica postavljena previsoko, ali ni nećemo biti suđeni ako to nismo ostvarili, već samo ako to nismo pokušali ostvariti. Što bude naša sličnost sa Isusom Kristom veća, to će biti veća i naša nagrada. 

Predavač je zaključio svoje izlaganje citirajući riječi kardinala Martinija: „"Što je kršćanska duhovnost? Uvijek, kroz čitavu povijest, jedno te isto: 'život po Duhu', gdje riječ duh ne valja shvatiti kao ljudski duh, u jednom univerzalnom i generičkom smislu, već drugom, točno određenom smislu, a taj je kao Duh Isusa Krista. Za kršćanima 'živjeti po duhu' znači dati se pokretati, nadahnjivati, voditi od onog istog Duha koji je pokretao, nadahnjivao i vodio Isusa Krista."

Uslijedila je rasprava o primjeni aspekata kršćanske duhovnosti u svakodnevnom životu, a sve je zaključeno zahvalom predstojnika Katehetskog ureda te pozivom okupljenima da slijedeće godine na te korizmene susrete dovedu i druge iz svojih sredina.