1470250

Nedjelja Božjega milosrđa, koja se uobičajeno slavi na Mali Uskrs, i ove je godine 24. travnja 2022.,  tradicionalno svečano proslavljena u pulskoj katedrali Uznesenja Marijina. I ove su godine proslavu organizirali članovi Katoličke Udruge Radnici Milosrdnog Isusa iz Pule i Vodnjana, Štovatelji Milosrdnog Isusa i katedralna Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije.  

Program je započeo, simbolično, Satom milosrđa, u 15 sati, krunicom Božjega Milosrđa, koju je, kao i cijeli program, glazbeno animirao zbor Radnika Milosrdnog Isusa.

Nakon krunice uslijedilo je svečano misno slavlje, predvodio je o. Jure Josipović, pavlin iz Pavlinskog samostana iz Svetog Petra u Šumi, a koncelebrirali su katedralni župnik vlč. Rikard Lekaj, fra Đuro Vuradin iz pulskog Franjevačkog samostana svetog Franje Asiškog koji se nalaze na području katedralne župe, te braća svećenici vlč. Aleksandar Petrović i vlč. Dragutin Petrović.

Propovjednik je u prigodnoj homiliji pozvao okupljene da nauče živjeti u boljoj dimenziji, u uskrsnuću koje daruje Krist, da nauče živjeti život koji je On za nas pripravio. Govoreći o apostolima istaknuo je da su oni posve krivo, ljudskim mjerilima, smatrali Isusa političkim vođom koji će im omogućiti istaknute društvene pozicije; Isusu im, međutim govori o slobodi od grijeha, istaknuo je p. Jure. Spomenuo je potom da, kada obilazi stare i nemoćne u svojoj Župi sv. Petra i Pavla apostola u Svetom Petru u Šumi vidi kako ljudi, iako možda u oskudici i usamljenosti, žive dostojanstveno, žive s Bogom, žive već Kraljevstvo Božje ovdje na zemlji; dok pojedini, koji žive u izvanjskom luksuzu i izobilju, imaju srce kao led. „Poruka Božanskoga Milosrđa koja nam je došla preko svete sestre Faustine govori nam o tome da nas Bog uči živjeti, dostojanstveno, da nam Bog zaista želi dobro“, rekao je između ostalog propovjednik.

Na kraju se je okupljenima obratio katedralni župnik vlč. Lekaj koji je zahvalio predslavitelju, koncelebrantima i suorganizatorima. Pozvao je sve okupljene da se nakon mise zadrže na druženju u atriju katedrale.  

(G. Krizman)

 

DSC00092U subotu, 23. travnja 2022., u Vrsaru je po dvanaesti put plovnim hodočašćem proslavljen blagdan Sv. Jurja, čime se ondje ujedno obilježava i početak turističke sezone.

Odazvavši se na poziv mjesnog župnika, vlč. mr. Lina Zohila, stotinjak hodočasnika okupilo se na Starom molu kako bi ribarskim brodicama i plovilima ronilačkog kluba bili prevezeni na obližnji otok sv. Jurja, u vrsarskom akvatoriju. On svojim specifičnim izduženim oblikom većeg i manjeg dijela otoka, koji su smješteni tako da zatvaraju uže vrsarsko priobalje, čini prirodni lukobran, štit vrsarske marine i luke od naleta velikog valovlja s morske pučine. S obzirom na to da se višejezičnim plakatima na recepcijama hotela goste koji u Vrsaru provode svoj odmor redovito obavještava o raznim župnim događanjima i ove se godine hodočašću na otok sv. Jurja pridružilo nekoliko inozemnih gostiju.

Po dolasku na otok molitvenim hodom po uređenoj šetnici izmoljena je pobožnost krunice, a potom je ispred crkvice sv. Jurja održano misno slavlje koje je ove godine predvodio župnik Zohil.

Na početku mise, u uvodnom pozdravu okupljenima, župnik domaćin je izrekao je nekoliko prigodnih misli na hrvatskom, njemačkom i talijanskom jeziku. Istaknuo je da crkvica u kojoj se nalaze datira iz 9. stoljeća, te da je temeljito obnovljena 2000. godine.  Istaknuo je činjenicu da je ta crkva utemeljena na prirodnoj stijeni. Naglasio je i njezine dvije unutarnje apside, što predstavlja posebnost u arhitektonskom smislu. „Otok je postavljen tako da štiti luku u marinu od morskih struja i valova, pa vjerujem da su i tadašnje generacije, koje su u 9. stoljeću na ovome otoku sagradile crkvu posvećenu sv. Jurju vjerovale, kao i mi danas, da je sv. Juraj naš moćan zaštitnik“, istaknuo je župnik.

“Vjerujem da smo, iz godine u godinu, više puta mnogo čuli o Sv. Jurju i brojnim legendama koje su uz njega vezane. Sv. Juraj uvijek je predstavljen kao vitez - junak koji kopljem sa svog bijelog konja ubija zmaja. Ističe se tako njegova vojnička umješnost, njegova hrabrost i neustrašivost. No, najveći dio, kad se o njemu govori, govori se o njegovoj mučeničkoj smrti“, rekao je župnik na početku homilije.

DSC00157„On je bio sin časnika koji je podnio mučeništvo, vidio je mučeništvo, mučenje svoga oca, ali je i on postao rimski vojnik, kasnije i visokopozicioniran u vojsci cara Dioklecijana koji je za početka svoga vladanja kršćane respektirao i nije dirao njihovu vjeru, ali, nagovoren od svojih prijatelja, osobit od svog zeta Gaelrija, promijenio je svoje mišljenje, svoje popustljivo držanje prema kršćanima promijenio je u najogorčeniju mržnju. Izdavao je naredbu za naredbom o uništenju kršćanstva. Nastupio je svim silama protiv Crkve da je potpuno uništi i iskorijeni. Tako da se jednog dana pojavljuju na gradskim vratima oglasi, da se kršćani lišavaju svih časti i službi, kao i svih prava koja su uživali, da se sve crkve moraju porušiti, sve knjige spaliti, a biskupe i svećenike pohvatati i pobiti. Tako je bilo u vrijeme cara Dioklecijana u 4. stoljeću, a nažalost se to kasnije u povijesti, ako ne i danas, ponovno ponavlja“, rekao je propovjednik. A tko se suprotstavi carskim odredbama čeka ga tamnica i smrt. Time je i Juraj, kao visoki rimski časnik, rekli bismo danas ministar obrane, stavljen pred odlučan izbor. Morao je izabrati između zemaljskog kralja ili nebeskoga kralja, između lijepoga života ili krvave mučeničke smrti“, naglasio je župnik. „Ali, kako je Juraj imao čvrstu i nepokolebljivu vjeru, nije se bojao smrti. Nije oklijevao da donese odluku. Čim je pročitao odluke koje je car napisao protiv kršćana, odmah ga je upozorio na nepravdu. I tada je ukorio samog cara zbog progona kršćana, te mu je rekao: 'zašto progoniš kršćane, pa zar nisi do sada znao da su ti najbolji i najvjerniji sluge tvoji i vojnici bili upravo kršćani, koje je Krist učio svim plemenitim krepostima i svakom dobru?' Tada se car Dioklecijan strašno iznenadio, jer je mislio da je zapovjednik njegove vojske poganin. Zato ga je pokušao odvratiti od kršćanske vjere, dao ga je na mučenje gdje je pokušao silom ga odvratiti od kršćanstva. Pa kad mu to nije uspjelo, dao ga je svrgnuti i maknuti sa svih položaja, svih časti i dužnosti. Konačno je zapovjedio da mu se odrubi glava, što je bilo odmah i izvršeno 303. godine“, podsjetio je predslavitelj.

 „Sjetimo se i ovdje, iz naše lokane povijesti, da su sveti Mauro i istarski mučenici isto tako stradali za vrijeme cara Dioklecijana, a također i u Splitu sveti Dujam. Danas se sveti Dujam časti u Splitu, sveti Mauro u Poreču, ali je vrlo znakovito, kada se ide u Rim, u krstionici sv. Ivana Lateranskog na freskama su vidljivi ostaci prikaza sv. Dujma i sv. Maura. Mi, kada idemo u Rim onda je to jedna naša obavezna točka koju svakako, obavezno idemo posjetiti“, naglasio je vlč. Zohil.

DSC00200„Za rana se sv. Jurja počelo slaviti kao sveca mučenika. Tako u njegovom redovitom prikazivanju, kako ubija zmaja,  vidimo zapravo jednu drugu veličinu skrivenu u simbolici te slike. Sveti Juraj pobjednik je jedne druge, vrlo važne borbe - borbe za osvajanje vječne nagrade na nebesima, u savršenstvu neba, savršenstvu radosti s Bogom koje više nikakvo zlo ne može ugroziti ni poremetiti. Upravo na taj način lik sv. Jurja snažno je obilježen njegovom vjernosti Kristu koja mu je bila izvorom snage za borbu protiv zla. On je zapravo kao svetac oličenje sile Božje koja pobjeđuje sile tame i sile zla. Na njegovu liku stoji odsjaj pobjede dobra nad zlom, pobjede istine nad laži, pobjede vječnih vrijednosti nad prolaznim silama“, podsjetio je župnik.

„Juraj je glasnik i svjedok, simbol i slika  pobjede, očitovanja Božjeg spasenja kojeg Kristovi vjernici ostvaruju: dajući i žrtvujući svoj život za drugoga - ne ljubeći svoj život, nego prianjajući i po cijenu smrti uz Spasenje koje nam je Bog objavio. Krist i njegova žrtva na križu je dar Božje ljubavi čovjeku od kojeg i mi danas crpimo snagu u borbi protiv zla, slaveći svetu misnu žrtvu i posadašnjujući onu jedinstvenu Kristovu žrtvu s križa. Ta jaganjčeva krv kao izvor snage darovana nam je da i mi ostvarimo u svojim životima pobjedu radi koje slavimo današnjeg sveca, svetoga Jurja. Vjerojatno su i naši stari svjesno upravo ovdje na otoku sagradili crkvicu Sv. Jurja kako bi otok, ili crkvica, štitili našu luku, naše barke i brodove, naše jahte, naše jedrilice,  jer da njih nema gdje bi bila naša luka, ili naš porat“, rekao je propovjednik.

„Sv. Juraj je u redu onih koji nisu ljubili svoga života nego su ga posve predali Bogu, podredili svoje interese Božjim planovima, dali se od Boga voditi. I mi smo na to pozvani, pozvani smo pokušati slijediti svetoga Jurja. Nismo pozvani slijedit ga do kraja mučeništvom, ali smo svakodnevno pozvani slijediti ga u svjedočenju svoje vjere, a to nekada iziskuje i ne malu žrtvu. Zapravo, logika našega vremena je kako sačuvati svoju malu začahurenost u osobne interese, kako pronaći najbolji način da meni i mojima bude dobro, a zatvoriti oči pred bilo kakvim problemom koji se nalazi u mojoj blizini, pred bilo čijom potrebom. Tiče me se samo ono što me direktno ugrožava, šteti mojoj sreći i zadovoljstvu, sve ono što je mimo toga nije vrijedno moje pažnje'. Da je tako sveti Juraj učinio u svome životu mi se ne bi danas ovdje sastali. A Isus je rekao u današnjem evanđelju 'Hoće li tko za mnom neka se odreče samoga sebe i neka me slijedi.' Stoga danas slavimo sv. Jurja kao onoga koji je znao pristati uz Krista, koji je znao ustrajati u toj odluci, sačuvati vjernost svome Spasitelju i bio spreman za njega podnijeti mučeničku smrt. On ostaje za nas zagovornik i primjer kako u današnjem vremenu ustrajati u nevoljama, ne izgubiti srčanost i ne prepustiti se beznađu i malodušnosti, nego učvrstiti vjeru i spremnost oprijeti se zlu ma od kuda ono dolazilo“, ohrabrio je predslavitelj okupljene.

DSC00222Na jednom mjestu zapisa sv. Augustin: “Dvostruku borbu vodi svijet protiv Kristovih vjernika: laska im da ih prevari i prijeti im da ih slomi. Neka nas samo ne zarobi vlastiti užitak, neka nas ne zastraši tuđa okrutnost i svijet je pobijeđen”, citirao je propovjednik.

„Danas ćemo za to moliti sv. Jurja, da nam bude pomoćnik u toj borbi sa zlom u sebi i oko sebe, da nam svojim zagovorom pomogne ustrajati do kraja, ne dati se zastrašiti - ne dozvoliti da nas zarobi vlastiti užitak - i ne dati se zavarati laskanjem i varljivim ponudama, nego sačuvati vjernost Kristu i dati  - kao vjernici - naše svjedočanstvo njemu u ovom sadašnjem vremenu“, rekao je propovjednik.

„Ne možemo se ne sjetiti u ovim trenutcima i svih onih koji stradavaju u ratnim strahotama u Ukrajini i drugdje po svijetu i zato ćemo današnju milostinju koju ćemo ovdje sakupiti usmjeriti i poslati upravo za potrebite u Ukrajini“ obznanio je vlč. Zohil.

„Neka i ova sveta misa i ovo plovno hodočašće bude tom nakanom obilježeno i neka nam doista bude izvorom snage za životne borbe koje su pred nama. Slijedimo i mi svetog Jurja moleći Gospodina da i nama dadne snagu i onu živu i čvrstu vjeru, kojom je obdario svetoga Jurja, pa da i mi mognemo svoju vjeru živjeti i za nju neustrašivo svjedočiti poput svetoga Jurja“, zaključio je propovjednik.

Na kraju je predvoditelj zahvalio svima koji su došli i koji su na bilo koji način doprinijeli da to slavlje protekne u lijepom i skladnom ozračju: gospodinu Parisu i mjesnom ronilačkom klubu za prijevoz hodočasnika, Komunalnoj tvrtki Montraker čiji su djelatnici uredili otok i šetnicu, te Turističkoj zajednici  koja se pobrinula za prigodno čašćenje svih sudionika po povratku.

Prije završnog blagoslova kratko izlaganje o povijesti otoka i crkvice održao je povjesničar Marino Martinčević.

DSC00295Crkvica sv. Jurja na istoimenom otoku je izgrađena na prirodnoj stijeni, temeljito je obnovljena i ponovno posvećena 2000. godine. Iznutra je krase, tipično ranokršćanske, dvije unutarnje apside, koje predstavljaju njezinu specifičnost, a tragovi hrvatskog pletera pokazatelj su nacionalnog sastava stanovništva u vrijeme kada je crkvica građena. Vrsar se u povijesnim zapisima prvi put spominje kao „Orsera sull’insula“ u 3. stoljeću, a ostaci kamenoloma na vrhu otoka te druge arhitektonske modifikacije terena pokazatelji su rane naseljenosti otoka.

Nakon zajedničke fotografije hodočasnici su prevezeni natrag do starog mola gdje je nastavljeno druženje uz okrepu.

U Porečkoj i Pulskoj biskupiji se sv. Juraj kao patron župe slavi u Župi Stari Pazin, te u mnogim manjim mjestima: Boljunu, Brdu, Grimaldi, Oprtlju, Plominu, Sovinjaku, te Tribanu, a kao suzaštitnik u rovinjskoj župi sv. Eufemije.

(txt: G. Krizman, foto: M. Martinčević(k.T.u.))

   

 

IMG 5927

U četvrtak, 21. travnja 2022. godine, 26 svećenika Vojnog ordinarijata, predvođeni vojnim ordinarijem mons. dr. Jurom Bogdanom, koji je ujedno i postulator kauze za kanonizaciju bl. Miroslava Bulešića, u sklopu proljetnog susreta koji je održan u Odmaralištu Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske u Valbandonu, hodočastili su Istrom Putevima Miroslava Bulešića.

Hodočašće su započeli misnim slavljem u svetvinčentskoj župnoj crkvi u čijem se oltaru, u sarkofagu, nalaze zemni ostaci Bl. Bulešića. Misno slavlje predvodio je mons. Bogdan, koji je tom prigodom izrekao i prigodnu homiliju.

„Stojimo u crkvi na mjestu jednog svjedoka čije svjedočanstvo je Crkva proglasila ubrajajući ga u red blaženika katoličke Crkve, Miroslava Bulešića. Mi ćemo danas upoznati lokalitete, mjesta koja su na osobit način povezana s njime. Saznati ćemo više o njegovom duhovnom profilu, o čovjeku blaženiku naših dana, našeg naroda, naše krvi, našega kraja“, rekao je biskup na početku homilije.

Nakon kratkog podsjećanja na biografiju blaženika propovjednik je naglasio da se je bl. Miroslav ozbiljno pripremao za svećeništvo, što se vidi iz njegovoga Duhovnoga dnevnika, iz brojnih zabilješki koje su pravo vrelo jednog svećeničkog identiteta, jednog kršćanskog profila mladića u kojemu ključa život, u kojemu vrije krv kao u svakom mladom čovjeku. Biskup je nadalje citirao blaženikov zapis iz Duhovnog dnevnika 23. svibnja 1943. godine, po povratku u Rim, tek nešto više od mjesec dana nakon što je u Svetvinčentu zaređen za svećenika.

IMG 5953

„Nakon puno vremena imam mogućnost da te opet uzmem u svoje ruke, draga pisanko, da na tebi zabilježim neke misli, koje mi dušu napajaju veseljem. Svećenik sam! Zahvalan Bogu sjećam se onog trenutka kada su mi bile položene ruke na glavu te je moju dušu napunio svojom milošću Duh Sveti. Ganutim sam očima i srcem primao taj veliki dar Božji i bio sam veseo: Bog mi je dao tu milost, da sam se za Njegovu čast, za Njegovu ljubav žrtvovao te da sam se postavio u Njegove ruke da nastavljam djelo otkupljenja. Moj Bože, kako si me volio i kako me voliš! Htio si da budem posve Tvoj. Strašio sam se ipak poteškoća. Preuzvišeni biskup me je ohrabrio svojim riječima, svojom očinskom besjedom: - “Idi naprijed hrabro! Ne straši se poteškoća! Imaš sredstva da ih možeš nadjačati: Svetu Misu i Brevir.“

„Budi poslušan i ponizan, daj se sasvim Bogu i moći ćeš biti i čist i moći ćeš biti vjerni sluga Božji!” - Željno se vraćam svojom mišlju na onaj dan, na onu radost moju, moje drage majke i milog oca i braće, a i svih drugih koji su me molitvom pratili do oltara. Počeo je za me novi život: svećenički život. Oćutio sam u sebi nešto izvanredno kada sam u ganuću i sa strahopoštovanjem izgovorio riječi Svete Mise, kada sam progovorio besjede žrtvovanja: “Ovo je Tijelo moje, Ovo je Krv moja!” - Smućujem se! Onda sam oćutio da nisam ni sam više svoj, onda sam osjetio da moje ruke nisu više moje, već da su Bogu darovane; onda sam opazio da moja usta nisu više usta moja, već Onoga u čije sam Tijelo pretvorio kruh i u čiju sam Krv pretvorio vino.“

„Moja majka i otac i braća plakali su; a i mogli su: sin im je umirao, sam je prestajao biti njihova svojina i počeo biti svojina Božja. Biskup me je u ganuću primao, vidljivo mjesto Boga i cjelivao me je cjelovom mira u Gospodinu, veseleći se što mu je Bog dao pomoćnika u vinogradu Gospodnjem.“

„Drugi dan, 12. travnja, misio sam privatno u Juršićima: u crkvi gdje sam se rodio u Gospodinu, krstio. O blažena voda koja me je oprala, blažene ruke svećenika koje su me polile životvornom vodom. Bili su prisutni: majka i Zora [sestra], Pavić, Brumnić, Cukarić Valentin, Vinko, … Josip Cukarić.“ 

IMG 5960

 „Dne 13. travnja išao sam u Premanturu. Bio sam do 15. travnja. Na 18. travnja (Uličnica) ispovijedao sam djevojke u Svetvinčentu; u večer išao sam u Tinjan: čim sam došao tamo, zatvorio sam se u ispovjedaonicu! Bio sam do Uskrsa popodne. U večer sam došao doma praćen od velečasnog Brumnića, propovjednika. Sve se je pripravljalo, kitilo, plelo vijence. Malo i veliko, staro i mlado sve je radilo. Hvala vam, dragi Čabrunci; Bog vam široko naplatio, nagradio, i blagoslovio vas. U jutro 26. travnja, u 9 sati krenuli smo pješke, procesionalno u Svetvinčenat pjevajući hrvatski i talijanski i moleći. Fino je uspjelo: ljudi i žene, djeca su me čekala u dvorištu kad sam izišao iz kuće! Te propovjednik reče narodu: „Sada kreće mlada nevjesta… sada napušta svoj dom, svoju majku i svojega oca i ide na put da Bogu žrtvuje žrtvu nekrvnu i samog sebe.“

 „Djevojčica me je pozdravila pjesmicom i čestitkama! Došli smo velikom procesijom do Svetvinčenta. Na početku mjesta čekale su me oblasti, lokalne vlasti. Naroda je bilo nebrojeno. Djevojčica me pozdravila i darovala mi križ u ime cijelog mjesta.“

„Na vratima crkve čekali su me dječak i djevojčica da mi dadu klas pšenice i kalež, moleći se da se svih njih sjetim kada budem na oltaru žrtvovao!“

„Govor je bio krasan: Svećenik je za Boga, za vas. Između vas je uzet, za vas je postavljen, da se za vas žrtvuje!“

„Na objedu su bili razni govori od pozvanih. Zahvalio sam se i u velikom ganuću, osobito kada sam spomenuo svoju majku i oca i braću. Kad sam se dosjetio njihovih žrtava, suze su oblile lice i nisam mogao više da progovorim. Moje suze neka im govore o mojoj sinovskoj velikoj zahvalnosti. Sve je bilo lijepo, sve utješljivo! Hvala Tebi, o Bože, i Tebi, Majko moja nebeska. Ti si bila stalno vesela kada si me vidjela na oltaru svojeg Sina… Iza toga i u tome ipak bilo je i žalosti. Neću da to sakrivam, o Bože! Trpio sam radi oca. Ali, veseo sam sada što sam trpio. Nakon toga i druge poteškoće. Činilo mi se da se moja duša, a i da sam se ja sav preobrazio, da neće više moja narav dolivati: a evo, opet puno poteškoća i velikih poteškoća. Dođe mi napast da ne vjerujem u Tvoju pomoć, moj Bože! Ali kako se nađem utučen. Daj mi puno vjere, moj Bože. Moja čistoća koji puta je u pogibli! Majko moja, Tebi izručujem taj dragulj, da mi ga Ti uvijek očuvaš. Okusio sam ipak slast duhovnog očinstva. Približio sam duše, čuo sam ih, utješio ih po Tvojoj svetoj milosti! Daj mi, Bože, puno ljubavi do svih duša. Daj da ne živim nego li za Te i za njih u velikoj ljubavi. Preporučujem Ti osobito jednu dušu, za koju sam žalostan, jer se bojim da će se pogubiti, izgubiti. Očuvaj me, Bože, od svakog grijeha u ispovijedi, daj da ne tražim ništa izvan zdravlja duše! Odstrani od mene svaku znatiželjnost! Tim kratkim mislima, tim molitvama zaključujem ovaj dio svojeg života.“

IMG 5970

„O sveto Tijelo Isusovo, budi mi u pomoći i budi mi jakost. Sveta Krvi Isusova, operi me od svake ljage, neka se moja krv pretvori u Nju i neka tako teče po svim žilama za Boga i bližnjega! Danas imamo blagdan, mi mladomisnici, ovdje u „Lombardu““, citirao je mons. Bogdan, zaključivši da bi svaki komentar mogao samo  razvodniti to veliko blago, dragulj duše koja je u potpunosti živjela za Boga i koju je Bog ovjenčao palmom mučeništva.

U Svetvinčentu se hodočasnicima prigodno obratio mjesni župnik vlč. Darko Zgrablić. U nastavku su posjetili Kanfanar gdje ih je dočekao župnik, vlč. Joško Listeš. Osim o Bulešićevom djelovanju u Kanfanaru, koje je napose bilo obilježeno veoma intenzivnim radom u pastoralu mladih, vlč. Listeš ih je upoznao i s likom i sudbinom bivšeg kanfanarskog župnika Marka Zelka, koji je ondje djelovao prije Bulešića. Vlč. Zelko je ubijen vješanjem u jeku Drugog svjetskog rata. Vojni kapelani su nastavili dalje prema Vrsaru, gdje im je domaći župnik, vlč. mr. Lino Zohil prikazao povijest mjesta i župne crkve sv. Martina. U Lanišću, mjestu pogibije bl. Bulešića, primio ih je župnik vlč. Josip Mašina. Hodočasnici su ondje izmolili Večernju, te posjetili mjesto pogibije, župnu kuću koja je nedavno uređena kao memorijalni prostor. Vojni kapelani su hodočašće završili posjetom pavlinskom samostanu i župnoj crkvi sv. Petra i Pavla u Sv. Petru u Šumi. Hodočašće Putevima bl. Miroslava Bulešića, kao i cijeli proljetni susret, koordinirao je kapelan pri PU Istarskoj preč. mr. Ilija Jakovljević, koji je ujedno i vicepostulator kauze za kanonizaciju bl. Miroslava Bulešića.

(Txt: G. Krizman, Foto: Vicepostulatura bl. M. Bulešića)

Prilog u Vijestima iz života Crkve, HKR, (od 1:44)

zg zd

Novoimenovani zadarski nadbiskup koadjutor Milan Zgrablić svoj prvi nastupni razgovor u medijima po objavi svoga imenovanja dao je za Hrvatski katolički radio. Razgovor je emitiran u četvrtak 21. travnja u emisiji Aktualno.

Tijekom prvoga službenog pohoda Zadru nakon imenovanja, kada je sa zadarskim nadbiskupom Želimirom Puljićem dogovarao organizaciju svoga biskupskog ređenja, s mons. Zgrablićem je na Uskrsni utorak, 19. travnja, u Salonu Nadbiskupskog doma u Zadru razgovarala novinarka Ines Grbić.

Mons. Zgrablić će biti 70. zadarski nadbiskup, odnosno 114. pastir u 17 stoljeća zadarske Crkve. Iako još nije zaređen za biskupa, ispravno je obraćati se mons. Zgrabliću s oče nadbiskupe.

Dobro došli, novoimenovani oče nadbiskupe koadjutore, u Grad Zadar i Zadarsku nadbiskupiju. Za nama je veliko vrijeme Svetog trodnevlja i svetkovina Uskrsa. Kako ste Vi, s obzirom na novu službu koja je pred Vama, proveli to bremenito liturgijsko vrijeme? U tom kontekstu, vjerujem da su Vas pratili neki drugačiji osjećaji za vrijeme Velikog petka, Velike subote, a tek Velikog četvrtka kada je ustanovljeno svećeništvo i sveta euharistija.

Vazmeno vrijeme je osobito vrijeme kojega svaki svećenik proživljava na izuzetan način. Na poseban način to proživljava župnik koji vodi veliku župnu zajednicu. Mi smo imali veliku sreću i ove godine da smo za sva tri dana imali našeg nadbiskupa Dražena Kutlešu koji je predvodio sve obrede cijelog Velikog tjedna. Pa je to meni bilo vrijeme, kad sam se, stvarno kao rijetko dosada, mogao prepustiti vodstvu liturgije koja ima tako veliko blago i bogatstvo. S velikom radošću konstatirali smo da se mnogo, mnogo ljudi vratilo nakon pandemije koronavirusne bolesti i straha koji je bio. Obredi su nam bili jako posjećeni, ljudi su pristupili sakramentu pomirenja, ispovijedali smo po cijele dane. Dakle, bili smo prilično umorni, ali jako sretni, jer su ti dani bili bogati, vrlo sadržajni, vrlo duboki i proveli smo ih zaista onako kako se može samo poželjeti da ih provedemo.

Jesu li do Vas dolazile reakcije: „Odlazi naš katedralni župnik iz Poreča“?

Pa ima i takvih reakcija, naravno. Ljudi dolaze i obično kažu dvije stvari: Drago nam je, čestitamo Vam, ali i žao nam je što odlazite. Koga ćemo sada dobiti? Sad je to briga, ‘ko će nama doći. Moj odgovor je bio, Još ću ja neko vrijeme biti s vama.

Oče nadbiskupe, Vi ste i u svome imenovanju spomenuli da Vas je odluka pape Franje zatekla i imali ste vrlo kratko vrijeme za reći da ili ne, donijeti i tu osobnu odluku. Dakle, 29. ožujka primanje obavijesti, a već tjedan dana poslije, 7. travnja, objava imenovanja. Jeste li bili pod svojevrsnim pritiskom da brzo morate prihvatiti tu službu? Spomenuli ste i neprospavane noći.

Dakako da nisam bio pod nikakvim pritiskom, da me netko prisilio i nagovarao na bilo što. To je doista bila moja slobodna odluka koju sam u savjesti prihvatio na način da jednostavno nisam mogao reći ne. Koji razlog mogu navesti? Teško mogu navesti razlog: Meni se ne da; Ja ne bih; Neka netko drugi… Mene je iznenadila činjenica, uopće nisam znao niti kako ide sama procedura. Da Sveti Otac već imenuje osobu i to ostaje u tajnosti sve dok osoba to ne prihvati. Toga 7. travnja je bila samo javna objava. Činjenica da mi je netko povjerio tako jako odgovornu i važnu službu… Dosad nisam ni jednu službu odbio, a nije ih bilo malo, koje sam vršio u biskupiji ili na drugim mjestima.

Jednostavno, zbilja u savjesti nisam našao ni jedan pravi razlog koji bih naveo. Svetom Ocu treba i pismeno odgovoriti prihvaćam li ili ne prihvaćam. Nisam našao nijedan pravi razlog zašto bih rekao da to ne prihvaćam. Ali nisam bio pod nikakvim pritiskom, nitko me nije silio da mora to biti u dan, dva. Dapače. Dali su mi izvjesnu slobodu. Ali ne znam što bih dobio, da sam još to bio razvlačio nekoliko dana, što bi se bilo rodilo u meni. Dakle, ako postoji neki problem, najbolje ga je najprije riješiti, pa je onda čovjek mirniji kad se opredijeli, odluči konačno, kad donese neku odluku.

Ako nije indiskretno, možete li nam reći u kakvim okolnostima Vas je zatekao poziv apostolskog nuncija? Isus je Petra pozvao usred njegove radne svakodnevice, dok je ribario. A Vas? Kako je Vaša svakodnevica izgledala toga dana?

Pa ja sam se baš nalazio u uredu, rješavao sam neku dokumentaciju, pisao neke potvrde, sređivao. Sada su krizme, prve pričesti, vršio sam neku administraciju. I uslijedio je poziv časne sestre iz nuncijature. Budući da nisam bio sam u uredu, mislio sam, što to sad znači, bolje da se ja malo maknem. I udaljio sam se iz ureda da mogu u miru razgovarati. Dakle, uhvatio me u mom župnom redovnom poslu, radu, gotovo svakodnevnom, ono što radi svaki svećenik, župnik, tako sam i ja. Bilo je to do podne, kad obično dežuramo u župnom uredu, tako da je i mene zahvatilo za stolom, dok sam radio svoje redovne poslove.

Kada ste čuli što sada Gospodin stavlja pred Vas, koja je bila Vaša prva reakcija? A još kad se zna – Zadar – jedna drevna Crkva.

Dakle, prva reakcija je bila prilično šokantna. Nije uobičajeno da vas nuncij zove svaki dan. Nuncij me je zamolio da dođem u Zagreb i preko telefona mi je rekao da se radi o jednoj diskretnoj stvari o kojoj želi sa mnom razgovarati. Jednostavno, nisam znao, zove me nuncij, što se sad dogodilo, što će to biti?

Što sam skrivio?

Pa evo, na neki način, nisam valjda nešto skrivio, ali eto, idem nekako. Prostodušnog srca sam otišao. Nuncij mi je jednostavno rekao: „Papa Vas je imenovao biskupom“. Dapače, rekao je: „Anzi, archivescovo, di Zadar“. Evo, tako je izričito rekao. I ja sam doista ostao iznenađen što, kako Zadar… Čovjek se nađe pomalo zbunjen, doista zbunjen u tom trenutku. Čovjek ne zna što bi rekao. Jedino što sam rekao: „Ne moram Vam valjda sada reći nešto. Dajte mi koji dan, da mogu donijeti odgovor.“ Nuncij je rekao: „Naravno da možete uzeti nekoliko dana, promišljati, razmišljati. Ali, razmislite, Svetom Ocu se ipak ne kaže ne.“ Ali nitko nije vršio nikakav pritisak na mene.

Oče nadbiskupe, jako je zanimljivo da je Providnost u Vama zasijala Zadar još u Vašim mladim svećeničkim danima. Dakle, pohađali ste dvije godine treći i četvrti razred u Klasičnoj gimnaziji sjemeništa Zmajević u Zadru gdje ste položili i maturu 1980. godine. Tri godine ste bili prefekt u sjemeništu Zmajević, od 1987. do 1990. godine. Koje okruženje svećenika je bilo oko Vas? Kardinal Vinko Puljić u čestitci Vama spomenuo je da ste zajedno bili u službi u sjemeništu Zmajević.

Zadar uvijek ostaje neko iznenađenje u mom životu. Dakle, prvi put kad sam došao u Zadar, bilo je neočekivano. Jer, nakon što je ukinuta gimnazija, a nakon što sam završio prva dva razreda srednje škole u sjemeništu u Pazinu i pohađali smo vanjsku srednju školu, onda više nije postojala gimnazija. Moji kolege koji su bili u generaciji, bilo nas je petorica, kandidate iz Krčke biskupije i Riječke nadbiskupije, njih četvoricu, biskupi su poslali u Zadar. A naš biskup, Dragutin Nežić mi je rekao: „Pa ja želim da ti tu ostaneš, još Sjemenište funkcionira. Ima desetak sjemeništaraca. Ti ostani tu, pa ti upiši neki smjer ovdje. Završi četiri godine, pa ćeš upisati teologiju.“ I tako sam ja upisao nastavničko-pedagoški smjer. I kad smo došli na ljetovanje u biskupiju, kaže meni biskup Nežić: „Ma znaš što? Razmišljao sam malo o tebi. Tvoji kolege su išli dolje, bi li ti volio ići u Zadar, s njima? Možda je najbolje da ti ideš s njima. Idi ti u Zadar.“ Tako da sam ja na iznenađenje došao u Zadar.

Te iste godine za duhovnika je došao Vinko Puljić, kasnije kardinal, to mi je jako drago, i za to sam Bogu zahvalan. Odgojitelj mi je bio, kasnije isto nadbiskup, Ivan Prenđa, on je bio ravnatelj. I još je bio prefekt Anto Meštrović. Dakle, to su bili moji odgojitelji koje sam sreo u sjemeništu u Zadru. To je moj prvi dolazak u Zadar, nakon mature.

Kada sam postao svećenik, primio sam prvu službu u Rovinju, ondje sam nekoliko mjeseci bio đakon, zatim sam bio župni vikar. I lijepo mi je bilo ondje, počeo sam raditi s mladima. I u jednom trenutku, zvao me tadašnji biskup Antun Bogetić na razgovor. Već sam opet mislio, zašto me biskup zove, ne zove te biskup bez nekog razloga. Biskup Bogetić mi je rekao: „Bio sam u Zadru, nadbiskup Marijan Oblak me je zvao, predvodio sam blagdan sv. Stošije. I ondje je došao mons. Prenđa i on je tražio da ti dođeš za prefekta (u sjemenište Zmajević, nap.). Ja sam tebe obećao. Pa idi ti za prefekta u Zadar. Evo, idi, pa… On je tražio četiri godine, idi dvije, pa će biti u redu. Molim te, idi, poslušaj.“ Tako da je to bilo drugo iznenađenje, moj drugi dolazak. I doista mi je jako drago što sam drugi put došao.

Bio sam u Zadru kao svećenik, nisam bio dvije godine, nego sam ostao tri godine jer je nadbiskup Prenđa postao koadjutor. Onda je mons. Prenđa molio našeg biskupa Bogetića da ostanem barem još dvije godine. Ali ostao sam godinu dana. Tako da sam imao sreću upoznati sav kler, upoznao sam sve svećenike, upoznao sam sve sjemeništarce, sve bogoslove, posjetio sam mnoge župe. Tako da Zadar, ona prva ljubav koja je bila, ono lijepo, one lijepe uspomene, ponovno su se te uspomene probudile u meni kad sam radio kao odgojitelj u sjemeništu u Zadru. Nakon što me je biskup razriješio službe u Zadru, vratio sam se ponovno u moju matičnu biskupiju.

I evo, sada ovaj treći dolazak, ponovno iznenađujući. Opet Zadar, nakon više od 30 godina – probudili su se mnogi osjećaji, uspomene, sve lijepe uspomene. Imao sam susret sa svećenicima u Zadru, s nadbiskupom Želimirom, ovim mjestima, ambijentom. Zadar se jako promijenio, vidim mnoge promjene koje su se dogodile. Grad je još mnogo ljepši, sve je tako lijepo uređeno. Bude mi se sve lijepe uspomene koje sam kao đak i kao odgojitelj doživio u Zadru.

Je li zaista ovo Vaš prvi dolazak u Zadar nakon 30 godina? Niste bili u međuvremenu u Zadru?

Da, bio sam u Zadru samo na sprovodu mons. Prenđi, 2010. godine, bio sam na njegovom sprovodu. Ali u starom gradu Zadru doista nisam bio od odlaska 1990. godine. Prošao sam autocestom nekoliko puta.

I sad, gledano očima vjere, odnosno duha, s distance, i u poštovanju prema tom velikom pastiru zadarske Crkve, moram reći, oče nadbiskupe: ako Vas je nadbiskup Prenđa poželio tada, za prefekta u Sjemeništu, kao da Vas je sada, u duhu, opet poslao za jednoga, drugog nasljednika, u redu zadarskih biskupa.

Pa evo, to Vi tako kažete. Dolazim tu jer me Crkva šalje, jer sam to prihvatio. Izuzetna mi je čast da sam imao takve suradnike kao što je bio mons. Prenđa i što mogu sada ponovno doći ovdje služiti ovoj Crkvi, dati sebe na raspolaganje, kako budem najbolje mogao i znao.

Postdiplomski studij (1992. – 1994.) pohađali ste na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, iz područja duhovnosti. Zašto taj odabir, duhovnost? Naime, duhovnost se poima kao dublje, istinski proživljeno vjerničko iskustvo u osobnom odnosu s Gospodinom koje nije samo deklarativna, nominalna religijska pripadnost. Štoviše, vjerujem da i do Vas to dolazi, da se duhovnost čak zna suprotstavljati institucionalnoj, pa i hijerarhijskoj stvarnosti Crkve. Uvjetno rečeno, u bazi Crkve, među vjernicima, zna se čuti da bi upravo ljudima na položajima upravljanja u Crkvi, nekima, trebalo više duhovnosti – recimo to tako. To je trajno, onaj neki „sudar“ ili suočavanje između karizme i institucije. Što Vi mislite o tome?

Pa postavili ste mi jedno opširno i složeno pitanje. Sam početak, zašto sam ja uopće išao na studij duhovnosti. Kako je to bilo početkom 1990-ih godina, donesena je odluka na području naše Porečke i Pulske biskupije, da se otvori prva katolička škola u Hrvatskoj, koja se kasnije prozvala Pazinski kolegij, Klasična gimnazija. I tražilo se osobe koje bi radile u toj školi, budući da će to biti i škola i dom. I biskup mi je rekao: „Pa mi nemamo drugu osobu, nego tebe, koji si radio već u domu. Ti jedini imaš iskustvo u odgoju, ti si radio u sjemeništu u Zadru. Tko će drugi voditi, nego da ti prihvatiš taj dom. Nekoga ćemo naći za školu, ti prihvati dom. Imaš još neko vrijeme, mi ćemo otvoriti to za dvije godine. Ne bi bilo loše da te pošaljem u Rim, da nešto završiš u dvije godine, nešto što bi bilo slično tome, što bi ti koristilo u svećeničkoj službi, što bi ti koristilo u odgoju. Ako te pošaljem na pedagogiju, pedagogija traje pet godina, toliko vremena nemaš, toliko ti treba do diplome. Mi te trebamo ovdje. Pa idi ti, završi duhovnost, to će ti biti korisno kasnije u tvojoj svećeničkoj službi.“ Dakle, to je bio taj put, zašto sam ja otišao na studij duhovnosti u Rim.

Dakle, ne bih ja baš tako rekao, da su duhovnost i institucije suprotne strane. Duhovnost i institucije su komplementarne strane. One su različite. Ali i duhovnost bez jedne strukture… i strukture su plod Duha Svetoga. Mi ne možemo bez struktura živjeti. Mi ne možemo živjeti bez organizacije. Crkva je i živi organizam. To su ljudi. Gdje su dvije osobe, tu mora biti neka struktura, mora biti neka organizacija, mora biti neki ustroj, mora biti neki dogovor. Gdje su dvije osobe u obitelji, gdje su muž i žena, moraju se dogovarati što će koji dan raditi. Tako da Crkva ne može postojati bez neke strukture, nijekati institucije. To nije baš ispravno shvaćanje. To su dvije stvari koje se međusobno moraju nadopunjavati, prožimati. I duhovnost bez institucije je ujedno opasnost da skrene sa svoga pravog puta. Ali, isto tako, ako u instituciji nema duhovnosti, institucija postaje ono što nije Crkva. Crkva mora imati jedno i drugo. Tako da ja nikako ne bih te dvije stvari razdvajao i rekao kao suprotne stvari, nego one moraju ići u skladu i onda je to ispravan put, da se i duhovnost živi i da institucije ispravno funkcioniraju.

Kaže se, nema škole za biskupe. I Vi ste u svom nastupnom govoru po imenovanju rekli da biti biskup nije samo čast, nego itekako i odgovornost.

Naravno da je to jako velika odgovornost. Odgovornost da se služi u Crkvi na način kako to Crkva želi. Dakle, da se čuva taj poklad vjere, da se taj poklad vjere živi, da se Riječ Božja tumači, da pastir bude onaj koji pazi na svoje stado, a on to na osobiti način čini molitvom, ljubavlju, i to je taj posao koji bi biskup morao na prvom mjestu staviti. Doista, da na taj način to bude stup i oslonac. Dakle, da moli za tu Crkvu, za taj narod, da bude ovdje u Kristovo ime onaj koji dijeli otajstva, koji dijeli sakramente, koji upravlja tom institucijom o kojoj smo govorili, bez koje Crkva ne može postojati. Dakle, to je uloga jednog biskupa, da služi na taj način Crkvi.

Biskup predstavlja princip jedinstva u mjesnoj Crkvi. Što se Vama čini osobito izazovno u tom smislu? Naime, na biskupima je nekad i teret pomiriti tolike različitosti, ne samo karizmi, nego tu su i mnogi afiniteti pojedinaca, tu su baš različiti svjetovi i duhovi. A biskup mora to sve razlučiti. U tom smislu, što se Vama čini izazovnim?

Dakle, karizme su jedno veliko bogatstvo i one nikad međusobno nisu u sukobu ako su ispravne, prave karizme koje dolaze od Gospodina. Različiti su darovi, Gospodin daje različite darove. I kad bi bila samo jedna karizma u Crkvi, Crkva bi bila siromašna. Dakle, što više karizmi postoji u Crkvi, to je Crkva bogatija. Što više postoji različitih zajednica, različite vrste, to je bogatstvo ljepše. Ja dolazim iz prekrasne Eufrazijeve bazilike gdje sam župnik i tamo su prekrasni mozaici. Ali svaka kockica je drugačija. I kad se te kockice lijepo slože, ako nam Krist bude na prvom mjestu, ako nas Bog vodi, ako smo svi usmjereni prema Kristu, onda karizma koja vodi prema Kristu, bit će to jedan prekrasni mozaik koji se zove Crkva. To će biti jedan živi organizam koji će dobro funkcionirati. Prema tome, te karizme ne bi smjele nikako biti u nekoj suprotnosti, nego dapače, izraz, bogatstvo, ljepota Crkve. Proljeće je sada. Pogledajte kroz prozor. Sve je divno, svaki cvijet cvate, ali bilo bi dosadno kad bi bile sve tratinčice, ili kad bi bili sve narcisi, kad bi bile samo ruže, itd. Ali, kad se sve to lijepo složi, postane jedan prekrasni buket. Tako bi morala biti i Crkva, to bogatstvo. I biskup je onaj koji bi trebao biti taj neki vrtlar koji zalijeva lijepo sve cvjetove, i sve u vrtu što raste, i veseli se svemu što raste i podupire sve ono što raste u Crkvi.

Bili ste biskupijski povjerenik za duhovna zvanja, a nakon završenog studija u Rimu voditelj Pazinskog kolegija s klasičnom gimnazijom (1994. – 1997.), zatim voditelj Vijeća za mlade, duhovna zvanja i ministrante. Iz ovoga se čini da je Vaš tadašnji porečki i pulski biskup primijetio Vašu okrenutost mladima, sklonost radu s mladima i duhovnim zvanjima, prikladnost za to područje djelovanja unutar Crkve.

Da. Budući da sam bio u Sjemeništu, nekako me to usmjerilo, taj rad s mladima. I kasnije, do nedavno, bio sam doista dosta aktivan s mladima. Sigurno su mnogi slušatelji to čuli, mi smo čak osnovali prvu katoličku udrugu koja je bila, KUMI. Mi smo se okupljali u velikom broju, na stotine ljudi, mladih okupljalo se svakog mjeseca na zajedničku euharistiju, imali smo duhovne vježbe. Jedan cijeli, duboki pokret mladih nastajao je na području naše Porečke i Pulske biskupije. Veliko je bogatstvo rada s mladima i tu sam se osjećao dobro. Ali evo, kako godine prolaze, čovjek stari, pa ipak, mlađi se bolje osjećaju s mlađima, pa bolje da su to mlađi preuzeli.

A KUMI su osnovani baš uz Vašu svećeničku, duhovnu pratnju?

Da. Ja sam njihov prvi duhovnik i bio sam na prvim njihovim susretima, jedan od inicijatora (njihovog pokretanja i osnivanja, nap.). Dakle, jednog dana dok sam se odmarao, razmišljao sam kako bismo se mi nazvali, što bismo bili. Različita imena su dolazila u obzir i odjedanput mi je sinulo – KUMI! To mi je izgledalo lijepo. Katolička udruga mladih Istre – KUMI! Još to nekako kršćanski zvuči, taj naziv. I to je bio moj prijedlog mladima, da se tako zovu. I oni su to velikodušno prihvatili. I nastala je ta udruga KUMI.

Mons. Zgrabliću, u Porečkoj i Pulskoj biskupiji bili ste i član Vijeća za umjetnost, izgradnju i obnovu sakralnih objekata te voditelj Vijeća za liturgiju i crkvenu glazbu. Izgleda da i te službe otkrivaju područja za koja imate afinitete, sposobnosti, recimo to tako, nadarenost. Dakle, podizanje, uređenje sakralnih zdanja, ali i umjetnost, liturgija i crkvena glazba.

Pa evo, bilo je i drugih stvari, ne samo te. Spomenut ću još dva područja u kojima sam jako dugo radio. Bio sam deset godina ravnatelj dijecezanskog Caritasa, bavio sam se i karitativnim radom. Ja sam već 15 godina u ekonomiji biskupije gdje vodim Biskupijsku ustanovu za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika. Dakle, jednostavno, kako se pokazivala potreba, tako sam se uključivao. Nije to da je samo jedan pojedinac radio, mi smo uvijek tu bili jedan tim, gdje sam ja bio i član i koordinator. Ali evo, možda me je Bog kroz sve to vodio da budem i u pastoralu, i s mladima, duhovnim zvanjima, da radim u školi, da budem u odgoju, da budem voditelj doma, da vodim Caritas, da budem u ekonomiji, gradnji, tako da sam prošao široki spektar. To ne znači da su to moje sposobnosti, nego potreba je nametala. Netko je morao biti, pa je bilo ono: Budi ti.

Zapravo, sva ste područja djelovanja prošli, Gospodin kao da Vas je tesao i pripremao, jednog dana za službu gdje ćete morati sabirati sve to što navodite. Tu raznolikost područja.

Pa možda, ne znam, evo. Svim srcem stavljam se na raspolaganje, i moje sposobnosti, dragoj zadarskoj Crkvi. Tu sam spreman učiniti ono što mogu i sve svoje sposobnosti upotrijebiti za dobro upravo ovoga naroda, koji ovdje (u Zadarskoj nadbiskupiji, nap.) živi.

Mons. Zgrabliću, dolazite iz Istre, i kako ne spomenuti bl. Miroslava Bulešića na kojeg ste se i Vi pozvali u svom govoru po objavi Vašeg imenovanja. I moram reći da zadarski nadbiskup Želimir Puljić, kada god mu glas zadrhti, a govori o svecima ili o nekoj situaciji, to je bilo na spomen Miroslava Bulešića.

Da. Dakle, ja sam rodom iz središnje Istre, gdje je u blizini rođen i živio Miroslav Bulešić. Nismo iz iste župe, par kilometara je to udaljeno. Ali ne samo zato. Nego je to doista, taj mladi čovjek koji je tako duboko, da se čovjek divi kad čita, kako je taj mladić od 20, 25, 27 godina, kako je on duboko razmišljao, koliko je on volio Boga, koliko je on volio Crkvu, gdje je on u najtežim okolnostima života, kad mu je prijetila opasnost i od partizana, i od Nijemaca i od Talijana, bio je baš na takvoj tromeđi, gdje su svi oni kontaktirali, gdje mu je svaki dan bila glava u torbi, što se kaže, on je bio spreman reći: „Gospodine, evo, ja ti darujem život za svoje stado, za tvoju slavu, za spasenje moje duše. Predajem svoj život potpuno tebi, potpuno sam tvoj.“

Dakle, osoba kojoj se toliko duboko divite, da tako mladi čovjek, tako duboko, iskrenim predanjem se predao Bogu, da je čeznuo za mučeništvom: „Ako je to za dobro tvoje Crkve, spreman sam proliti krv, opraštam svima unaprijed“. Dakle, čovjek koji je doista ideal svakom svećeniku, primjer i uzor i nadahnuće. Tako da on i meni znači jako puno u mom životu i u mojoj duhovnosti. Divim se duhovnosti bl. Miroslava Bulešića i mislim da bi se osobito svaki svećenik trebao u njega ugledati i nasljedovati ga.

I relikvija bl. Miroslava Bulešića čeka Vas u kapeli zadarskog sjemeništa Zmajević.

Da. Ne samo u kapeli zadarskog sjemeništa, nego sam sad (za pohoda Zadru, nap.) otkrio da se nalazi i u kapeli nadbiskupije. U nadbiskupskoj kapeli (privatnoj kapeli u Nadbiskupskom domu u Zadru gdje zadarski nadbiskup svakog dana služi misu, nap.) također se nalaze relikvije bl. Miroslava Bulešića. Pa evo, možda je on imao tu upletene neke prste, ne znam što se to dogodilo. A jako mi je drago. Kao da komad nekog jako važnog, nešto lijepo što Istra ima, živi ovdje u Zadru već i prije mene u zadarskoj Crkvi. Drago mi je da smo se nadbiskup Želimir i ja i u tome ovdje našli. I u tom duhu i prilično zbližili.

Od svih staleža koje ste spomenuli u Vašem govoru po imenovanju, pozdravili ste i predstavnike društvene i političke vlasti na području na području Zadarske nadbiskupije, odnosno Županije. U Vašoj izjavi za Laudato TV, na dan objave svoga imenovanja, kada ste također rekli da pozdravljate predstavnike društva, osjetila zaista jedan poseban ton i taj Vaš korak u spremnosti da se tim ljudima približite, baš u svijesti potrebe zajedničkog rada za dobro duša, odnosno građana, za opće dobro. Lijepo je kad dolazi pastir i kad osjeća da svom civilnom okruženju također treba pružiti ruku. Jer dionici smo jednoga društva.

Dakle, to najprije govorim iz iskustva koje sam dosad imao. Jer sam desetak godina radio u institucijama, nisam bio u župi, ali sada više od 20 godina radim kao župnik u dvije velike župe i samo mogu poželjeti tako lijepu suradnju kao što smo imali s društvenim vlastima. Mi smo izuzetno poštovali njih, oni su poštovali nas. Imali smo tako dobru suradnju u kojoj smo gledali opće dobro svih ljudi, dakle, ne samo vjernika, nego svih ljudi koji žive na tom području. I mislim da Crkva ima što pružiti i dati. Crkvi jedini interes mora biti služiti tim ljudima, dobru tih ljudi, ne samo vjernicima, ne samo kršćanima, nego Crkva je poslana svima. Ako se čini dobro i ako se zauzima za služenje općem dobru, mi se radujemo suradnji, radujemo se podršci, razumijevanju i spreman sam, dakako, na jednu takvu suradnju. Veselila bi me suradnja, takvo iskustvo kakvo smo dosad imao, da se nastavi na drugoj razini, na drugom području, u Zadarskoj nadbiskupiji, u gradu Zadru, s drugim načelnicima, gradonačelnicima, na razini županije. I gospodin zadarski župan (Božidar Longin, nap.) mi je čestitao. Volio bih suradnju i u Zadru kao što sam je dosad imao u Istri.

Među svecima kojima ste povjerili svoje buduće biskupstvo, na prvom je mjestu zagovor nebeske Majke Marije i svetoga Josipa, zaštitnika Crkve i hrvatskoga naroda. Zanimljivo je sa kombinacija tih imena, ali to je mnogo više od imena, to je duh i osobnost, prati Vas od početka života. Naime, Vaši su roditelji tih imena, zovu se Josip i Marija (Josipa).

Upravo tako, da. U našoj kući bile su tri Marije i dva Josipa. Bila je mama Marija, sestra Marija i nevjesta Marija. I bili su otac Josip i brat mi se zvao Josip, drago ime mojih roditelja. Ali, bez obzira na to, sv. Josip kojem je Gospodin povjerio Isusa, kako mu mi onda nećemo povjeriti naše brige? Marija, gdje se nećemo sjetiti nje, koja je bila blizu Isusu. Nitko ne može biti blizu i nikad neće biti blizu kao što je bila Marija. Prema tome, kako njoj ne povjeriti? Naše poslanje je temeljno Kristovo poslanje. Prema tome, čim budemo bliži Mariji, sigurno ćemo biti blizu Isusu. To nam je sigurni put. Majka će nam uvijek reći: „Što god vam rekne, učinite“. Budemo li u Marijinoj blizini, sigurno ćemo biti u blizini Krista. Marija je garancija da nećemo skrenuti s puta, otići od onoga najvažnijega – biti sjedinjeni s Kristom.

I upravo na blagdan Bezgrešnog Srca Marijina je Vaše biskupsko ređenje u katedrali sv. Stošije, 25. lipnja. U tom kontekstu, ima li i to poseban razlog, odabir toga datuma?

To me jako veseli, baš me veseli. Bilo je u kombinaciji još nekih drugih datuma. Ali jako je zanimljivo i jako mi je drago, kad smo počeli slagati te termine, s nadbiskupom Želimirom, s mojim nadbiskupom Draženom u Istri, da oni nisu našli neki drugi bolji termin, nego baš ovaj. Meni je jako drago da je to tako ispalo, da će to biti 25. lipnja, na blagdan Srca Marijina. Dan prije je Srce Isusovo, i sveti Ivan Krstitelj koji se slavi 24. lipnja, tako da će ređenje biti u tom lijepom ozračju i ovim lijepim blagdanima. Drago mi je da je to baš tako ispalo. Nije da se baš tražilo taj blagdan, ali je tako ispalo. Pa možda, nije ni to slučajno, da.

Oče nadbiskupe, o insignijama, odnosno o grbu i Vašem biskupskom geslu bit će još prigode govoriti do 25. lipnja. Zahvaljujem Vam za ovaj Vaš nastupni, ekskluzivni razgovor za naš Hrvatski katolički radio, koji prenosi i Informativna katolička agencija u tekstualnom obliku. I moram Vas pitati, budući da ste na početku našeg susreta rekli da niste baš imali tolikog iskustva u medijskim nastupima, pa nije bilo strašno, zar ne? Ide Vam to, čini se.

Pa evo, ja sam bio otvoren, iskren. Tu smo, što budemo mogli surađivati, naravno, i s medijima, oni su jako važan dio, element Crkve koji se ne treba zanemariti, nego dapače, njegovati. I medije sve koristiti koji jesu da se prožmu dobrom, da se prožmu evanđeljem, da se prožmu kulturom, znanjem. Prema tome, dat ćemo svoj doprinos koliko budemo mogli i mi.

I ja Vama zahvaljujem od srca na Vašem trudu, Vašem dolasku, pratili ste nas danas (na dan prvog službenog pohoda mons. Zgrablića Zadru, 19. travnja, kada je i vođen ovaj razgovor, nap.). Hvala i Vama na ovom razgovoru i koristim ovu priliku da pozdravim sve moje nove vjernike u Zadarskoj nadbiskupiji, svima šaljem srdačne pozdrave.

Još uvijek smo u Vazmenoj osmini, pa pozdravljam sve koji su osobito na području Zadarske nadbiskupije. Još jedanput želim, taj veliki i dragi naš kršćanski blagdan, Uskrs, neka im bude sretan i blagoslovljen. Hvala Vama na svemu. Svako dobro i pozdrav svima.

(Ines Grbić/HKR/HKM)

Istaknuto

 

 

 

100. obljetnica

Miroslav Bulešić

Zaklada

Biskupija na Facebooku

Biskupija na YouTube

Kalendar događanja

Foto galerija

Ova web stranica koristi kolačiće

Ova web stranica koristi kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Klikom na poveznicu 'Informacije' saznajte više o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Prihvaćam' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.