U subotu, 29. veljače 2020. godine, održan je u Pazinu, u Pazinskom kolegiju, korizmeni susret i duhovna obnova za vjeroučitelje i župne animatore Porečke i Pulske biskupije.

Nakon uvodnog pozdrava predstojnika Katehetskog ureda vlč. mr. Maksimilijana Buždona razmatranje na temu  „Korizma – obnova krsne milosti“ održao je o. Leopold Mičić, OFM, gvardijan Samostana sv. Antuna Padovanskog u Puli.

Mons. Vilim Grbac, generalni vikar biskupije i rovinjski župnik ove je godine o početku korizme za portal Istra IN podsjetio na najvažnija obilježja korizme te ujedno predstavio jednu novu inicijativu u rovinjskoj župi - duhovni izlet napuštenim crkvicama Rovinjštine.

Na Pepelnicu, u srijedu, 26. veljače 2020., porečki i pulski ordinarij mons. dr. Dražen Kutleša svečano misno slavlje s obredom pepeljenja predvodio je tradicionalno u porečkoj katedrali.

Porečki dekan i župnik preč. Milan Zgrablić je na početku mise izrekao kratke upute o privremenim mjerama predostrožnosti sanitarne naravi zbog aktualnih okolnosti: vjernici su pozvani pri ulasku u crkvu učiniti znak križa bez blagoslovljene vode koja je za sada maknuta iz škropionice, privremeno se izostavlja rukovanje pri znaku pružanja Kristova mira i pričest se daje na ruku. 

Biskup je na početku homilije istaknuo da Pepelnicom započinjemo jedno intenzivno vrijeme koje trebamo živjeti drugačije nego do sada. Evanđelje nam stoga stavlja nekoliko stvari na srce a pepeljanjem je to istaknuto i izvanjskim znakom. Isus nam govori tri bitne stvari koje trebamo činiti kroz ovu korizmu, rekao je mons. Kutleša.

Trebamo činiti djela milosrđa, ali tako da drugi ne znaju da to činimo, da se sa svojim djelima ne hvalimo i da to ne pokazujemo drugima. Djela milosrđa nisu samo dati nekome nešto materijalno nego nadasve pomoći čovjeku u njegovoj potrebi. Možda mi danas nismo u materijalnoj oskudici, daleko je više potrebno znati svoga bližnjega, svoga ukućana poslušati, utješiti i dati nade. Nekada je daleko jednostavnije nekome nešto dati nego biti iz dana u dan uz tu osobu. Isus nas poziva da činimo djela milosrđa, na svakome je od nas da odluči na koji ćemo način to učiniti, naglasio je biskup.

Isus nam govori da se trebamo intenzivnije moliti, no ne kao licemjeri koji će pokazivati i biti  namrgođeni jer mole, drže se posebnima kao da samo oni mole a drugi to ne čine, rekao je biskup. Trebamo se povući da nas ljudi ne vide, trebamo moliti i tražiti od Gospodina oproštenje za svoje grijehe. Pozvani smo nadalje zahvaliti Bogu za sve ono što u životu imamo, što nam je Bog u životu dao. Kada molimo za naše potrebe u životu uvijek smo nadasve pozvani moliti „Bože neka bude volja tvoja“. Tako i roditelji ponekad ne daju djeci nešto što žele, jer su razboritiji i znaju što je potrebno njihovoj djeci. Mi ponekad molimo za nešto, ali tijekom vremena vidimo da su te stvari za nas bile pogubne. Zato kada molimo prihvaćajmo i tražimo Božju, a ne svoju volju, to je poziv koji Isus stavlja pred nas.

Na početku korizme dobro je podsjetiti se i na post, koji se preporučuje onima koji ga mogu obdržavati. Dobro je odreći se onoga što nam je vrijedno i važno i izvršiti neku prikladnu pokoru. Ljudi se danas često odriču hrane da bi mogli imati bolje tijelo i ljepši izgled, ali kada trebamo činiti neku pokoru i činiti nešto kao žrtvu koju ćemo prikazati Bogu onda nam je možda teško. Zato je svatko pozvan na svoj način učiniti neku pokoru. Svaki čovjek najbolje zna, sukladno svojim godinama i zdravlju, što može učiniti.

 

 

Nakon propovijedi svi ćemo pristupiti blagoslovu i pepeljanju, nastavio je biskup. Simbolika toga čina i samoga pepela je višestruka. Taj nas pepeo poziva na poniznost. Trebamo biti ljudi koji znaju biti ponizni i otkloniti se od oholosti. Pepeo nam u misli doziva i razmišljanje o smrti. Mi dok živimo mislimo da smo moćni, ali trebamo biti svjesni da smo pepeo i da ćemo se u pepeo vratiti. Ova korizma i ova pepelnica nas pozivaju da shvatimo da naš život ima kraj i da ćemo otići s ovoga svijeta, da ćemo umrijeti  i da će  naše tijelo, za koje se toliko brinemo, postati pepeo. Jedino što vrijedi je duh, i stoga nas ovaj pepeo i ova pepelnica pozivaju da živimo mudro u životu, kao razboriti vjernici, dajući svome tijelu onu brigu koja je potrebna, ali imajući uvijek na pameti spasenje svoje duše. Taj pepeo na s poziva da razmišljamo o tome kada odemo s ovoga svijeta pred Gospodina - što ćemo pokazati da smo učinili, Gospodin nas neće pitati koliko smo se brinuli za tijelo nego što smo činili dobroga na ovome svijetu. Ovaj pepeo nas poziva da razmišljamo o sakramentu pokore, ispovijedi. Mi ljudi živimo u ovome svijetu gdje su različite napasti i gdje činimo različite grijehe, zato nas Gospodin poziva da se ispovjedimo, da priznamo svoje grijehe, da promijenimo svoj život, da postanemo bolji ljudi i da krenemo iz početka. Stoga ova korizma jest jedna novi početak, promjena našega razmišljanja i pokazivanje sve veće vjere u onaj drugi svijet koji nas čeka nakon ovoga materijalnoga. To je poziv da ne budemo licemjeri nego da se okrenemo realnosti života kojega živimo. Možda nekada izgleda surov, ali je to naš život koji ima i lijepih stvari. Treba ga živjeti ozbiljno, ne živjeti samo u uživanju i onda se na kraju života pitati zašto nismo učinili više za spasenje svoje duše.

Neka nam ova korizma bude plodonosna, da se svatko okrene svojoj nutrini, da učini što najbolje može za svoju dušu i za svoje bližnje. Ako tako budemo živjeli - spasit ćemo se, zaključio je mons. Kutleša.

Misno slavlje glazbeno je uzveličao je katedralni župni zbor.

(Txt: G. Krizman, Foto: M. Martinčević)

U nedjelju, 23. veljače 2020., u kapeli Milosrdnog Isusa u Kući skrbi sv. Polikarpa u Puli je proslavljen blagdan sv. Polikarpa, biskupa i mučenika. Misno slavlje predvodio je porečki i pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan.

Biskup je na početku homilije podsjetio da je Kuća skrbi sv. Polikarp dobila ime po toponimu kojeg je od davnina nosio taj južni dio Pule, a koji su neke prethodne generacije prozvale po tom ranokršćanskom mučeniku iz Male Azije. Zapis njegova mučeništva, upravo na 23. veljače, ostao je precizno zapisan zahvaljujući očevicu koji je prisustvovao njegovu mučeništvu. Prvo čitanje koje smo danas čuli, iz Knjige otkrivenja, sv. Ivana apostola, donosi upravo riječi ohrabrenja biskupu Smirne, sv. Polikarpu. Bilo je to oko 100. godine, a mladi biskup Polikarp bio je ranije njegov učenik.  Unatoč velikim poteškoćama ostao je hrabro vjeran Kristu. Sveti Ivan ga hrabri i potiče i kao i druge biskupe onoga vremena. Apostol ga hvali  što znači da je već tada sv. Polikarp, kao mladi biskup bio jako cijenjen. Sve što o njemu znamo sačuvano je iz svjedočanstva, govori nam o njegovoj velikoj zauzetosti kao pastiru Crkve koji je na koncu zapečatio svoju vjernost Bogu i narodu mučeništvom koje je podnio oko 150 godine. Kada je izazvan da prokune Isusa pa će tako sačuvati život on je rekao "Ja sam 86 godina služio Kristu, i On me nikada nije izdao, zašto bih ja sada izdao Njega?". Lijepo je to svjedočanstvo mučeništva, vjernosti, hrabrosti. Riječ Polikarp grčkog je porijekla i kažu da znači 'onaj koji donosi mnogo plodova', zaista taj svetac donio je mnogo plodova svojim životom, svojim svjedočanstvom, svojim služenjem, pojasnio je biskup. Trudio se odgajati kršćansku zajednicu i hrabriti je. Od njegove korespondencije sačuvana je samo jedna njegova poslanica u kojoj je ohrabrivao susjedne kršćanske zajednice. Za kršćane je do danas ostalo važno čuvati spomen na najsvetije ljude. Kada je naš bl. Miroslav Bulešić 1947. ubijen u Lanišću, a bilo je to vrijeme terora, ljudi su intimnosti svojih domova čuvali spomen na njega. Oni koji su imali neke uspomene, komadić košulje, trag krvi i slično, ljubomorno su to čuvali kao spomen na tu hrabrost, na to svjedočanstvo, na tu najveću moguću ljubav koju mučenik iskazuje prema Bogu i bratu čovjeku. Tako su kršćani već od starine čuvali spomen, jer su mučenici uvijek bili uzor najljepšega svjedočanstva za Isusa Krista. Prvi su se kršćani rado okupljali baš na grobovima mučenika i ondje služili misu koja im je davala snagu za isto takvo svjedočanstvo. Kada čitamo o tim progonima u prvim vremenima kršćanstva vidimo da su nakon mise nosili pričest zatvorenicima. Nositi pričest u zatvor bio je veliki rizik, ali je to mnogo značilo onima koji su bili zatvoreni. Kada čovjek vjeruje u snagu Euharistije ona mu daje veliku snagu. Kršćani su se i ohrabrivali i nadahnjivali baš na primjeru mučenika. Čuvali su njihov spomen, pa tako imamo primjer u mozaicima u porečkoj katedrali gdje su likovi najslavnijih ranokršćanskih mučenica. Mučenici su uzor i zagovornici. Današnja bazilika sv. Petra izgrađena je mjestu gdje je bio pokopan sv. Petar apostol, vjernici su dakle od tada, kroz stoljeća sačuvali to mjesto i častili ga. U istraživanjima su pronađene pločice iz ranokršćanskih vremena na kojima su hodočasnici zapisivali svoje molitve tim svecima. Poput prvih kršćana i mi danas štujemo svoje uzore: bl. Bulešića, bl. Stepinca, sv. Leopolda Mandića, sv. Faustine, bl. Sopoćka i druge. Pred ljudima je u životu izbor da li izabrati put sebičnost, komocije i moći ili pak put istine, pravde i služenja bližnjemu, u tome izboru uvijek treba imati pred sobom uzor svetaca i blaženika, rekao je mons. Milovan.

O toj kapeli brinu sestre Milosrdnog Isusa koje od 2000. godine žive i djeluju u prostorima nedaleko te kuće skrbi.

 

 

Kuća skrbi sv. Polikarp dobila je ime po dijelu grada gdje je smještena. Četvrt Sveti Polikarp nastala je nakon sredine 19. stoljeća kada je Austrija odredila Pulu za svoju glavnu ratnu luku. Zgrada u kojoj se nalaze kuća skrbi i kapela dio su velikog kompleksa izgrađenog u tom periodu. Za potrebe ratne mornarice austrijski vojni inženjeri i arhitekti projektirali su tada u Puli velike objekte pod utjecajem bečkoga romantičnoga historicizma, pa su tako nastale neke od ljepših austrijskih građevina u Puli: neoklasicistička Palača vojne komande na Rivi (Admiralitet), Mornarička bolnica (1861.) te Mornarička vojarna i Mornarička strojarska škola (1870.) u četvrti Sv. Polikarp.

Činjenica da povijesni toponim nosi ime tog crkvenog oca i ranokršćanskog mučenika, koji je, prema predaji, prije nego je spaljen na lomači zajedno sa svojim učenicima, rekao "Ja sam 86 godina služio Krista, i On me nikada nije izdao, zašto bih ja sada izdao Njega?", progovara o vjeri žitelja juga istarskog poluotoka. (Txt: G. Krizman, Foto: sestre Milosrdnog Isusa)

Najave i obavijesti

Nedjelja: 31 Svi 2020
Obavijest o Tečaju priprave za brak u mjesecu svibnju

Istaknuto

 

 

100. obljetnica

Miroslav Bulešić

Zaklada

Biskupija na Facebooku

Biskupija na YouTube

Kalendar događanja

Foto galerija

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.