U subotu, 15. veljače 2020., u pulskoj crkvi Majke Božje od Milosrđa (Misericordiae) proslavljen je spomendan bl. Mihaela Sopoćkog, ispovjednika i duhovnika svete Faustine i osnivača Družbe sestara Milosrdnog Isusa. Svečanu misu predvodio je vlč. Rikard Lekaj.

Slavimo danas blagdan bl. Mihaela Sopoćka, svećenika i velikog zaljubljenika u štovanje Milosrdnoga Isusa rekao je na početku homilije propovjednik. U nastavku je iznio osnovne podatke iz životopisa tog Božjeg ugodnika. Rođen je 1. 11. 1888. godine u mjestu Juszewszczyzna, u sadašnjoj Bjelorusiji. Spomenuo je da je bl. Sopoćko odrastao u siromašnoj obitelji, ali okružen ljubavlju. Bez ljubavi nema obitelji, naglasio je propovjednik. Bog je ušao u njegov život i on je prihvatio Božju volju. Od početka svećeništva u potpunosti se je predao Kristu. Postao je duhovnik sv. Faustine Kowalaske 1932. godine. U Dnevniku sv. Faustine gdje je ona zapisala svoje objave o njezinu je duhovniku zapisano „To je svećenik po mojem srcu. Njegovi napori su mi dragi. Ti vidiš, moja kćeri, da se mora ostvariti moja volja i što sam obećao ja držim.“ (Dn 1256.), citirao je vlč. Lekaj. Propovjednik je nadalje citirao Poslanicu sv. Pavla apostola Rimljanima istaknuvši da je u njoj na jedan način oslikan lik Božjeg ugodnika poput bl. Mihaela Spoćka, „Srdačno se ljubite pravim bratoljubljem! Pretječite jedni druge poštovanjem! U revnosti budite hitri, u duhu gorljivi, Gospodinu služite! U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani! Pritječite u pomoć svetima u nuždi, gajite gostoljubivost! Blagoslivljajte svoje progonitelje, blagoslivljajte, a ne proklinjite! Radujte se s radosnima, plačite sa zaplakanima! Budite istomišljenici među sobom!“, takav je bio bl. Sopoćko. Takvima se postaje imajući stav jednostavnosti, poniznosti i poslušnosti. Takvim stavom Bog ulazi u čovjekovo srce i mijenja ga, naglasio je propovjednik.

Slavimo velikog svećenika, skromnog, jednostavnog, poniznog, duhovnog oca sv. Faustine i velikog širitelja Božjega milosrđa. A širiti ga može onaj koji je ispunjen Božjom ljubavlju i milosrđem. Takav je bio bl. Mihael Sopoćko, naglasio je uz ostalo propovjednik. Njegov apostolat kroz ta teška vremena bio je ustrajan i plodan. Njegovo je djelovanje dokaz da ono što Bog čini čovjek ne može uništiti. Kroz njega ne slavimo ljudsko nego Božje djelo. Bog je preko njega učinio velika djela. Gledajući njega gledamo evanđelje, on i danas svojim primjerom potiče na obraćenje, rekao je vlč. Lekaj.

Na kraju misnog slavlja održano je čašćenje relikvija Blaženika.

U ovom vremenu u kojem je potrebno širiti Božje milosrđe, bl. Mihael Sopoćko primjer je požrtvovnosti i predanosti Božjoj volji. Izvršio je sve što je sv. Faustina primila u objavljivanjima od Milosrdnog Isusa. Naložio joj je pisati svoja nutarnja proživljavanja, pa je tako nastao njezin Dnevnik. Dao je nacrtati sliku Milosrdnog Isusa prema uputama sv. Faustine, te se trudio oko priznavanja slike i širenja štovanja blagdana Božjega milosrđa u nedjelju po Uskrsu.

Ostavio nam je mnoštvo poticajnih misli koje nas mogu voditi krajnjem cilju, sjedinjenju s Gospodinom, a jedna je od njih: „Zavolimo djela milosrđa prema bližnjemu i razlit će se na nas utjeha, dobit ćemo snagu i olakšanje, koje je kao rosa na spaljenoj zemlji koja nas ispunjava radošću.“

Sestre Družbe Milosrdnog Isusa u Puli djeluju od 2000. godine i ove će godine u mjesecu studenom obilježiti 20. obljetnicu djelovanja u Porečkoj i Pulskoj biskupiji.

 

 

Tko je bio bl. Mihael Sopoćko?

Blaženi vlč. Mihael Sopoćko rođen je 1. studenoga 1888. godine u mjestu Juszewszczyzna, sadašnja Bjelorusija. Bio je najmlađe od četvero djece u obitelji. Odrastao je u teškim materijalnim uvjetima, ali okružen roditeljskom ljubavlju.

Godine 1910. stupio je u sjemenište u Vilnu, sakrament svećeničkog reda primio je 15. lipnja 1914. godine. Od 1914. do 1918. služio je kao kapelan u župi Taboryszki. Tu se susreo s jako siromašnim pastoralom. Nakon što ga je župnik prihvatio, započeo je kateheze s djecom i mladima, učio je mlade pjevati i osnovao je crkveni zbor. U mjestima Miedniki i Onżadowo, nalazeći se na kraju župe, sagradio je kapelu i osnovao pastoralni centar.

Uočavajući potrebe godinama zanemarenog školovanja, posebno poljskog jezika, doveo je do otvaranja oko 40 škola, u kojima se školovalo oko 1000 djece. Bilo je to u vrijeme Prvog svjetskog rata i njemačke okupacije.

Sam je uvidio nedostatke svoga školovanja. Kada mu je 1918. godine prijetio pritvor, otišao je u Varšavu upisati studij.

Kada je započeo rat s boljševičkom Rusijom, prijavio se za vojnog kapelana kako bi mogao služiti domovini. Službu kapelana obavljao je i nakon rata, sve do 1932. godine. Po završetku rata, vratio se na studij moralne teologije. Istovremeno je, od 1922. do 1924., studirao pedagogiju, pišući diplomski rad na temu: utjecaj alkohola na školsku mladež.

Godine 1924. vlč. Sopoćko vratio se u Vilno, gdje nastavlja službu vojnog kapelana. Doprinio je obnovi „vojne“ crkve sv. Ignacija. Biskup Jerzy Matulewìcz naložio  mu je da organizira katoličku udrugu mladih. U kratko vrijeme osnovano je osam udruga poljske mladeži.

Vlč. Sopoćko nastavlja studij i 1926. godine na Varšavskom sveučilištu obranio je doktorski rad iz moralne teologije. Započinje njegova služba u sjemeništu, na sveučilištu u Vilnu, i služba ispovjednika u ženskim redovničkim zajednicama.

Od 1927. do 1932. obavlja službu duhovnog oca u sjemeništu.

Od 1928. godine sve do početka Drugog svjetskog rata predaje na Sveučilištu teologije Stefan Batorego u Vilnu, gdje paralelno predaje u sjemeništu. Od dolaska u Vilno ispovjednik je redovnicama i tu funkciju obavlja sve do svog odlaska iz Vilna.

Dana 17. siječnja 1933. godine vlč. Sopoćko imenovan je ispovjednikom u Družbi sestara Majke Božje od Milosrđa. U ljetnim mjesecima te godine došlo je do prvoga susreta vlč. Mihaela Sopoćka sa sestrom Faustinom. Od tog trenutka postao je njezin ispovjednik i duhovnik. Susret sa sestrom Faustinom dao je novu dimenziju životu vlč. Sopoćka. Centar njegova života bilo je širenje kulta Božjeg milosrđa i briga o njegovu priznavanju. Izvršio je sve što je sv. Faustina primila u objavljivanjima od Milosrdnog Isusa. Naložio joj je pisati svoja nutarnja proživljavanja, zahvaljujući čemu je nastao Dnevnik. Doveo je do crtanja slike Milosrdnog Isusa prema uputama sestre Faustine. Vlč. Sopoćko započeo je brigu oko priznavanja slike i širenja štovanja blagdana Božjega milosrđa drugu nedjelju po Uskrsu, do posljednjih dana svoga života, ne dočekavši plodove svojega rada. Osnivač je Družbe sestara Milosrdnog Isusa, družbe o kojoj je Isus govorio sestri Faustini. Za prvu zajednicu sestara napisao je formacijski list, a kasnije uredio Konstitucije, prema mišljenjima i idejama sv. Faustine.

Vlč. Mihael Sopoćko neumorno je pisao molbe crkvenim vlastima o potvrđivanju širenja štovanja božanskog milosrđa. Preko znanstvene publikacije dao je teološki temelj za nove forme kulta Božjega milosrđa, koje je gorljivo popularizirao. Nakon smrti sv. Faustine, s kojom je vlč. Sopoćko održavao kontakt do kraja njezina života, ispunio je zadana objavljenja. Godina 1924.-1944. skrivao se pred Gestapom u mjestu Czarny Bór blizu Vilna. U srpnju 1944. godine u Vilno je došla sovjetska armija. Usprkos tome, svećenik Sopoćko ostao je u mjestu i pomagao u pastoralu u crkvi sv. Ivana. Sve veća ograničenja za Crkvu i pastoral nisu ga obeshrabrila. Posluživao je s velikom gorljivošću, katehizirao mlade, obrazovao je svjetske katehete, evangelizirajući Ruse koji su se tada našli u Vilnu. U svom radu otkrivao je sve više posebnu skrb i snagu Božjega milosrđa koju je neprestano širio. Rezultat te djelatnosti bila je prijetnja uhićenjem. Zato na poziv svoga nadbiskupa Sopoćko 1947. godine napušta Vilno i odlazi u Bìałystok. Predaje u sjemeništu, koje vodi do 1962. godine. Bdije nad osnivanjem nove Družbe, aktivno se uključujući u formaciju sestara. Barem jednom u godini, a ponekad i češće, posjećivao je sestre u Myślibórzu, gdje se nalazi prva kuća Družbe. Održava konferencije, naučava i informira o stvarima vezanim za razvoj štovanja Božjega milosrđa. Trudi se osobno razgovarati sa svakom sestrom. Zalaže se za nove zaklade i savjetuje kod osnivanja novih kuća. je

Na prekretnici 40-ih i 50-ih godina vlč. Sopoćko u širokim je razmjerima i velikom djelotvornošću vodio akcije „trijeznosti“ (odvikavanja od alkohola). U 50-im godinama organizirao je nekoliko katehetskih tečajeva za laike i redovnice. Od 1955. godine vodi pastoral u kapeli na ulici Poleskoj u Bìałystoku koja je pripadala Družbi sestara misionarki svete Obitelji. Doprinio je dogradnji kapele i tamo organizirao samostalni pastoralni centar, u kojemu je služio do kraja svoga života. Svoje posljednje tjedne proživio je u izvršavanju Božje volje i u duhu duboke vjere prihvatio je odlazak s ovoga svijeta. Umro je 15. veljače 1975. godine. Njegova beatifikacija bila je 28. rujna 2008. godine u Bìałystoku u Poljskoj.

U subotu, 15. veljače, u pulskoj crkvi sv. Pavla apostola

U petak, 14. veljače 2020., u Kašteliru, u Porečkom dekanatu, svečano je proslavljen blagdan sv. Valentina, suzaštitnika župe i mjesta.

Misno slavlje predvodio je mons. Vilim Grbac, generalni vikar biskupije, kanonik pulskog stolnog kaptola sv. Tome apostola i župnik Rovinja, u suslavlju sa svećenicima iz okolnih župa. Na početku je predslavitelja i sve prisutne pozdravio domaćin, vlč. Marijan Kancijanić.

Na početku homilije propovjednik je podsjetio na najpoznatije crte iz životopisa tog ranokršćanskog mučenika. Istaknuo je da se je taj Božji ugodnik iz mjesta Terni nedaleko Rima odlikovao mudrošću i kreposnim životom. Nema mnogo svjedočanstva o mučenicima toga doba jer su tada, za vrijeme najvećih progona kršćana i podatci o njima uništeni. Važno je napomenuti da se njegov spomen časti već od prvih stoljeća Crkve i u njemu se je uvijek gledalo primjer i uzor svetoga svećenika koji je položio svoj život iz vjeru u Isusa Krista. Zbog njegove dosljednosti i car Klaudije ga je želio susresti pod uvjetom da se odrekne vjeru i prihvati rimske bogove. No on je iskoristio priliku i navijestio samome caru vjeru u Isusa Krista. Potom su ga zatvorili. Dok je bio u zatvoru upoznao je suca koji je bio zadužen za ga osuditi. Valentin je molitvom vratio vid sučevoj kćeri.  Sudac je potom prihvatio vjeru te je zbog toga ubijen zajedno s cijelom svojom obitelji. Sveti Valentin je ubijen tako što mu je odrubljena glava na Flaminijskoj cesti u Rimu 14. veljače 269. godine.

https://www.mixcloud.com/PorečkaiPulskabiskupija/mons-vilim-grbac-kaštelir-sv-valentin-14-2-2020/

Pred nama stoji jedan mladi mučenik koji je bio spreman položiti svoj život iz vjere u Isusa Krista. Za nas kršćane je to uvijek jedan izazov, trebamo se zapitati što smo mi spremni učiniti radi vjere. Možda možemo pomisliti da je trebao malo više surađivati s carem pa ga ne bi bila zadesila takva sudbina. Ima i danas onih koji kažu 'da je Miroslav Bulešić malo više surađivao da ne bi bio ubijen'. I tako se može razmišljati, no mi si možemo postaviti i jedno drugo pitanje, kakav bi taj svijet bio, i u kakvom bismo svijetu mi danas živjeli da nije bilo onih koji su bili spremni žrtvovati se za vrednote, za vjeru u Isusa Krista koji daje smisao našem životu, našim životnim križevima, poteškoćama, koji nam daje primjer kako dosljedno i dostojno živjeti ljubav. Da nije bilo onih koji su bili spremni žrtvovati se i dati nam primjer kako dostojno živjeti vjeru i za nju se žrtvovati, u kakvom bismo mi danas svijetu živjeli, zapitao se propovjednik. To je svjedočanstvo zalog sv. Valentina koje ostaje. Kada su Miroslavu Bulešiću, kao mladom svećeniku predlagali i druge, sigurnije varijante, da ide u Rim nastaviti studij dok se situacija ne smiri, i nitko mu ne bi mogao zamjeriti da je to učinio, on je odgovorio „u Rimu ima dosta svećenika i bez mene, ja ostajem ovdje jer tu je moj narod“. I ostao je. To je primjer dosljedne i odgovorne vjere. U tome su nam mučenici veliki uzor. Mi smo danas u jednoj drugačijoj opasnosti – da prihvaćamo vjeru selektivno. Mi u vjeri volimo prihvaćati one stvari koje nam se sviđaju. No kada treba prihvatiti svoj križ kao blagoslov, a ne kao kaznu, prihvatiti svoje bližnje, ne vraćati zlo za zlo, onda trebamo dokazati da smo kršćani. Mučenici nam pokazuju da se tako treba živjeti vjeru. Sveti Valentin nam je, poput svijetlog primjera, kao i ostali mučenici pokazao da tako treba živjeti vjeru.

Ovih dana stalno slušamo o ljubavi i zaljubljenosti, no prava ljubav je požrtvovnost. Spremnost na žrtvu za brak, dom i obitelj, to je ljubav. Sveti Valentin se vezuje uz zaljubljenost jer je u to vrijeme car Klaudije zabranio da se vojnici zaručuju ili vjenčavaju. Za ratove su mu trebali ljudi koji neće biti previše vezani za dom, već će biti posve posvećeni ciljevima vojevanja. Svećenici su dobili naredbu da ne smiju vjenčavati vojnike no sv. Valentin je to činio potajno i to je bio jedan od razloga njegove mučeničke smrti. Sve nam to govori o tom Božjem ugodniku koji je na pravi način shvatio vjeru. Za njega je vjera bila život, bez obzira na životne poteškoće s kojima se je susretao. Iako ne krvlju, i mi smo danas pozvani svjedočiti vjeru. Mučenici nas pozivaju na hrabrost vjere, a danas je skoro hrabrost reći da smo katolici. Današnja procesija bit će naše svjedočanstvo, mi ćemo time izreći da nismo kršćani samo u crkvi ili u svojoj kući već da svijet u kojem živimo želimo učiniti boljim živeći svoje kršćanske vrednote. Za to treba imati hrabrosti, kao i za ustrajanje u vjeri unatoč provokacijama. Hrabrost je dosljedno ustrajati u kršćanskom životu onda kada nas ni naši najbliži ne razumiju. U tome su nam uzor mučenici. Danas se od nas ne očekuje mučeništvo, ali se očekuje svjedočanstvo. U današnjem je svijetu svjedočanstvo živjeti pošteno, iako oni koji žive nepošteno bolje prolaze. Danas je svjedočanstvo ustrajati u poštenju. Danas je hrabrost kršćanskog života ne priklanjati se nepoštenju uz ispriku da su svi takvi, sv. Valentin nije tako razmišljao, ni bl. Miroslav Bulešić, nego su smatrali da su poštenje, pravednost i istina jedini izbor za kršćanina, neovisno o prihvaćanju i razumijevanju većine. Ustrajati u vjeri i pravednosti – unatoč svemu, tome nas uče ovi sveti uzori. Oni su nam ostavili zalog koji su slijedile i prethodne generacije, zahvaljujući čijoj smo dosljednosti i mi danas ovdje okupljeni u crkvi, naglasio je propovjednik.

Poput pšeničnog zrna koje umire da bi dalo plod, kršćanski je žrtvovati se i služiti drugima. Sveci su ta zrna koja su umrla da bi dala obilat plod. Biti to zrno znači imati otvoreno oko i uho za druge. Zrno koje ne želi umrijeti, a to je čovjek koji se bavi samo sobom i ne žrtvuje se za druge, ostaje samo. Neka nas ove misli potaknu da se zapitamo kako mi svjedočimo svoju vjeru, rekao je mons. Grbac. Molimo danas da naše društvo zna cijeniti one koji se žrtvuju, koji daju dobar primjer. Znajmo im se zahvaliti, znajmo ih prepoznati.

'Ako tko hoće služiti mi, neka ide za mnom, i gdje sam ja ondje će biti i moj sluga', citirao je propovjednik, nama su pune riječi ljubavi prema Isusu, no u stvarnosti je to prvenstveno put križa, pun poteškoća, no vjerujemo da je to Isusov put. Isus nas poziva putem koji nije najlakši, ali koji vodi doista u život.

Daj Bože da i mi, gledajući uzor sv. Valentina i drugih svetih ljudi, živimo svoju vjeru poput njih, jer to znači slijediti Isusa Krista. Najveće čašćenje sv. Valentina je da živimo svoju vjeru i da mi danas budemo svjedoci svojom ljubavlju, međusobnim poštovanjem i dobrotom, požrtvovnošću i služenjem, zaključio je mons. Grbac.

Nakon misnog slavlja održana je tradicionalna procesija s kipom sv. Valentina po ulicama Kaštelira, a po povratku u crkvu čašćenje relikvija.

Misno slavlje animirao je župni zbor koji na početku i tijekom izlaska kipa iz crkve u procesiji posebno zdušno otpjevao pjesmu „Zaštitniku“ posvećenu sv. Valentinu koju je skladao i napisao nekadašnji župnik pok. mons. Marijan Bartolić. (Foto i ton: Rose-Art) (Txt: G. Krizman)

 

 

Oko 90-ak hodočasnika iz Barbana, Sutivanca i Cera hodočastilo je 15.02.2020. u Mariju Bistricu i Ludbreg. Župljani su krenuli rano ujutro iz svojih župa da bi već oko 11 sati stigli u Mariju Bistricu. To je jedno od najvećih, najpopularnijih i najposjećenijih Marijanskih svetišta u Hrvatskoj. Nakon kraćeg obilaska svetišta, ispovijedi i individualnih molitvi počela je sveta misa koju je predvodio župnik Bernard Jurjević a pjesmom uveličao župni zbor iz Barbana.

Svetište Majke Božje Bistričke najpoznatije je po kipu crne gospe koji potječe iz 15. st. i bio je prvotno u crkvi na Vinskom vrhu. Zbog opasnosti od turaka premješten je u župnu crkvu u Mariji Bistrici te 1650. zazidan u jedan prozor. Kip je pronađen 1684. te nastojanjem zagrebačkog biskupa Martina Borkovića stavljen na počasno mjesto. Hrvatski sabor je 1715. godine darovao glavni oltar. Od tada počinju brojna hodočašća vjernika. U povijesti crkve i svetišta posebno se ističe nekoliko događaja od kojih je znakovit veliki požar koji je 1880. godine znatno oštetio crkvu ali oltar s kipom ostao je neoštećen.

Papa Pio XI je proglasio crkvu Majke Božje Bistričke manjom bazilikom a zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer je 1935. čudotvorni kip Marije i malog Isusa okrunio zlatnim krunama te proglasio Mariju Kraljicom Hrvata. 1971. godine je bistričko svetište proglašeno Nacionalnim prošteništem čitavog hrvatskog naroda. U Mariji Bistrici je 3.10.1998. papa Ivan Pavao II proglasio blaženim kardinala Alojzija Stepinca. Odlukom kardinala Josipa Bozanića u godini Velikog jubileja 2000. bazilika Majke Božje Bistričke postala je jedna od četiri oprostne crkve. Podno obližnje Kalvarije papi Ivanu Pavlu II je 18.05.2003. godine podignut spomenik.

Nakon mise smo nastavili hodočasničko putovanje vožnjom pitomim krajolikom prema Ludbregu, središnjem naselju Ludbreške podravine u Varaždinskoj županiji. Prema jednoj od nepotvrđenih legendi naselje i vlastelinstvo je osnovao plemić Lodbring 1100. godine. Tijekom stoljeća naselje je mjenjalo razne vlasnike a službeno se spominje kao trgovište (oppidum) u oporuci Jurja Čuza 1461. godine. Krajem 16. st. su vlasnici bili obitelj Erdody (Erdedi) a od 17 st. nadalje obitelj Batthyany (Baćani). U novije vrijeme se Ludbreg razvija kao moderan centar Ludbreške podravine.

Posjetu Ludbregu započeli smo razgledavanjem župne crkve Presvetog trojstva, najznačajnije sakralne građevine u Ludbregu koja se spominje još 1334. godine a izgrađena je u baroknom stilu, oslikana freskama slikara Mirka Račkog. Kapelan župne crkve upoznao je hodočasnike ukratko s povješću Ludbrega i značajem relikvije Predragocjene Krvi Isusove koja se od 1513. godine čuva u župnoj crkvi. Ampulica sa Predragocjenom Krvi Isusovom nalazi se u pokaznici (mostranci) izrađenoj 1721. Prema predaji događaj čuda dogodio se u kapeli Svetog Križa u dvorcu Baćani 1411. godine. Od tada su se prema predaji počela događati čudesna ozdravljenja po zagovoru Presvetoj Krvi. O tome je obaviješten Papa koji je naložio opsežnu istragu. Dugotrajna i temeljita istraga u kojoj su sudjelovali eminentni plemići i župnici te ispitani brojni svjedoci čak iz udaljenih zemalja rezultirala je bulom pape Julija II. Na temelju te bule papa Leon X je naložio da se Relikvija za sva vremena čuva u Ludbregu a u nedjelju prije Male Gospe izlaže narodu na pobožnost i klanjanje. Ovom bulom je utemeljeno ludbreško proštenište Predragocjene Krvi Isusove. Svećenik Bernard Jurjević je predvodio molitvu i klanjanje hodočasnika pred relikvijom u župnoj crkvi Presvetog trojstva.

Obilazak Ludbrega nastavili smo posjetom dvorcu Baćani i kapeli Svetog Križa u kojoj se dogodilo čudo pretvorbe. U dvorcu je sada nalazi radionica Hrvatskog restauratorskog zavoda. Posjetili smo i u novije vrijeme izgrađeno Svetište Predragocjene Krvi Kristove koje se sastoji od Zavjetne kapele Hrvatskog sabora i postaja Križnog puta čineći izložbu mozaika od murano stakla na otvorenom.

Putovanje smo u večernjim satima nastavili do Varaždina, grada u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, smještenog uz rijeku Dravu. Varaždin je povijesno, kulturno, obrazovno, gospodarsko, sportsko i turističko sjedište Varaždinske županije. Prostorno se nalazi na raskrižju četiriju povijesnih regija: Štajerska, Zagorje, Međimurje i Podravina, a razvio se na rubovima Panonske nizine alpskog sustava. Dočekala nas je ljubazna i veoma elokventna vodičkinja gospođa Ingrid koja je hodočasnike upoznala s brojnim povijesnim zanimljivostima o Varaždinu. Grad se prvi put spominje 1181. godine te se postepeno razvija u tipičan srednjovjekovni grad u kojem se razvijaju obrti. U slijedećih 400 godina mijenjajući vladare nastavlja rast i razvija se u trgovačko središte.

Jedna od posebnih draži razgledavanja Varaždina bilo je to što smo došli u večernjim satima pa je razgledavanje bilo romantično uz svjetlost uličnih fenjera i javne rasvjete. Razgledali smo najstariji dio grada Varaždina kojega krase brojne palače i crkve. Saznali smo kako je u gradu djelovalo nekoliko crkvenih redova: isusovci i franjevci koji su došli u 17. st. te uršulinke i kapucini koji su došli u 18. st. Nakon 1773. godine je ukinut isusovački red te u grad dolaze pavlini. Izgradnja baroknih crkvi i samostana znatno je doprinijela urbanističkoj slici Varaždina koja je uglavnom ostala do današnjih dana.

U povijesnoj jezgri Varaždina nalazi se niz veoma lijepih plemićkih palača koje su mahom građene od druge polovice 17. st. do početka 18. st. Jedna od ljepših je palača Patačić, vrlo raskošna pročelja i s ugaonim ekerom. Na glavnom trgu se ističu palača grofova Drašković i Gradska vjećnica a u obližnjoj ulici palača Varaždinske županije. U urbanom prostoru Varaždina nalazi se i više javnih skulptura. Vidjeli smo monumentalan Meštrovićev kip Grgura Ninskog ispred Franjevačke crkve. Obišli smo i Anđelinjak kao primjer moderne umjetnosti. Iz dosta kratkog razgledavanja grada možemo zaključiti kako je Varaždin grad bogate povijesti i kulture koju živi i u današnje vrijeme.

Hodočasnicima će u sjećanju ostati odlično i veselo društvo tijekom putovanja, zajednička molitva u jednom od najvećih Marijanskih svetišta u Mariji Bistrici, klanjanje Presvetoj Krvi Isusovoj u Ludbregu, duhovnost i blagoslov zajedništva, kao i kratke lekcije upoznavanja znamenitosti posjećenih gradova i njihove bogate povijesti o čemu su nam govorile ljubazne vodičkinje. Posebnu zahvalnost hodočasnici duguju svećeniku Bernardu Jurjeviću na besprijekornoj organizaciji hodočašća i duhovnom vodstvu.

Napisala: Nevia Kožljan

Ova web stranica koristi kolačiće

Ova web stranica koristi kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Klikom na poveznicu 'Informacije' saznajte više o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Prihvaćam' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.