O obljetnici proglašenja Pazinske odluke od 13. rujna 1943., donosimo tekst vlč. mr. Ilije Jakovljevića o ulozi istarskog svećenstva u pripojenju Istre Hrvatskoj.

Rujan je vrlo značajan za suvremenu povijest Istre zbog presudnih događaja koji su se u 20. stoljeću dogodili baš u tome mjesecu: Pazinska odluka od 13. rujna 1943. i stupanje na snagu Ugovora o miru s Italijom 15. rujna 1947. Ta dva događaja (i pravna akta) u konačnici su dovela do pripojenja Istre matici domovini – Hrvatskoj. Jednom i drugom neizmjeran doprinos dalo je istarsko svećenstvo. Svećenstvo je kao predstavnik stvarne volje naroda aktivno sudjelovalo u njima te je imalo presudan utjecaj na njihov sadržaj i pravna rješenja. Istarsko svećenstvo tada se prihvatilo, i otada do danas stalno se prihvaća trajne zadaće čuvanja i bdijenja nad Pazinskom odlukom.

Rujanska odluka od 13. rujna 1943.

Kapitulacija Kraljevine Italije 8. rujna 1943. ohrabrila je Hrvate u Istri da odmah i spontano donesu proglas, koji nije imao pravno (međunarodno) značenje, ali je pouzdano odražavao stoljetnu i iskrenu težnju te autentičnu volju istarskih Hrvata – da Istra bude pripojena hrvatskoj matici. U stvaranju tog proglasa, zajedno s Narodnooslobodilačkim odborom za Istru, bitnu ulogu imalo je istarsko svećenstvo. Njegovi su predstavnici – vlč. Josip Pavlišić (kasniji riječko-senjski nadbiskup i metropolit), vlč. Zvonimir Brumnić (najbliži suradnik mons. Bože Milanovića) i vlč. Srećko Štifanić, sudjelovali u njegovu formuliranju, donošenju i, napokon, potpisnici su tog akta. Svećenici su u tom trenutku imali najveći utjecaj u narodu pa je njihovo prihvaćanje određene odluke ili stajališta značilo i da narod to prihvaća te smatra svojim. Sve će to pridonijeti tome da će se Istrani ubrzo, još snažnije i aktivno priključiti narodnooslobodilačkom putu u borbi protiv okupatora.

Kao stoljetni čuvari hrvatskog identiteta Istre, sudjelujući u donošenju proglasa od 13. rujna 1943., Crkva i njezino svećenstvo dobili su zadatak da trajno bdiju nad njegovom provedbom. Oni su i potpisnici i garanti provedbe te odluke. Proglas od 13. rujna jasno je odredio put Istre: Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje sa ostalom hrvatskom braćom. Taj izričaj odražava trajno nastojanje Istrana da ostvare svoja građanska prava s ostalom hrvatskom braćom. Za vrijeme talijanske okupacije Istre izgubili su i ono malo prava stečenih pod austrijskom upravom premda su u stvarnosti, iz demografske perspektive, u Istri uvijek bili izrazita većina. Oduzimanje građanskih prava i konfinacije najgore su osjetili hrvatski i slovenski svećenici u Istri koji su još pod Italijom udarili temelje snažnom antifašizmu. Zato je razumljiva težnja istarskog svećenstva da se pripoje ostaloj hrvatskoj braći, u čemu su imali snažnu potporu i zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca.

Nametanje novih ili „razrada“ Rujanske odluke od 13. rujna 1943.

Izvorišna odluka od 13. rujna ubrzo će dobiti „razrade“, kako je jednom prigodom rekao autor tih razrada – Ljubo Drndić.[1] Zapravo riječ je o potpuno novim odlukama koje je u Lici donio ZAVNOH, a formalno su bile samo pročitane na Saboru istarskih narodnih predstavnika u Pazinu 26. rujna 1943. I te nove odluke pozdravljaju povijesni čin od 13. rujna o odcjepljenju Istre od Italije.[2] U proglasu od 13. rujna 1943. očitovala se autentična i ničim osujećena volja članova Narodnooslobodilačkog odbora za Istru i istarskih svećenika; politike i naroda kroz svoje svećenike. Zato je taj 13. rujan istarski „blagdan“, jer tada su Istrani sami i svojim vlastitim snagama, ne čekajući da im drugi donesu slobodu, odlučili o vlastitoj sudbini. Bio je to zajednički pothvat domaće istarske politike (NOO-a za Istru) i svećenstva. Svi su u kapitulaciji Italije osjetili kairos da Istra bude sastavni dio matice Hrvatske. U tom trenutku nitko nije znao kako će rat završiti i koje će biti poslijeratne međunarodnopravne odluke o teritorijalno-političkim pripadnostima i razgraničenju. U Pazinu se 13. rujna 1943. nije čekalo na ishod rata ili međunarodno određenje, već se odmah, ultimativno, jasno i precizno očitovala volja većine stanovnika Istre. Svećenici će pod vodstvom mons. Bože Milanovića 1946. i 1947. dati bitan doprinos na međunarodnom planu da Istra de iure bude dio Hrvatske.

Međutim, političko nasljeđe zanemarit će 13. rujan i dati prednost političkom i fabriciranom datumu – 26. rujnu. O ovoj problematici više su pisali mons. Fabijan Veraja i Ivan Milotić.[3] Posljednjih godina hrvatske civilne vlasti, oslobođene određenog političkog bremena prošlosti, odlučile su svojom prisutnošću afirmirati činjenice – ono što se stvarno dogodilo u Istri kao volja naroda.

Neuspjeli pokušaji regionalizma

Nekoliko puta u posljednja tri desetljeća bilo je određenih inicijativa da Istrani nisu Hrvati, što je ponekad moderna zabluda i preko Učke, ili političkih obećanja da Istra treba uživati veću autonomiju. Devedesetih godina 20. stoljeća nalazio se transparent na motovunskim zidinama: „Ne vrijeđajmo Hrvatsku, ipak je to naša susjedna republika“.[4] U vrijeme Domovinskog rata biskup Antun Bogetić je u javnim istupima razbijao mitove i falsifikate da Istrani nisu Hrvati te da Istra treba imati veću autonomiju od drugih županija. Razbijajući te mitove zapravo je štitio izvorišnu odluku od 13. rujna 1943., što mu je kao mjesnom ordinariju bila trajna i stalna obveza. Takva politika nije dobila podršku u Istri, pa ni istarskog svećenstva, nego je ostala upamćena tek kao falsifikat, o čemu vjerodostojno svjedoči prava Pazinska odluka od 13. rujna 1943. Naznačeni povijesni trenutci, kao što je bilo stvaranje samostalne Republike Hrvatske, od istarskog svećenstva bezuvjetno zahtijeva da bdije i provodi izvorišnu Pazinsku odluku od 13. rujna 1943., čuvajući zajedništvo s ostalom našom hrvatskom braćom.

Lijepo je danas u Istri vidjeti suživot Istrana i Istrijana, Hrvata i Talijana, i drugih čiji je suživot proizašao iz Pazinske odluke od 13. rujna 1943. Čuvajući taj autentičan proglas čuvamo suživot Istre. Sigurno će takvome suživotu bitan doprinos uvijek davati istarsko svećenstvo.

[1] Usp. Ljubo DRNDIĆ, Historijat i značenje odluka Okružnog NOO-a za Istru od 13. rujna 1943., u: Vjesnik Istarskog arhiva, god. 1, br. 32, sv. 1, 1991., str. 32.

[2] Božo MILANOVIĆ, Istra u dvadesetom stoljeću, knjiga 2, Pazin 1996., str. 69.

[3] Usp. Ivan MILOTIĆ, Od istine do krivotvorine i natrag k istini: tzv. Rujanske (Pazinske) odluke iz 1943., u: Istarska Danica, 2018., str. 67. – 71.
Fabijan VERAJA, Miroslav Bulešić, svećenik i mučenik znakoviti lik moderne povijesti Istre, Poreč, 2013., str. 214.

[4] Antun BOGETIĆ, Od Anda do Tihog oceana, Pazin, 2010., str. 276.

Župljani župe sv. Nikole iz Barbana su i ove godine, 8. rujna tradicionalno hodočastili u filijalnu crkvu Rođenja Blažene Djevice Marije u Prnjane, povodom blagdana Male Gospe.

Uputivši se u procesiji od crkve vjernici su moleći krunicu najprije otišli na mjesto gdje se po predaji nalaze „stope Blažene Djevice Marije“. Potom su se hodajući i moleći u procesiji zaustavili na još dva mjesta gdje su bili uređeni prigodni oltari. Jedan od njih bio je kod crkvice sv. Margarete na mjestu zvanom Gubavica. Moleći krunicu vjernici su se na kraju vratili u crkvu Rođenja Blažene Djevice Marije gdje je služena svečana sveta misa.

Misi je nazočilo oko 50-ak vjernika koji su poštivali propisane epidemiološke mjere i preporuke Stožera. Svi vjernici su nosili maske i držali propisani međusobni razmak, tako da je nažalost dio vjernika morao misu pratiti i izvan crkve.

Svečanu svetu misu predvodio je vlč. Bernard Jurjević a prisustvovalo je i četvero bogoslova iz Biskupsko-misijskog sjemeništa „Redemptoris Mater“ iz Pule. U nadahnutoj homiliji vlč. Jurjević je govorio o nekim značajnim trenucima iz života Blažene Djevice Marije i njezinu utjecaju na kršćanski puk koji joj se utječe. Pjevanjem prelijepih marijanskih i drugih pjesama misu je uveličao Župni zbor iz Sutivanca pod ravnanjem Helge Vrh. Nakon mise je upriličen prigodni domijenak i druženje vjernika, za što su se pobrinuli župljani i članovi MO Prnjani.

(Nevia Kožljan)

 

U pulskoj katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije, jedinoj crkvi u Porečkoj i Pulskoj biskupiji koja ima relikviju sv. Majke Terezije, njezin je spomendan danas svečano obilježen misom poldanicom.

Misu je predvodio katedralni župnik vlč. Rikard Lekaj, zahvaljujući čijem je zalaganju pulska stolna crkva prije pet godina dobila relikvije i umjetnički drveni kip sv. Majke Terezije u prirodnoj veličini. U prigodnoj homiliji župnik je povezao djelovanje svete Majke Terezije, koje je bilo prožeto Božjom Ljubavlju prema svakome čovjeku i dnevno čitanje Evanđelja po Marku. Moramo moliti da i nama Bog otvori uši srce za Riječ života, kako bi onda mi mogli svojim životom i svojim djelima propovjediti.

„Mi se svecima divimo i tražimo njihovu pomoć i njihov zagovor, no spomendani svetaca su prije svega poziv da nastojimo poput njih u svome životu provoditi Riječ Božju“, naglasio je uz ostalo vlč. Lekaj. „Mi se često, sukladno mentalitetu ovoga svijeta, u životu, pa i unutar Crkve, približavamo onim osobama od kojih imamo nekakav oblik koristi“, opomenuo je vlč. Lekaj, „a Sv. Majka Terezija se je otvorila mentalitetu Evanđelja i to je živjela, svakome je čovjeku, bez razlike, donosila Božju Ljubav, i u toj nepristranosti je trebamo nasljedovati.“

Propovjednik je na kraju homilije podijelio s okupljenim vjernicima dvije lijepe vijesti: dvije djevojke iz Istre, jedna župljanka pulske katedralne župe i jedna iz Poreča pristupile su formaciji pri Redu Misionarki ljubavi – sestrama Majke Terezije.

 

Osim kipa u katedrali u Puli od 2008. postoji i veliki brončani kip svete majke Terezije, pored crkve Gospe od Mora, kojeg je tadašnji gradonačelnik Općine Centar Skopje Vladimir Todorović poklonio Puli. Riječ je o replici brončane skulpture akademskog kipara Tome Serafimovskog izrađenoj u zagrebačkoj ljevaonici Ujević  čiji je original postavljen u Vatikanu.

Nadalje, brončani kip te velike svetice nalazi se ispred crkve sv. Eleuterija u Poreču te u rovinjskoj župnoj crkvi sv. Eufemije.

(G. Krizman)

 

U subotu, 4. rujna 2021., tradicionalno u tjednu prije blagdana Rođenja Blažene Djevice Marije, održano je Istarsko hodočašće na Trsat. Veliko mnoštvo vjernika, iz gotovo svih župa Porečke i Pulske biskupije, okupilo se u perivoju Trsatskoga svetišta, na svetoj misi koju je predvodio porečki i pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan uz koncelebraciju pedesetak svećenika. Hodočasnicima se je na početku obratio gvardijan svetišta o. Krunoslav Kocijan.

"Hrvatski Nazaret"

Mons. Milovan je na početku homilije podsjetio na davnu predaju prema kojoj je Nazaretska kućica, u kojoj je živjela Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa, 3 godine boravila na Trsatu prije nego je prenesena u Loreto, u Italiji. „Trsat nam tako na osobit način govori upravo o Svetoj obitelji nazaretskoj, koja nam je trajni uzor, ali govori nam i o našim obiteljima, za njih danas posebno molimo“, rekao je propovjednik  te je istaknuo poveznicu Trsatskoga svetišta kao „Hrvatskog Nazareta“ s ovogodišnjom Godinom obitelji koju je proglasio papa Franjo. Prisjetio se i riječi pape Ivana Pavla II. da „budućnost svijeta prolazi kroz obitelj i da je „obitelj jedno od najvećih dobara čovječanstva.“. „I Sin Božji je, postajući čovjekom, osjetio toplinu obitelji“ rekao je mons. Milovan te nastavio citiravši riječi pape Pavla VI., svojevremeno hodočasnika u Nazaretu, „Ovdje u Nazaretu shvaćamo način života u obitelji. Neka nas Nazaret podsjeti što je obitelj, što je zajedništvo ljubavi, njezina skromna i jednostavna ljepota, njezina sveta i nepovrediva osobina; neka nam pokaže kako je nježan i nezamjenjiv odgoj u obitelji, neka nas pouči svojoj naravnoj funkciji u društvenom poretku.“

 

„Oponašajući Svetu Obitelj možemo otkriti jedinstvenu odgojnu i obrazovnu ulogu obitelji. Odgoj je to koji znači iskrenu ljubav i povjerenje, ali uključuje i poticaje, zahtjeve i opomene djeci. U obitelji se može iskusiti sva ljepota zajedništva, posebno ako je ona uz ostalo i dom molitve, mjesto iskrene ljubavi, ako strpljivost i opraštanje nadvladaju naglost i tvrdoću, ako teškoće života podnosimo međusobnom povezanošću i oslanjanjem na Boga“, naglasio je mons. Milovan.

"Ne bojte se!"

Propovjednik je nadalje citirao dokumente Crkve koji obitelj nazivaju „Crkva u malom“ jer je ona prvo i najvažnije mjesto gdje se prenosi vjera. „Obitelj je i škola molitve i slavljenja Boga, mjesto najčišće ljubavi koja ne poznaje interesa, mjesto i škola zajedništva i služenja u ljubavi, čuvarica materinskog jezika, identiteta i kulture, ambijent gdje se začinje i rađa smislen i radostan osobni život te ambijent koji pomaže i ohrabruje odluke za buduće roditeljstvo i rađanje djece“, istaknuo je mons. Milovan. Upozorio je da se mladi danas boje braka, „današnja kultura rađa strah od konačnih odluka“, no, nastavio je, „papa Franjo potiče mlade da stupe u brak, on mladima četo ponavlja „Ne bojte se!“. U Svetome Pismu se čak 365 puta ponavlja riječ 'Ne bojte se, dakle za svaki dan u godini“, podsjetio je propovjednik.

Spomenuo je i ove godine ustanovljen Svjetski dan djedova, baka i starijih osoba, „koji su dokaz kontinuiteta života, svjedoci prošlih vremena poveznica s predcima nositelji dragocjenog iskustva i mudrosti“.

„Obitelj je božanska ustanova, sam ju je Bog izmislio i stvorio. Ali baš tu temeljnu stanicu života Crkve i društva danas se tako često dovodi u pitanje te se relativizirao obiteljsko zajedništvo, bračnu ljubav i vjernost, nerazrješivost i svetost kršćanske ženidbe“, upozorio je mons. Milovan te napomenuo da je „na svima nama vjernicima danas velika odgovornost i poziv: ne dopustiti da egoizam, sebičnost, samodostatnosti tvrdoća srca, te pomodarstvo dovedu u pitanje naše ljudske i kršćanske vrednote.“

Obitelj -budućnost naroda

„Društvo i država koji ne znaju prepoznavati obitelj, utemeljenu na bračnom zajedništvu muža i žene, režu granu na kojoj počiva budućnost jednog naroda“, istaknuo je uz ostalo propovjednik te je još jednom naglasio da nam Sveta Obitelj te Majka Božja i sveti Josip u svojim roditeljskim ulogama trebaju biti uzor u našim obiteljskim odnosima.

Zaključio je potaknuvši sve na molitvu „danas ovdje u Trsatskom svetištu neka Marija Kraljica obitelji i sveti Josip pomognu svojim zagovorom sve naše obitelji, da bi ustrajale na putu vjere, nade, ljubavi, zajedništva te u našim sredinama promicale civilizaciju ljubavi i života.“

Po završetku misnoga slavlja hodočasnici su, predvođeni klerom, otišli se u crkvu pokloniti se liku Majke Božje Trsatske.

 25. jubilarno hodočašće pješice

I ove je godine skupina hrabrih krenula, po 25. put, pješice prema Trsatu. U četvrtak, 2. rujna 2021. nakon mise i hodočasničkog blagoslova u podne u samostanskoj crkvi pazinskog Franjevačkog samostana Marijina Pohođenja pedesetak hodočasnika pješaka krenulo je put Trsata kako bi za dva dana stigli propješačiti šezdesetak kilometara poljskih i brdskih staza. Prve večeri su prespavali u crkvi Gospe Karmelske u selu Opatija na Boljunskom području. Drugoga dana uspeli su se preko Učke gore, preko Poklóna, gdje su se kao i brojne generacije tijekom povijesti poklonili  Gospi Trsatskoj pri prvom pogledu na Rijeku i područje onkraj Učke. Druge večeri ugostila ih je Župa Matulji,  au subotu su se, nakon uspona Trsatskim stubama pridružili svim ostalim hodočasnicima na zajedničkom misnom slavlju. Hodočasnike pješake je i ove godine vodio vlč. Darko Zgrablić kojemu je ovo bilo 23. pješaćenje, a hodočasničko društvo mu je u znak zahvale, u prigodi ovogodišjeg jubilarnog hodočašća, poklonilo sat u obliku Istarskog poluotoka s označenom rutom hodočašća. 

(G. Krizman)

Najave i obavijesti

Nema događanja

Istaknuto

 

 

100. obljetnica

Miroslav Bulešić

Zaklada

Biskupija na Facebooku

Biskupija na YouTube

Kalendar događanja

Foto galerija

Ova web stranica koristi kolačiće

Ova web stranica koristi kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Klikom na poveznicu 'Informacije' saznajte više o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Prihvaćam' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.